Vijenac 510

Film

2 IGRAČA, red. Baltasar Kormakur, 2013.

Čitanja žanrovskog nasljeđa

Tomislav Čegir

 

Za Baltasara Kormakura Peckinpah, Siegel i Eastwood bitni su u posezanju za redateljskim stilovima i u kontekstu uočavanja rasapa temeljnih vrijednosti koji se odražava na opreci egzistencijalnih nazora protagonista te grabeži i neučinkovitosti predstavnika zakonskih institucija

 

Američki je film naslovljen 2 igrača nastao prema istoimenoj grafičkoj noveli Stevena Granta, a jasna je i njegova žanrovska usmjerenost kriminalističko-akcijskog ostvarenja prožeta komičnim utjecajem. U scenarističkom pak temelju Blakea Mastersa i u redateljskoj izvedbi islandskoga pridošlice u SAD Baltasara Kormakura uočavamo poveznice sa žanrovskom tradicijom i nasljeđem poglavito tzv. buddy-filma. Središnji su naime likovi Afroamerikanac Bobby Trench (Denzel Washington) i bijelac Stig Stigman (Mark Walhberg), koje upoznajemo kao prijestupnike koji operiraju uglavnom na američko-meksičkoj granici. Spor s meksičkim stožernikom preprodaje narkotika (Edward James Olmos) i pljačka pogranične banke u kojoj je držao novac postaju otponcem strelovitoga zapleta u kojem se otkriva da su protagonisti zapravo pripadnici različitih američkih zakonskih institucija, agencije za narkotike i mornarice, a djelovanje im izaziva agresivne reakcije pojedinaca u mornarici (James Marsden) i CIA-i (Bill Paxton) kao i njihovih pobočnika. Često sučeljavanje protagonista i završno usklađivanje osobnosti, a podjednako i opreka individualizma i kolektiva usuglašava se s tradicijom odvojka navedenoga buddy-filma kriminalističkoga predznaka. Iako se rasne suprotnosti u buddy-filmu uočavaju 1970-ih godina, za uspostavu odnosa 2 igrača s podžanrovskim odrednicama prijelomna su ostvarenja 1980-ih poput Zavjera u San Franciscu / 48 sati (Walter Hill, 1982) i Smrtonosno oružje (Richard Donner, 1987). 2 igrača nepobitno poštuju zadane formule, ali ih pritom i restrukturiraju, narativnost oblikujući sukladno suvremenijim žanrovskim postulatima. No kritika je zapazila i osvrt spram filma Charley Varrick (Don Siegel, 1973), osvrt koji čak doseže razinu posvete.

Nema dvojbe da u ovome izrazito žanrovskome uratku postoji i blaga kritika moguće korupcije u okviru zakonskih institucije te podjednako opstrukcija filmskoga statusa mornaričkoga stožernika (Fred Ward), koji i ne pokušava zaštititi podčinjenoga, što je zasigurno nadgradnja žanrovskih uradaka druge polovice 1980-ih ili prve polovice 1990-ih. Istodobno, profesionalna je i emotivna družica (Paula Patton) afroameričkoga protagonista ujedno ambivalentna upravo zbog činjenice da je dijelom zavjere. Iako je rasplet pomalo predvidljiv, ipak donosi dostatno uvjerljivosti te slojevitijega filmskog, ali i mitskog konteksta.

Uglavnom ruralnih prostornih predznaka, film je scenaristu Mastersu, redatelju Kormakuru i snimatelju Oliveru Woodu poslužio zamalo poput iščitavanja američkoga žanrovskoga nasljeđa raznih razdoblja. Usprkos geografskom određenju teksaško- meksičke granice, ne uočavamo snažnijih posezanja u riznicu klasičnoga vesterna, već njegovih modernističkih interpretacija. No i taj je osvrt ne toliko izravan koliko rekonstruktivan upravo stoga što se Kormakur stilski iskazuje postmodernističkim nasljednikom neprilagođenih holivudskih modernista poput Sama Peckinpaha, Dona Siegela ili pak Clinta Eastwooda. No njegovo je istraživanje redateljskih rukopisa filmskih velikana ipak još više formativno negoli nadahnuto u osebujnoj autorskoj prilagodbi. Baltasar Kormakur zanatski je dosljedan, poigrava se postulatima žanrovskoga filma, a izvedba mu je iskričava s dovoljno iznenađenja da ne zamara usprkos završnoj predvidljivosti. Taj je redatelj istodobno žanrovski korektan kao i ironičan spram mogućih žanrovskih stereotipa. Strukturalna preciznost upotpunjena je snimateljskim radom Olivera Wooda izražene evokativnosti, koja seže i do preinaka dosega 1970-ih provučenih kroz kasnija razdoblja. Peckinpah, Siegel i Eastwood postaju bitnim ne samo u posezanju za redateljskim stilovima već i u slojevitom kontekstu uočavanja rasapa temeljnih vrijednosti, rasapa koji se odražava na izravnoj opreci egzistencijalnih nazora protagonista individualaca te grabeži i neučinkovitosti korupcijom nagriženih predstavnika zakonskih institucija. Kormakur ne zazire od eksplicitnih iskaza nasilja, kojima ipak ne prelazi granicu dobra ukusa, a ne usteže se ni od retoričnih postupaka pri predočavanju nasilja, kao što je to slučaj sa stradanjem družice protagonista Afroamerikanca. Podjednako je dojmljiva i naizgled nebitna sekvenca prelaska ilegalnih meksičkih useljenika u SAD preko rijeke Rio Grande, segment u kojem se percipira tegobnost njihova egzistencijalnoga puta.

Smještanjem dvaju protagonista u filmsku središnjicu, 2 igrača su dakle poput katalizatora propitivanja slojevite tradicije američkoga žanrovskoga filma. Pritom su ipak i poligon dvaju raspoloženih glumačkih tumačenja Denzela Washingtona i Marka Wahlberga, kao i karakternih glumaca poodmakle dobi poput Edwarda Jamesa Olmosa ili Freda Warda, dok je najbolju sporednu ulogu zasigurno ostvario Bill Paxton. Naposljetku, 2 igrača su više nego dosljedan žanrovski uradak, film koji i ne pokušava postati više nego što jest. Premda nije posrijedi i izvrsno ostvarenje, kvalitativni mu dosezi ipak nadmašuju nedostatke.

Vijenac 510

510 - 19. rujna 2013. | Arhiva

Klikni za povratak