Čitanja Istre

I
zd. Alfa, Zagreb, 2012.

 Tako će nakon projekta Velike Ilirije, koja je trebala biti zapravo Velika Hrvatska, Šenoa i njegovi sljedbenici biti realniji, pa su ponajprije radili na jačanju književnog Zagreba kao modernoga nacionalnog središta, a onda kroz standardni jezik počeli umrežavati jednu po jednu tradicionalno nacionalnu regiju otimajući je s jedne strane kulturnome zaboravu, s druge nehrvatskim jezicima. Historiografija će naknadno tu činjenicu da svaka hrvatska regija tijekom realizma daje svoje pisce nazvati književnim regionalizmom. S vremena na vrijeme nerijetko će statističkim nizanjem protagonista, tj. prebrojavanjem pisaca, osluškivati bilo nacionalne književnosti po svim njezinim krajevima. Time je priznavala slojevitost vlastitoga konstrukta, posredno i svu njegovu krhkost, jer su ga i najmanji potresi – politički ili gospodarski – mogli dovesti u pitanje te privremeno ili trajno osakatiti.

Vidjelo se to osobito nakon povlačenja pravaškoga kulturnog koncepta pred tzv. naprednjačkim, tj. koalicijskim na počeku 20. stoljeća. Preporodna matrica istodobno biva potisnuta modernističkom žudnjom za univerzalizacijom u rasponu od europeizacije do internacionalizacije, a u socijalnom smislu od intelektualno-ekskluzivnoga do klasno-partijskoga. Dok će ideologem jugoslavenstva raditi ne samo na jezičnoj nego i na književnoj unifikaciji, u regijama poput Istre između dvaju svjetskih ratova provodi se sustavna dekroatizacija. Govor o regionalističkoj naravi hrvatske kulture i literature unutar hegemonističkih sustava čiji su centri moći bili izvan Hrvatske tako je sve više postojao govor u korist vlastite štete. S mogućnošću da bude tumačena kao subverzija i partikularizam, ta se tema radije izbjegavala, eventualno vodila iz načelnih ili formalnih razloga, ali svakako potiskivala u drugi plan u ime čuvanja onoga što je identitet baštinio još s preporodom; baš zato preporod i nije okončan 1848, kako to tvrdi naša tradicionalna historiografija.

Taj golemi kompleks pitanja i potrebu preispitivanja strukture i proizvodnje nacionalne književnosti pokrenula je i najnovija knjiga Borisa Biletića pod relativno neutralnim naslovom Istarski pisci i obzori, ali zato vrlo angažiranim podnaslovom Regionalizam, identitet i hrvatska književnost Istre pod fašizmom. Iako Borisa Biletića (Pula, 1957) ne treba posebno predstavljati, dobro je znati i zato ponoviti kako se taj pjesnik, esejist, kritičar i urednik domaćoj kulturnoj javnosti odavno nametnuo kao jedan od ustrajnih i opsesivnih istraživača književne baštine rodne mu Istre. O tome svjedoče mnoge njegove rasprave i članci, hrestomatije i antologije te organizacijski i urednički rad – od rovinjskih Šoljanovih dana i Pulskih dana eseja do časopisa Nova Istra s pripadnom zavičajnom bibliotekom. Iz lapidarne biografske skice proizlazi podatak važan upravo za Biletićevu najnoviju knjigu.

Naime, bogato je iskustvo i stečeno znanje Boris Biletić napokon disciplinirao te kapitalizirao izradom doktorske disertacije koju je pod naslovom Regionalizam, identitet i hrvatska književnost u Istri od 1918. do 1945. obranio prošle godine na Zagrebačkom sveučilištu. Upravo ta disertacija poslužila mu je kao predložak za knjigu Istarski pisci i obzori. Njezinom doradom, koja je s jedne strane išla za relaksiranjem znanstveničke akribije, s druge za uključivanjem nekih novih mjesta ili naknadno pojašnjenje ranijih, dobio je preglednu, temeljitu i pomno osmišljenu monografsku studiju o književnosti Istre od 1918. do 1945, odnosno u doba fašizma. Knjiga je izišla u respektabilnome nizu Scientiae et Artes koji u zagrebačkoj Alfi vodi i uređuje Božidar Petrač.

U njezinoj izradi, tj. u konstruiranju jedinstvene i prepoznatljive hrvatske književnosti te regije, i to u njezinu svakako najdramatičnijem razdoblju, autor je krenuo od naizgled retoričkoga pitanja postoji li uopće istarska književnost, odnosno – ako postoji, a postoji! – što je to čini istarskom, odnosno hrvatskom ili možda nekom trećom i drukčijom negoli smo je na prvi pogled skloni prepoznavati i imenovati. Prepuštajući da proces istraživanja, odnosno opisivanja idealne cjeline, postane ujedno i proces njezina usustavljivanja te spoznavanja strukture i glavnih joj značajki, a onda i odgovor i zaključivanje o identitetu ili identitetima književnosti u istarskoj regiji, autor je i svoju knjigu veoma pomno i višeslojno organizirao ne ostavljajući, čini se, ništa slučaju.

Tako je u uvodnome dijelu odmah problematizirao samo polazište, a to je pojam Istre i pitanje Istre od 1918. kao neuralgične točke ovjerovljivanja i iskušavanja njezina identiteta (Pojam Istre – Hrvatsko pitanje u Istri nakon 1918). Potom je pitanje književnoga i kulturnoga identiteta stavio u kontekst književnopovijesnih rasprava o našem regionalizmu kao ključnoj i na momente delikatnoj odrednici nacionalnoga identiteta, koji je izrazito disperzivan i zato mjestom mnogih ne samo političkih nego i kulturnih nesporazuma, pa i trauma (Regionalizam i identitet). Kako te nesporazume rješava književna historiografija, najbolje se vidi po tome kako se sama reprezentira kroz vlastite preglede, antologije i razna druga ekskluzivna izdanja što pretendiraju na stvaranje okvira za pojedine književne i kulturne prakse (Književnost u Istri unutar hrvatske književnosti). U tim okvirima djeluju pojedini autori, nastaju djela, smjenjuju se stilovi, mode i ukusi, politike i poetike, miješaju postupci, preslaguju žanrovi, ruše i nastaju stereotipi, stvaraju kanoni… – a sve to kroz novine i časopise kao medij koji upravo u tome razdoblju živi svoje – svim politikama usprkos – zvjezdane trenutke.

Upravo na tome mjestu autor je nimalo slučajno arbitraran, jer u svojoj slici istarske književnosti ključnim drži jezik, dakle ono što od preporoda ima tešku i odgovornu zadaću u narodu čije se administrativne granice mijenjaju preko noći. U središnjem poglavlju on slaže autorsku reprezentaciju istarskih hrvatskih pisaca međuraća (Mate Balota /Mijo Mirković/, Ivan Bostjančić, Viktor Car Emin, Ante Ciliga /Tone Valić/, Zvane Črnja, Ante Dukić, Drago Gervais, Ive Mihovilović, Tone Peruško /Tone Kamenjak/, Ernest Radetić) te usustavljuje periodiku (Književnici; Istarska međuratna periodika), da bi na kraju zaključio kako „postoji istarska književnost koju možemo nazvati (a da se njezin identitet i njezini sadržaji ne mijenjaju niti dovode u pitanje, jednako kao ni cjelovitost hrvatske književnosti) sintagmama: hrvatska književnost u Istri, hrvatskoistarska književnost, književnost hrvatskih pisaca iz Istre, istarska hrvatska ili hrvatska istarska književnost itd.” (Zaključak).

Istodobno tome krajnje fleksibilnome odgovoru, svjestan krhkosti vlastite arbitraže, dodaje niz pitanja za koja sam kaže da su bez odgovora, a zapravo hoće reći da svako vrijeme i na ista pitanja mora ponuditi vlastiti odgovor. Baš kao što u ime kritičnoga dijela tradicionalne nacionalne historiografije danas to nudi Boris Biletić ovom svojom knjigom. Njezina su „dodana vrijednost“ bogati slikovni prilozi, iscrpna i pouzdana kazala (imensko i zemljopisno) te sažeci na engleskome, njemačkom, ruskom i talijanskom jeziku.

Iako se čini da je na nekim mjestima – svjesno ili nesvjesno – odustajao od mogućih izazova i smjerova na koje su ga navodili i tema i metodologija, Biletićeva knjiga Istarski pisci i obzori važan je i koristan književnopovijesni rad. U prvome redu ona pridonosi usustavljivanju i aktualizaciji hrvatske književnosti u Istri u fazi koja će se pokazati ključnom i posljednjom pred konačnom i političkom integracijom s maticom, a potom na svoj način potiče raspravu o pitanjima identiteta što su ih u prvi plan izbacili postmodernizam i novi regionalizam.

A i jedno i drugo vraća nas na početak: na modernizam koji je u svemu pa i u književnosti vidio prostor za angažman potvrđujući vlastitu utopijsku prirodu i vjeru u novo te prema regionalizmu kojemu – sada u novome, postmodernističkome ruhu – upravo takav angažman ne pada na pamet. Uostalom, hrvatski je identitet zadobio i onu zadnju satisfakciju: političku suverenost, pa govor o bilo kojem partikularizmu ne bi se više trebao doživljavati kao nužno subverzivan, tj. nacionalno opasan govor.

Pod jednim uvjetom: da ne zaboravimo da je u prirodi svakoga govora da je uvijek – političan.