Darovitost za dobrotu

Teško je pisati o prijatelju i stoga što bi se opisivanjem onoga što je za života radio i postizao moglo možda potaknuti koga drugoga da natuknice života Tome Vinšćaka piše drukčije. Drugi bi pisac neke od natuknica možda skratio, neke možda sasvim izostavio, neke bi – ovisno o tome tko piše i kako ga doživljava – možda bile više naglašene. Zato neka se slegne vrijeme pa će onda biti lakše pisati Vinšćakove životne i stručne natuknice, objektivnije sagledati mnogo od onoga što je Tomo živio, što je radio, što je poučavao ili priređivao, što je istraživao i pisao.

Neka se slegnu emocije i nevjerica pa će biti lakše pisati o Tomi kao mladom amaterskom glumcu u Jaskanskoj kazališnoj družini, o proljećaru koji sedamdesetprve u Jaski zaneseno sudjeluje u osnutku ogranka Matice hrvatske. Znao je pričati da se u životu nagledao suza i suza, ali da nikada ne može zaboraviti one koje su tako postojano poticale njegovu hrvatsku samosvijest – suze Ljube Babića sedamdesetprve u njegovoj rodnoj Jaski. Isto tako znam da će natuknica o Tomi u njegovu rodnom kraju, a rođen je u Braslovlju pod Oštrcom, planinskom selu u općini Samobor, biti vrlo bogata. Uvijek su ostale njegove postojane veze s rodnim krajem, ne samo one obiteljske ili izletničke, nego je raznoliko surađivao s pojedincima i ustanovama kako iz samoborskoga tako, možda i više, iz jaskanskog područja. A te veze bile su tako brojne i čvrste da je gotovo opravdano očekivati da su bile i plodnije no što bi promatrač sa strane mogao znati. Naći će se već netko od onih, obogaćenih suradnjom s njime, tko će i tu natuknicu Tomina života napisati.

Ne znam točno u kojoj mjeri, ali pouzdano znam da je na Tomu silno utjecao, a možda i presudno usmjerio njegov profesionalni život, još jedan velik čovjek iz Jastrebarskoga – profesor Branimir Bratanić. Tomo možda nije bio jedan od najboljih Bratanićevih štrebera, to nikada nije bio, ali bio je jedan od njegovih najboljih suradnika u Etnološkom zavodu Filozofskoga fakulteta na projektima kartiranja i tumačenja brojnih tema tradicijskih kultura, najprije u područjima bivše države i bližega europskoga jugoistoka, a zatim i širih područja euroazijskoga kulturnoga prostora. Tu je, na istim poslovima, započelo i moje intenzivnije poznanstvo, druženje i prijateljstvo s Tomom. Isti, zajednički šef, profesor Vitomir Belaj, nenametljivo nas je vodio. Možda će netko drugi tu natuknicu Tomina života (možda i moju s njim) bolje ocijeniti, možda će biti i s manje ili više opravdanosti kritičan. Ali jedno nam nitko neće moći osporiti: u tih nekoliko godina zajedničkoga rada izgradili smo međusobno povjerenje i prijateljstvo. Tomini doprinosi nemjerljivi su i ostali su potporanj našoj povezanosti i nakon što smo prestali dijeliti istu profesionalnu sudbinu. Moći će se o Tomi Vinšćaku pisati i kao o jednome od prvih hrvatskih ekologa. Zaista je bio zauzet ekološkim idejama. Smatrao je da je ekologija posve prirodno povezana s etnologijom. Ali njegova ekološka svijest očitovala se prije u načinu vlastitog života nego u društvenom aktivizmu. Moglo bi se i trebalo pisati o njegovim istraživanjima, obilascima terena i razgovorima s običnim svijetom, velebitskim pastirima ili istarskim težacima, hercegovačkim folklorašima ili monasima pravoslavnog manastira. Poučna bi bila ta njegova životna i profesionalna dionica, življena na različitim stranama Hrvatske i svijeta. Znam to jer sam dobro upoznao njegove obilaske transkumantnih stočara na Velebitu. Ni danas ne znam što mu je važnije bilo – upoznati ih u etnografskom smislu i etnološki protumačiti njihov način stočarenja, o čemu je zajedno s kolegama iz Ljubljane snimio zanimljive, danas nepostojeće dokumentarne sekvence i zapažen film, ili je više htio upoznati njihov način života i sam se usmjeriti na isto poimanje svijeta, živjeti s prirodom i blagom kao velebitski pastiri. Iz prvoga je proizlazilo ovo drugo – gdje god je Vinšćak upoznavao ljude koji su živjeli svoju tradiciju, vrlo brzo postajao im je sličan. Kao da je jedan od njih pa bio on u Istri ili na već spominjanu Velebitu, koji je poznavao bolje nego svoj džep. Taj džep nikada nije bio posebno dubok, jer ono što je imao dijelio je s drugima, pa ako za putovanje nije bilo službenih sredstava, posezao bi u svoj džep i stizao na bliže i dalje ekspedicije, osim po Velebitu i Istri, još i po Primorju i Dalmaciji, u Bosni i u Hercegovini, po Bilogori i Zagorju. Ali i u Ukrajinu, među Hucule u Galiciji. Zanimalo ga je zašto i temeljem čega mnogi od njih tvrde da su – Hrvati.

No stizao je i dalje od sela i gradova po gorju i podgorju ukrajinskih Karpata. Dva je puta vodio prilično brojne i dugotrajne ekspedicije na Tibet. Nikada nije splasnulo njegovo zanimanje za indološke teme, posebice za Tibet i njegove neke manje znane inačice budističkih obreda i vjerovanja. Za njega to nisu bila samo istraživanja nego i osobna hodočašća, posvećenja na svetoj gori. I s tih putovanja donio je izvanredan dokumentarni materijal koji je poslužio za odličan film. Rijetke su prilike kada je Matičina velika dvorana bila tako krcata kao one večeri kada je Tomo sa svojom himalajskom družinom prikazivao taj dokumentarac. I ne samo dvorana u Matici hrvatskoj nego brojne, veće ili češće manje predavaonice i dvorane planinarskih društava, ali i krčmarskih, gemištarskih društava. Društvo u kojem je bio Tomo Vinšćak zajamčeno je imalo zanimljivo i veselo druženje. Planinari bi o tome imali što reći. Osobito oni koji su odlazili na naš Bitoraj, ali i oni koji su ga slijedili na tibetanski Kailas. Hrvatska bi etnologija trebala ispisati i tu, tibetansku natuknicu, ne samo kao epizodu iz osobne Tomine stručne i životne biografije nego kao jedno od poglavlja u povijesti hrvatske etnologije. To je poglavlje rijetkost pa time i još veća dragocjenost.

Trebat će pisati i o njegovu posebnom istraživačkom stilu. Kad bi se približio ljudima, nastojao je biti što bliži njihovu načinu života pa bilo to samo na dan ili dva. Kulturne je pojave nastojao razumjeti, bilo mu je važno donijeti ih u svakodnevni život, svoj i svojih prijatelja, važnije nego zakapati se u desetinama i stotinama stručnih referencija i studija. Imao je dar da prepozna i razumije i bez obilja materijala. Znanje mu je trebalo i tražio ga je da bi ga živio, a ne samo da bi prikupljao stručne i znanstvene referencije i gradio karijeru. I to će se morati priznati – zarad probitaka hrvatske etnologije, njezina otvaranja drugim humanističko-povijesnim znanostima (prije svega poredbenoj povijesti religija), Tomo Vinšćak često je žrtvovao vlastite referencije, nužne za hijerarhijska ustoličenja. Ali zato se njemu mora priznati, što će biti bogata natuknica, da je on neumorno organizirao brojne skupove, predvodio istraživanja i tražio načina da se objave njihovi rezultati. Nemjerljiv je njegov doprinos, zajedno s Krešom Krnicem, objavljivanju trilogije profesora Radoslava Katičića Tragom svetih tekstova naše pretkršćanske starine. Za tisak je pripravljena i četvrta knjiga koja će zaokružiti taj jedinstveni (i u europskim razmjerima rijedak) istraživački i nakladnički pothvat. Čuo sam i vidio pa zato i svjedočim – koliko je profesor Katičić isticao Tomin doprinos i potporu u ovim istraživanjima, uređivanju tekstova i njihovoj objavi u četiri opsežne monografske cjeline. Da Tomo nije podmetao leđa, kadšto i doslovce, sigurno je da bi se ovaj velik i opsežan znanstveno-istraživački i nakladnički pothvat oduljio i čekali bismo njegovo dovršenje. Tko god da bude pisao tu natuknicu, morat će predvidjeti malo više prostora jer je napornim radom zaslužen. Moja je krivica što nismo, kako je višekratno predlagao, otišli u Meksiko i Južnu Ameriku, putovima hrvatskih misionara 17. i 18. stoljeća. To je natuknica koju sam mu uskratio svojom neodlučnošću ili kako sam govorio – prezaposlenošću. On je bio hrabriji i danas žalim što ga nisam poslušao. Bila bi ta knjiga života Tome Vinšćaka još veća i bogatija. Još je možda rano pisati je, ali sjećanje treba njegovati, bistriti činjenice i podatke.

Njegov je život bio bogat i raznolik, njegovo društvo bili su seljaci i akademici, profesori i konjogojci, poduzetnici i kušači vina, studenti i antikvari, planinari i estradne zvijezde, propovjednici i glumci, obitelj  i prijatelji. I svi, svatko na svoj način, trpimo gubitak, svatko zbog svojih natuknica, svatko zbog svojih razloga. Zato bi različiti među nama mogli pisati različite natuknice o Tomi Vinšćaku. Ali svi zajedno, kao jednu i zajedničku svima nama koji smo ga poznavali i s njime se družili i prijateljevali, moramo priznati jednu njegovu osobinu  i ta, kao prva, prije svih titula i naslova, morala bi stajati uz njegovo ime i prezime. Tomo Vinšćak bio je dobar čovjek. Dobričina rijetkog kova. Nikada ga nisam čuo da je podigao glas, da je vikao na nekoga, nikada nisam čuo da je s kime bio u zavadi, da je na koga bio ljut. Trpio je nepravde, ali nije bio zlopamtilo, još manje osvetoljubiv. Bio je svjestan ljudske zloće, često ju je osjetio i na svojoj koži. Ali u svima je tražio i poticao samo onu bolju stranu. Imao je talent da je i pronalazi.