Daleko od osude komunizma

 
Komunistički teror nakon ratnih strahota – poslije Bleiburga mnogi su patili na Križnim putevima

Matica hrvatska bila je jedna od institucija koja je patila pod komunističkim režimom. Bio je zabranjen njezin rad, a članovi su uhapšeni. Zbog takve represije Matica hrvatska vrlo je zainteresirana za proces istraživanja komunističkih zločina. Zbog toga je 2011. održan znanstveni skup Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj, a 2012. izdan je i zbornik radova pod istim naslovom. U njemu šesnaest povjesničara, sociologa, demografa, teologa i politologa progovara o naravi komunističke represije i zločina počinjenih na području Hrvatske i bivše jugoslavenske države. Zanemarivanje tih zločina, što smo doživljavali dosad, ili umanjivanje njihova značenja ovim zbornikom postaje problematično, jer se faktografski podaci potkrepljuju znanstvenom analizom i metodama primijenjenim na temelju arhivskih podataka.

Zbornik dobrim dijelom pokriva stanje u prvim godinama postojanja Titove države, kao i kraj Drugoga svjetskog rata. I svakodnevni život u totalitarnoj državi ima svoju zločinačku kategoriju. Ljubomir Antić to opisuje u prilagođavanju ljudima novim prilikama, što završava u licemjerju i korupciji, prema krilatici „snađi se, druže“. Antić analizira „preodgoj“ te utjecaj novih prilika (podobnost bračnog partnera, imena djece, pojava dvostrukog odgoja npr.) na život obitelji. Isto tako provodi analizu „verbalnih delikata“ i „moralno-političke podobnosti“ kao osnovicu ugnjetavanja i okosnicu izgradnje slabašnog građanina, odnosno komunističkog podanika. Takva represija proistjecala je iz vojnih i državnih tijela proisteklih iz ratne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), koja je nakon pobjede odnos prema drugima temeljila na odmazdi i osveti, protjerivanju Nijemaca te rješavanju nacionalnih pitanja, kako to obrađuje povjesničar Zdenko Radelić. On isto tako obrađuje Oznu, tijelo koje je provodilo ubojstva i pljačke bez odluke sudova te pojavu kršenja načela kaznenoga postupka – nullum crimen sine lege (1944/45).

Stvarni broj poginulih u Drugome svjetskom ratu i poraću i dalje nije točno utvrđen, iako povjesničari i demografi, među njima i Vladimir Geiger, pokušavaju utvrditi najtočniju procjenu. Geiger se koristi historiografskim, demografskim i viktimološkim radovima u kojima razlučuje koliko je stradalo vojnika i civila te kojim su nacionalnim/etničkim, vjerskim i političkim skupinama pripadali. Navodi brojne statističke podatke i kvazipodatke. Tako npr. broj ljudi stradalih u Drugom svjetskom ratu varira od približno 600.000 (po podacima Komisije za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije 1964) pa sve do astronomske brojke od 1,7 milijuna (izjava Josipa Broza Tita 1945). Također se obrađuju podaci o broju poginulih u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, gdje se broj poginulih u Jasenovcu kreće od 85.000 (V. Žerjavić) pa do 700.000 (Enciklopedija Jugoslavije, 1971). Isto tako navodi se broj poginulih u Bleiburgu, gdje su također goleme oscilacije u broju žrtava, po G. J. Prpicu više od milijun, dok kod M. Portmanna ta brojka iznosi oko 80.000. Kao podatke koji su vjerojatno najbliže istini, autor navodi statističke izračune B. Kočovića (1985) i V. Žerjavića (1989), koji se neznatno razlikuju u nacionalnoj/etničkoj i regionalnoj strukturi, dok se u stvarnom broju stradalih i broju demografskih gubitaka malo razilaze.

Ur. Zorislav Lukić, izd. Matica hrvatska, 2012.

Procjenu ukupno stradalih žrtava trebala je napraviti i Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača, ali Martina Grahek Ravančić u svom prilogu objašnjava da je Komisija zapravo bila instrument novoga režima.

Snažna propaganda bila je okosnica komunističke vlasti. Jure Vujić progovara o tome kako su intelektualni i dogmatski izvori ideološkoga komunističkog diskursa bili upotrebljavani na legitiman i intelektualan način u pripremi komunističkih zločina. Upravo takav ideološki oblak, koji je bio okosnica mladenačke i lijeve akademske pobune 1968. u zapadnim demokracijama, omogućio je današnje relativiziranje ili nijekanje komunističkih zločina, smatra Vujić. Nadalje, Vujić razlučuje da su za lijeve intelektualce pseudohumanističke i emancipacijske vrijednosti pomogle u isticanju komunizma kao ideologije s dobrim namjerama, upravo one ideologije koja je u ime popularne demokracije i diktature proletarijata provodila masovne zločine. To nasilje opisuje i austrijski povjesničar Michael Portmann, i to u razdoblju između 1944. i 1946, kad je KPJ transformirala Jugoslaviju politički i ekonomski, a neistomišljenike zatvorila ili prognala.

U tim danima jedna od najdinamičnijih institucija koja se odupirala komunističkom jednoumlju bila je Katolička crkva. Život Crkve prije Drugoga svjetskog rata bio je praćen mnogobrojnim tiskovinama, ali komunistička vlast sve ih je zabranila – tako Biskupska konferencija Jugoslavije 22. rujna 1945. u pastirskom pismu objavljuje da, od nekih sto časopisa prije rata, danas ne izlazi nijedan. Tek 1960. s liberalizacijom novinarstva omogućuje se i prostor za crkveni tisak. Glas Koncila bio je jedini list u komunističkoj Hrvatskoj koji se svjetonazorski razlikovao od svih drugih medija pod kontrolom i utjecajem KPJ i Saveza komunista.

Zbornik donosi mnogo individualnih i lokalnih iskustava što opisuju život i sudbine onih koji su postali neomiljeni u komunističkom društvu. Tako Mato Artuković uzima primjer sudskog procesa profesorima i bogoslovima đakovačkog sjemeništa 1959/1960, kako bi prikazao kako se sudilo u komunizmu. Darko Dukovski piše o represiji, nezakonitosti i zločinima vojnih i civilnih organa vlasti u hrvatskom dijelu Istre u poratnih pet godina. Snažna represija u Istri bila je tim veća što Istra još od Prvog svjetskog rata nije bila u sastavu Hrvatske (i Jugoslavije), pa su na meti bili bivši ratni neprijatelji, ratni zločinci, kolaboracionisti, fašisti, ideološko-politički i nacionalni neprijatelji, među njima i oni koji su se snažno opirali talijanskom fašizmu i iredentizmu. Razlog toj brutalnosti bio je taj što narodna vlast nije u cijelosti bila komunistička, iako pod nadzorom partijskih struktura. Kraj Drugoga svjetskog rata odnio je žrtve i na zadarskom području. Zlatko Begonja istražuje komunistički teror i zločine u Zadru od 1944. do 1946. U tim godinama nisu bila rijetka zastrašivanja, likvidacije pojedinaca i stalna aktivnost komunističke obavještajne zajednice Ozne. Posebno dugu represiju bilježi Ivica Lučić nad hercegovačkim Hrvatima, i to kao cjelini, pa i ako su neki među njima bili pristaše i suradnici nove vlasti. Kao žrtve pali su zarobljeni hrvatski vojnici, ali i brojni svećenici, a za razliku od nekih drugih krajeva, ovdje se intenzitet nasilja smirivao, da bi se poslije opet povećao. Kad je probijena Srijemska fronta 12. travnja 1945, a Vukovar oslobođen, oslobođen je i boljševički bijes prema vukovarskim obiteljima, a o ishodima, razmjerima i akterima komunističkog terora u Vukovaru pišu u zborniku Dražen Živić i Mirko Kovačić.

Ove podatke ne mogu sakriti oni koji se plaše otvaranja arhiva. Kao što se s pravom u ovim današnjim danima komunistički djelatnici boje dosega pravnih instrumenata Europske Unije (slučaj Perković i europski uhidbeni nalog, npr.), tako se trajno pokušava zatvoriti pristup arhivima. Vasko Simoniti raspravlja o razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u Sloveniji, kada su Slovenci iskusili sustavno uništavanje države i uspostavljanje diktature. Komunistička partija Slovenije opstala je do proglašenja nezavisnosti, a komunistički kadrovi samo su nastavili sudjelovati u demokratskoj strukturi putem novih stranaka. Njihovo suočavanje s prošlošću nije teklo dobro. Nakon što je ljevica 2008. ponovno došla na vlast, krenula je u preuveličavanje komunističkih simbola i zaprečivanje pristupa ranije dostupnoj arhivskoj građi, a znanstvenicima je bilo onemogućeno da istražuju djelovanja nekadašnje tajne komunističke političke policije i drugih organa vlasti. Simoniti odlično opisuje i referendum kojim je spriječen zakon koji bi ograničio dostupnost arhivske građe, što je potvrdio slovenski Ustavni sud, a također je jasno izrazio da je imenovanje ulice po maršalu Titu protuustavno. Slovenija je time pokazala jasno razgraničavanje prema diktaturi, što je uostalom vidljivo i drugdje po Srednjoj Europi. U Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj provedena je lustracija, a Vedran Obućina opisuje taj složeni proces i smatra da je lustraciju potrebno provesti odmah nakon uspostavljanja demokratskoga poretka, jer u protivnom lustracija može biti težak izazov unutar kojega se mogu pojaviti međusobne dnevnopolitičke borbe. 

Ivo Banac govori o kontinuitetu komunističkih zločina na području Hrvatske od 1971. s poveznicom sve do današnjih dana, prozivajući osobe iz današnjeg javnopolitičkog života. Pokazuje zanimljiv dio razgovora Tita i Leonida Brežnjeva nakon što je plan za likvidaciju reformnog pokreta u Hrvatskoj postavljen: „Ja uvijek kažem – dobro je, mi smo svršili rat, mi poslije rata nismo nikome skidali glavu. Što je bilo za vrijeme rata svršili smo, ali poslije rata to nismo radili, nego je sve išlo preko suda. A vidite sada kada se usavršava demokratizam, digli su glave šovinisti, ima ih kod svih i mogu brbljati svašta. Evo, na primjer hrvatski šovinisti su nam ubili ambasadora, a Švedska, demokratska zemlja, dozvoljava da oni tamo žive i rade. To danas čak ni Zapadna Njemačka ne dozvoljava, ona ih je malo pritisnula.“ Banac pokazuje odnos određenih političara spram žrtava u masovnim grobnicama te daje primjer Španjolske i izjave njihova ministra unutarnjih poslova Alfreda Pereza Rubalcaba („nijedno ljudsko biće ne smije biti pokopano u jarku“), što kod nas nije samo daleko od primjene već i od shvaćanja, jer kod nas se masovne grobnice „otkrivaju“ u određenim razdobljima i tako niz godina bez prestanka.