Vijenac 510

Naslovnica, O tome se govori

VRUĆA POLITIČKA JESEN: LEX PERKOVIĆ I UVOĐENJE ĆIRILICE U VUKOVARU

Hrvatska – podijeljena zemlja

Jure Vujić

 

Ironija sukoba zbog lex Perković leži u tome što se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije na tako radikalan način suprotstavila zahtjevima EU, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom…), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu

Ova će jesen zasigurno biti u znaku društvenog nezadovoljstva zbog raskoraka između „legalne zemlje“ i „realne zemlje“, naime u znaku dubokog nerazumijevanja između političkih i zakonskih poteza legalne političke elite te očekivanja i volje stvarnog, legitimnoga hrvatskog naroda. Primjena zakona o europskom uhidbenom nalogu, kao i uvođenje ćirilice u Vukovaru, dobro ilustriraju tu bipolarizaciju društveno-političke zbilje.

U prvom su redu svakako nategnuti odnosi između Bruxellesa i Hrvatske glede tzv. lex Perković. Neki u toj ustrajnosti i tvrdoglavosti političke elite u dvoboju s Unijom vide neočekivanu bizarnost ili pak političko samoubojstvo, ali zapravo je ta ustrajnost zaslužna za razotkrivanje pravoga lica naše političke zbilje, obilježene dubokom ukorijenjenošću relikata udbaških struktura koje premrežavaju čitavo hrvatsko društvo, kao i državne institucije. Neki već govore kako je Hrvatska pobijedila u ratu, ali je politički izgubila u miru – čisto sumnjam da su se hrvatski branitelji borili za opstojnost udbaške moći u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj. Ironija svega toga jest da se u višegodišnjem mukotrpnom procesu pridruživanja Uniji Hrvatska nikada nije htjela na tako radikalan način suprotstaviti zahtjevima Unije, a pogotovo u pogledu ozbiljnih pitanja od nacionalnog interesa (sjetimo se ucjena Haškoga tribunala, pitanja granice sa Slovenijom...), kako se danas suprotstavlja Bruxellesu u pogledu europskoga uhidbenog naloga čija bi primjena trebala biti čisti automatizam, a ne temelj politiziranja koje bi moglo ozbiljno ugroziti međunarodni ugled hrvatske države.

 

 

Hrvatska mora sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta i rješavati pitanja nacionalnih manjina bilateralnim sporazumima

 

 

 

Menadžeri i udbaši

Ali pobjeda u Domovinskom ratu i Tuđmanova ujediniteljska sintagma i imperativ „nacionalnog izmirenja“ stavili su pod tepih jedno od ključnih društveno-političkih pa i moralno-socioloških pitanja Hrvatske, a to je saniranje komunističke prošlosti. Zato ne iznenađuje da je na površinu kao iz kanalizacije isplivao čudni model institucionalnog upravljanja. Riječ je o modelu tzv. paradržavnoga podzemlja koje tvori sprega između gospodarsko-menadžerskog i političko-udbaškog miljea, što mimo generacijskih kategorija manipulira i upravlja segmentima gospodarstva, politike i medija. Iz njega povremeno na površinu izbiju stanovite disfunkcije i kvarovi, poput puknute odvodne cijevi. Perkovićev slučaj paradigmatski je primjer takva puknuća, kojemu je uzrok dugogodišnje izbjegavanje suočavanja s vlastitom udbaško-komunističkom prošlošću i saniranja istog strukturalnog nasljeđa potrebnim zakonskim alatom i prikladnim zakonom o lustraciji.

Takav naslijeđeni sustav upravljanja više sliči močvari isprepletenih gospodarskih, bankarskih, političkih, rodbinskih i medijskih interesnih mreža koje su se u tranzicijskom razdoblju dobro održale i samo reciklirale u nove hrvatske demokratske državne strukture. Pa nije ni čudo da Zvonko Bušić nije mogao opstati u takvoj mentalnoj i društvenoj močvari ili pećini, kako je sam govorio.

Još se ne zna kakav će biti epilog lex Perković i sukobljavanja s Unijom, ali jedno je sigurno: Perkovićev slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.

Također bi se trebalo razmišljati i o inicijativi službenoga raspuštanja Udbe i njezino stavljanje izvan zakona. U tom bi smislu bilo poželjno da Hrvatski sabor na svečanoj sjednici putem deklaracije proglasi bivšu Udbu zločinačkom organizacijom i minutom šutnje oda počast svim njezinim žrtvama u domovini i u inozemstvu. Naime, zanimljivo je da su sve postkomunističke zemlje nakon pada Berlinskoga zida i raspada komunističkog sustava službeno proglasile nelegalnima i raspustile sve bivše zloglasne političke tajne službe, poput rumunjske Securitate, koja je 1990. službena raspuštena, a iste je godine uspostavljeno Nacionalno vijeće za proučavanje arhiva Securitate. U Njemačkoj je istočnonjemačka STASI službeno raspuštena 1989, a 1991. izglasan je zakon o dosjeima STASI-ja koji omogućuje svakom građaninu uvid u vlastiti dosje.

Do danas u nas ni desnica, a pogotovo ljevica, nisu bile sklone provesti zakon o lustraciji jer su i jedna i druga od devedesetih godina zbog klijentelističkih interesa šutjele o recikliranim udbaškim mrežama. Hrvatska se treba suočiti s komunističkom prošlošću ne samo na simboličnoj razini, nego treba imati političke elite koje će u djelo provesti strukturalno i institucionalno saniranje postjugoslavenskog nasljeđa. To konkretno znači stati na kraj fenomenu kadrovske unutarnje kanibalizacije, odnosno rastvaranja novonastalih demokratskih ustanova destruktivnim djelovanjem bivše komunističke nomenklature koja se reciklirala i postavila u današnje liberalne institucije. Jednako tako treba uspostaviti nov institucionalni sustav kroz koji će se filtrirati i obučavati državničke elite prema kriteriju državotvorne odanosti i meritokracije, a ne prema kriteriju bilo kakve stranačke, klijentelističke ili političke podobnosti.

Također treba imati na umu da je opstanak udbaških struktura omogućila brojnost njezinih članova te velika rasprostranjenost i organiziranost. Danas u Hrvatskoj prema službenim podacima ima 43.557 partizanskih umirovljenika, 16.125 bivših milicajaca i udbaša, 1.540 bivših pripadnika JNA te 382 ostala komunistička funkcionera. Udba nije bila obično državno tijelo, nego proširena međurepublička horizontalna i vertikalna struktura koja je zahtijevala velik broj činovnika, logistiku, materijalna i financijska sredstva. Istodobno je u inozemstvu, u raznim jugopoduzećima i centrima, imala ispostave. Stoga nije ni čudo da više od 10.000 ljudi još prima mirovinu koja se vodi pod kategorijom „razni poslovi“. Također ne treba zaboraviti ni brojne Udbine suradnike u medijima, kulturi, u znanosti, na fakultetima, pa i brojne doušnike koji su fušali za Udbu.

Mijenjati zakon o manjinama

Drugi trenutak koji je početkom rujna uznemirio hrvatsku javnost prisilno je uvođenje ćirilice u Vukovaru, događaj kojim se još jednom potvrđuje dubok jaz i nerazumijevanje između naroda i države. Taj događaj otvara pitanje valjanosti i prilagođenosti današnjeg ustavnog zakona o nacionalnim manjinama u Hrvatskoj kao ravnopravnoj članici Unije. Možda je došlo vrijeme i da se u povodu pitanja uvođenja dvojezičnosti i ćirilice u Vukovaru preispita zakon o nacionalnim manjima prema kojemu Hrvatska ostaje talac jednog konteksta nastalog neposredno nakon rata, kada je Unija zahtijevala od tadašnjih vlada da se u Hrvatskoj primijeni što povoljniji i što širi zakon o manjinama. Danas imamo sasvim drugi politički kontekst. U tom smislu Hrvatska u odnosu na druge članice EU još i danas ostaje eksperimentalna i hibridna zemlja glede pitanja zaštite i prava manjina, s kojima se neprestano može licitirati i koja se mogu različito interpretirati. Danas se Hrvatska kao ravnopravna članica Unije nalazi pred novim tržišnim, gospodarskim i demografsko-migracijskim izazovima. Otvaranje granice drugim članicama izlaže Hrvatsku novim europskim i izvaneuropskim migracijskim i kulturnim tokovima, koji na dulji rok mogu izmijeniti strukturu stanovišta, a veći broj useljenika i novih etničkih manjina mogao bi s ovakvim, vrlo dvosmislenim, zakonom o manjinama otvoriti put prema jačanju komunitarizma, stvaranju manjinskih geta i daljoj nacionalnoj fragmentaciji.

Stoga još nije kasno da Hrvatska zakonski uredi i zajamči novu ustavnu kategoriju jednakoga hrvatskog i republikanskog građanstva, prema kojoj bi svi građani Hrvatske imali ista prava i obveze bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. Ona bi pripadala privatno-pravnoj sferi. U tom smjeru nitko ne bi bio na gubitku jer bi se manjinska prava mogla rješavati prema načelu reciprociteta bilateralnim sporazumima („onoliko prava dobiješ koliko i sam daješ“) te bi bila zajamčena međunarodnim konvencijama o zaštiti manjina.

Treba napomenuti kako je Unija, dok Hrvatska još nije bila punopravna članica, postavila određene kriterije i uvjete za članstvo glede poštivanja prava manjina, ali kao i za druge postkomunističke zemlje nije dala jasnu definiciju manjine. Zbog pravne i značenjske neodređenosti europska politika zaštite manjine u praksi je prošla put od promicanja integracije u devedesetim godinama prošlog stoljeća do današnje jezične i etničke segregacije. Unija je danas svjesna kako je pogrešno promicala kolektivna manjinska prava, potaknuvši stvaranje modela multietničkih država (Mađarska, Rumunjska) koji su trebali preventivno sprječavati potencijalne etničke sukobe u tim zemljama. No kolektivizacija kao i politizacija manjinskih prava, jednako kao i u Hrvatskoj, paradoksalno je favorizirala manjinske reflekse kao i etnicizaciju manjinske politike. Pogrešni model kolektivizacije manjinskih prava u Bugarskoj i Makedoniji, u kojima istodobno postoje paralelni odgojno-obrazovni jezični sustavi, iznova stvara etničke i vjerske nacionalizme, procvat paralelne ekonomije (u rukama kriminalnih organizacija), a u biti je suprotstavljen građanskoj jednakosti kao temelju vladavine prava i demokracije.

Upravo zbog takve kolektivizacije i komunitarizacije prava manjina u Hrvatskoj treba razmišljati o napuštanju današnjega modela u korist građanske i političke nacionalne homogenizacije. Riječ je o univerzalnom republikanskom pristupu jednakosti i jedinstvenosti putem poštivanja pluralnosti. Na taj bi se način najučinkovitije suzbile paralelne ekonomije i političke manipulacije manjinama od strane njihovih matičnih država. Također, koliko znam, suvremena je hrvatska država politički i pravno uređena kao jedinstvena i nedjeljiva republika, a gotovo sve republike na području Unije primjenjuju građanski pristup kad su u pitanju manjinska prava. To znači da one jednako pravno tretiraju sve pripadnike manjina kao ponajprije građane, a tek sporedno (ali ne derogativno) kao pripadnike određene manjine.

Neke članice Unije poput Francuske uopće ne priznaju pojam nacionalnih manjina. Građanski i republikanski državni model pretpostavlja da postoji središnji narodni i politički (moglo bi se reći: većinski) identitet oko kojeg poput koncentričnih krugova gravitiraju kulturni identiteti nacionalnih manjina, koji se usmjeravaju prema središnjem identitetu i jačaju ga.

Treba napomenuti kako današnja Hrvatska mora apsorbirati različite sociološke i psihološke kolektivne faze: sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta, „probaviti“ modernu (u obliku nacionalne države, suvereniteta, autoriteta…) te istodobno „bulimično“, ubrzanim tempom, asimilirati današnje stečevine postmoderne (koncept ograničenog suvereniteta, društveni relativizam, pluralizaciju i individualizaciju…), što u društvu može proizvesti shizofrene identitetske odnose. Stoga Hrvatskoj treba jasan građanski sveujediniteljski politički središnji identitet koji bi konačno prekinuo sa stoljetnim povijesnim zabludama i sado-mazohizmom umjetnih višenacionalnih konstrukata i isticanja raznih „narodnosti“, bile one mađaronske, autonomaške ili prečansko-krajiške, kao poluge iredentističkih ili separatističkih težnja.

Vijenac 510

510 - 19. rujna 2013. | Arhiva

Klikni za povratak