Hrvatska politička zaigranost

Jedni periodički upoznaju javnost sa svojim kvazihipijevskim i hipnotskim političkim formulama. Za dugovječnost političke karijere vježbaju plivanje u nacionalnom-nenacionalnom političkom višeboju – uz korektno odrađen unos hinjene emocije i pravilan izgovor ispra(z)nih riječi. Besprizorno mu imputirajući usađenu netolerantnost, opetovano vrijeđaju hrvatski narod čija je povijesna egzistencija izgrađena upravo na vjetrometini naroda, kultura i povijesti. Samo u biranim prilikama uporabe, prema unutra usmjerene, prijeteće metafore, a – zbog osobnih čežnji, obiteljskih preferencija i trajne spremnosti na nenacionalne ideološke projekcije – mašu repom kada se iz Srbije ponižavaju hrvatska država i njezin narod.

Drugi njeguju višestruke profesionalne lojalnosti, ustrajno rade na političkima, ali još ne izgrađuju nacionalnu. Nastavljaju srdačno upoznavanje s vlastitim članstvom, voljom naroda i dimenzijama stanja na terenu. I sa zdravljem moralno gangrenoznih, idejno nekrotičnih i aktivistički stenoznih dijelova stranačkoga političkog organizma.

Recentan primjer nereagiranja hrvatskih političara na ponižavanje hrvatske države: paljenje zastave na utakmici Srbija-Hrvatska u Beogradu

Treći i četvrti izgorjeli su u demokratskom nastojanju na uništenju temeljne nacionalne, ali suparničke političke stranke, dok sjednice vlade nisu ni pomislili iskoristiti za borbu protiv nje. Vatrometom tiskovnih konferencija htjeli su prikazati se spasonosnima za državu pred socijalnim nemirima i za naciju u stanju netom pred izvanredno (pa su slali policijsku maricu na neobično parkirno mjesto nasred središnjega zagrebačkog trga, gdje je nismo viđali ni za vrijeme rata). Kao samoproglašena i samopozvana (ničim izazvana) urbana elita i politički arbitri progresivnosti pokušali su potpuno nenasilni ideološki, alias kulturni prevrat uz šaroliku obezvređujuću frazeologiju i netrpeljivo p(r)ozivanje različitih kategorija društvenih subjekata (od „salonskih intelektualaca“, „stručnjaka iz Špičkovine“, „protuznanstvene“ i „srednjovjekovne“ Crkve do „oduvijek“ moralno i intelektualno diskreditirana glasa „hrvatske mračne zatucanosti“ i sl.). Usklađeni s razmišljanjem i u finoj rezonanciji s osjećajima vlastitog naroda – što se tiho manifestira pri gotovo svakom njihovu nastupu pred masom ljudi – naciju trajno zadužuju poticanjem društvenih rasprava, komunikacijskom vještinom društvenog dijaloga i izrazitom socijalnom osjetljivošću. Razbijaju glavu kako stranim investitorima prepustiti strateške djelatnosti i kako prodati nacionalna bogatstva dok radnicima i seljacima lapidarno objašnjavaju socijaldemokratsku logiku tržišta i kapitala. Stabiliziraju upravljanje državom narušavanjem trodiobe vlasti, obezvlašćivanjem Sabora te pokušajem likvidiranja ovlasti predsjednika države uz ukidanje nacionalnoga demokratskog izbornog legitimiteta te političke funkcije – formalno i praksom doista degradirane, ali to nije i ne može biti problem funkcije, već izobličenog i oportunističkog uspostavljanja diobe državne vlasti, profila političara koji se za funkciju bira, kao i naivne razine državotvornoga shvaćanja hrvatskog naroda.

Oni se pred europskim političkim srodnicima ne pozivaju – kao kod kuće – na svoju nenacionalnu i totalitarnu baštinu, nego re-konstruiraju svoju (siromašnu i ideološku) sliku Hrvatske kao desnom šovinizmu sklone povijesne nacije i paradoksalne političke zajednice kojoj će još dugo biti nužne lijeve političke uzde kako bi (p)ostala normalna. Sotoniziraju nacionalna politička mišljenja imputirajući im namjere i karakter „društvenog zla“, ali su do (povijesne) grotesknosti nadahnuti blagošću i razumijevanjem kada se nalaze s predstavnicima neprijateljske države i njezine donedavne genocidne politike. Hrvatske branitelje i ratne stradalnike ponovno pretvaraju u „fašiste“ jer oni ne podnose mirno i neljudski pasivno da se nad njima, nad Hrvatskom, počini nasilje. Dok im se predstavnici nominalno hrvatskih institucija smiju u lice smijući se njihovoj boli, oni ne daju da im ponovno raskrvavljuju rane kako bi se agresorima omogućila pobjeda.

U razgovorima po inozemstvu predstavnici hrvatske državne vlasti odbijaju govoriti o političkim Hrvatima – što je kategorijalna norma u modernoj politici od 19. stoljeća – čime pokušavaju poništiti nacionalnu političku samosvijest, ali i nastaviti u republikanskoj građanskoj državi dijeliti naciju po etničkoj pripadnosti, pritom gajeći osjetljivost ne za najveće hrvatske ratne žrtve, nego, naprotiv, za onaj dio srpske narodne manjine koji, kao nevoljki dio hrvatske nacije, ništa drugo nego baš povlačenje tužbe Republike Hrvatske protiv države Srbije za agresiju, genocid i ratnu štetu vidi kao vlastiti, „manjinski“ interes. Na račun političkih i moralnih prava hrvatske države i nacije zapravo osiguravaju zaštitu srbijanskih državnih i nacionalnih interesa. Nekadašnju jednopartijsku uzurpaciju nacionalnoga političkog prostora kompenziraju farsom retroaktivnog naguravanja u prostoru nacionalne povijesne naracije kao i dirigiranim preusmjeravanjem svjetla reflektora, pritom si sladostrasno umišljajući trajnost takvih iluzija. Iza ponovno razgorjele, neobične žudnje za – za hrvatski narod neprirodnim – povijesno propalim nadnacionalnim regionalnim projektima skrivaju sljepoću za Hrvatsku i ideološku iracionalnost kojom uvažavaju savjetodavne pakete tuđinca te prikazuju to kao hrvatsku vanjsku politiku. Uglavnom, bave se totalitarnom kombinatorikom vlasti i ideologije uz nerazumijevanje i dubokih i suvremenih hrvatskih potreba podjednako – razumijevanje bi izazivalo poštovanje i samo kao takvo pružilo temeljno pokriće i dalo pravo na bilo koji drastičan zahvat u život nacije.

I onda je Hrvatska radikalna? Hrvatska nije radikalna. Hrvatska koja sve to trpi.

Iako nedobrodošli, momačka razračunavanja i neprimjereni ispadi nisu neočekivani kada službe nacionalne sigurnosti ne rade dobro svoj posao, vlast se usuđuje postavljati nasuprot narodu, a vođenje države shvaća se, jednom kao javna prilika za svježe izrecitirani intelektualizam iz rječnika i uličarsko prepucavanje koje ne doseže kvalitetu i živost ni jedne street rap battle, drugi put kao obračun narcisoidnih političara u prolongiranom razdoblju osobnog sazrijevanja, a treći put kao forsiranje generacijsko-povijesnog recidiva ideološkog rata. Pri takvu stanju stvari ni nedavno nanovo aktualizirana „parabola o gostima“ nije nas mogla iznenaditi – Vlado Gotovac ju je naime, definirajući jednu (dugo)trajnu kategoriju hrvatskih građana srpske narodnosti, upotrijebio dvadeset godina prije ukoričivanja Mog slučaja i prvih ratnih navještaja – nego nas je iznova, po tko zna koji put, gorko fasciniralo kružno kretanje (hrvatske) povijesti. Hrvatska nikada ni nije bila radikalna, nego su je odveć često gurali u samostalnu borbu za golu egzistenciju ili njezin narod koristili kao živu platformu za razorne masovne političke i ideološke društvene eksperimente.

Sve neživo i bezumno prepušteno je mehaničkoj inerciji. Narodi i ljudi ne. Hrvatska očajnički treba usmjeravanje životne energije nacije za rad i stvaranje, stavljanje u funkciju i razvoj svih vrsta znanja, vještina i sposobnosti svojih građana za državnu i životnu samoodrživost, za dobar život nacionalne društvene zajednice u zajedništvu, solidarnosti, uvažavanju i sigurnosti. Zar se bilo što drugo može nazivati Republikom, a da od republikanstva ne ostane samo ime?

Ili, pak, republikanski Ustav. Kao poderano slovo na papiru u slučajevima kada se obezvređuje Ustavni sud i nečuveno interpretira njegova pravna uloga. Kada se smišljaju političke i pravne prepreke i proste smicalice da bi se političkom represijom pokušalo onemogućiti izražavanje volje građana izravnom demokracijom na referendumima – u čemu postoji politički kontinuitet desetak godina. Kada se svaki društveni angažman opisuje odjednom sramotnom riječju politički sa svrhom opstruiranja svih (bilo nacionalno i socijalno svjesnih, bilo lokalno ili problemskih osviještenih) građanskih inicijativa i kako bi se građane – kao politička bića u političkoj zajednici – potpuno politički pasiviziralo. Kada se opća, narodna volja političkih Hrvata na povijesno repetitivan način diskvalificira moralno i politički. Kada su političke elite elite samo po izdvojenosti od nacionalne i životne stvarnosti, po samorazumljivosti, samodopadnosti i samogeneriranju.

Kada se republikanstvo od nacionalnoga vodstva najvrsnijih, najmudrijih, najpredanijih i nacionalnoj zajednici najodanijih svelo na vulgarnu demokratsku matematiku. Na institucionalno premreživanje stranački ili klanovski bliskih i ideološki podobnih. Na bogaćenje pogodovanjem bez socijalne i ljudske odgovornosti ili prijevarom i obmanom. Na podmetanje ideološko-političkih i partikularnih interesa kao nacionalnih i zajedničkih. Na narcisoidni karijerizam sa ili bez povijesne svijesti. Na čuvanje političke i obiteljske komunističke totalitarne baštine.

Na posvemašnju manipulaciju informacijama i istinom – uz sofističku potporu blijedog intelektualizma s pojedinih formalno akademskih katedri – kako bi se nacija držala u neslobodi, zarobljenosti uma, neznanju, pokornosti i političkoj izgubljenosti. Na perverzije ideološke racionalnosti kojima se nastavlja proizvoditi umjetna, a krasti nacionalna prošlost i kojima se konstruira – kao jednodimenzionalan, reduciran, nepovijestan i iskustvom siromašan – svijet života hrvatske nacije. Na erističku perfidnost laži i zastrašivanje kojima se trajno iskrivljava stvarnosti i uspostavlja psihotična političko-povijesna koherentnost izvan racionalnosti.

Na prijetnje legalističkim terorom u slučajevima drastične divergencije zakona od istine i pravde. Na dolaženje do ruba iza kojega počinje korištenje institucijama vlasti protiv vlastitog naroda – odbacivanjem elementarnoga nacionalnog zajedništva, pravednosti i ljudskosti. Na destruktivnu pasku nad svakom postojećom ili potencijalnom suvremenom nacionalnom snagom. Na umrtvljavanje mnogih proizvodnih i stvaralačkih potencijala nacije, čime se generira ljudska nemoć i zavisnost. Na izvanživotni birokratski automatizam, poslušnu besvjesnost i zablokiranost autonomnoga nacionalnog mišljenja. Na politički pasivno i intelektualno inferiorno očekivanje zadataka od strane inozemne politike ili stalno traženje njezina mišljenja. Na dovođenje u pitanje elementarne nacionalne obrambene i strateške autonomnosti. Na tektonsko preusmjeravanje hrvatske zemlje-nacije dalje od prirodnih savezništava u smjeru tuđih, za nju opasnih, ali i nedvojbeno neprijateljskih geopolitičkih silnica.

Tada se u Hrvatskoj i oko nje ne može gledati ni u što drugo nego u sumrak republikanizma.