Zavodljiva mekoća dokolice

Nedavno vam je u Makedoniji dodijeljena nagrada Ars longa, vita brevis, za knjigu eseja O strasti, čitanju i dokolici. O kakvoj je nagradi riječ?

Mediteranska akademija Braća Miladinovci iz Struge već desetak godina organizira međunarodne susrete pisaca i znanstvenika koji u nekoliko programa predstavljaju svoja razmišljanja sublimirana u obliku eseja, pjesme ili proznoga teksta. Uz to predstavljaju se nova izdanja prevedena na makedonski jezik, imenuju se laureati susreta i dodjeljuju nagrade za najbolje prevedene knjige na makedonski jezik. Moram reći kako sam prije Dana eseja u Strugi sudjelovala na Danima eseja u Puli na poziv inicijatora i organizatora te manifestacije Borisa Biletića te sam upravo tada u tome gradu shvatila koliko mi je pisanje eseja kreativni izazov i osobni užitak. 

To je vrlo osobna knjiga, zavodljiva naslova. Krije li se u njoj vaš životni i profesionalni kredo?

Nakon što sam posložila i oblikovala tekstove u ovoj knjizi, čitajući ih kao cjelinu naslov mi se sam nametnuo. U tekstovima o drugima prepoznavala sam ga. Razmišljajući o njemu nekoliko dana prisjetila sam se knjige Martina Bubera Ja i Ti u kojemu on kaže kako Ja nastaje u dodiru sa Ti jer sav je stvarni život susret. U ovome slučaju mene s tekstom drugih i mene sa samom sobom.

U esejima o strasti pišete o različitim njezinim oblicima prepoznatim npr. u dnevnicima Zore Dirnbach, prozi Irene Vrkljan, predavanjima Jasne Melvinger, pišete i o strasti provincije, kao i o strasti u hrvatskom romanu. Pišu li naši suvremeni književnici o strasti?

Kako napisati ljubavni roman kada je milenijski sajberkontekst u kojemu ne postoje stabilne vrijednosti čitane bez dvostrukog svjetonazorskog obrata ukinuo poetičke zakonitosti žanra koji se temelji isključivo na prepreci između dvoje ljubavnika? Jer prošlost više ne pomaže u razumijevanju budućnosti, sadašnjost je prožeta slučajem, hirom vremena, nepredvidljivošću. Kodeks zbilje naprosto je „zaboravio“ temeljne pojmove Luhmannove ljubavi kao strasti i njezina kodiranja intimnosti u tekst. Upravo je ljubav označena riječima kao što su prekršiti, prekoračiti, prerušiti se, izazvati dvoboj. Je li izostanak opisa strasnih ljubavi i još strasnijih iskaza mržnje u tekstovima suvremenih hrvatskih pisaca posljedica širih kontekstualnih promjena do kojih dolazi u ovim tranzicijskih vremenima koja kao da citiraju onu Verlaineovu šifru odaslanu uoči početka iskrcavanja na Normandiju? Onu koja kaže da se „srce ubija monotonijom“. Ili je pak Kipkeova poruka „potrebno je obuzdati strasti“ utisnuta kao moto jedne od njegovih marketinški odaslanih postmodernih Mona Lisa programatska za ovu intimnu kulturu trećega tisućljeća? Za tim odgovorima tragam i sama.

U Zapisima uz čitanje branite bibliomaniju, strast za čitanjem knjiga. Što je za vas čitanje?

Čitanje je strast, poticajna energija, otklon i odmak od svakodnevlja, oblak s kojega promatram grad i ljude oko sebe. San i let – šagalovski.

Kako ste onda doživjeli one nevjerojatne podatke o slaboj razini čitanja u Hrvatskoj?

Podaci o slaboj razini čitanja samo su pokazatelj praznine duha vremena u kojemu jesmo i mene osobno ne iznenađuju.

No nije problem danas samo koliko čitamo, nego i kad čitamo – kako čitamo, zar ne?

Koliko nam je čitanje izazov i koliko je ono potreba bez koje ne možemo zamisliti dan? Kao čokolada nekima.

U Ministarstvu kulture nedavno je osnovana radna skupina koja bi trebala raditi i na projektu lektire. Mnogo puta ukazivalo se na to da školskoj lektiri treba drukčije pristupiti, da popise treba osvježiti, promijeniti, pa i sam akademik Solar izjavio je da djecu ne treba mučiti s Marulićem. Što vi mislite o tome?

Sigurna sam da stoljeće kojemu pripadamo, duh vremena koji konzumiramo i način života koji živimo zahtijeva temeljite promjene pa i u odnosu prema lektirnim naslovima. Djeca trebaju znati tko je Marulić, a na nama je da pronađemo način i medij kojima ćemo ih zaintrigirati za njegovo djelo. Više mi smeta klasična forma nastave, predavanja i obrade lektire nego lektirni naslovi. Jer npr. knjigom Mire Gavrana Judita možemo doći do lektirnog naslova kao što se u asocijativnoj poveznici s recentnom filmskom produkcijom mogu razotkriti posve novi svjetovi npr. Ivana Gundulića ili Augusta Šenoe. Pristup tekstu je onaj koji treba nuditi poticaj i provokaciju, on bi trebao proizvoditi žudnju za njim. 

Dolazimo i do možda najvažnijeg dijela vaše knjige – dokolici. Što je dokolica i zašto je tako važna?

Fenomenu dokolice, koji dolazi od latinske riječi otium, pristupila sam u smislu vremena u kojemu se nešto radi, primjerice čita, mašta, sluša glazba, gledaju filmovi, promatra more ili sluša tišina rijeke. Tijekom osobnog otiuma često sam se sastajala sama sa sobom, tragala u mislima za odgovorima o nekim osjetima, razmišljala o tome što bih činila, kako i o čemu bih pisala, koje projekte započela. Voljela sam, kada su mi kći i sin bili mali, uz pješčanik u parku sjediti na klupi, slušati dječji žamor i gledati oblake i krošnje. Ljepota prirode, kako je napisao Wordsworth, ima smirujući učinak, izaziva emocije blagotvorne za dušu koje potiču na traganje za dobrim u samima sebi. Ti su mi trenuci bili čisto prepuštanje mislima i osobnom kreativnom zanosu.

Kako pišete „zavodljiva mekoća dokolice“, ta kreativna lijenost, nedostupna je danas mnogima. Koliko je ona danas zapravo ekskluzivni pojam i kreativni statusni simbol?

Svatko od nas može pronaći trenutke dokoličarenja, moći dokoličariti u 21. stoljeću znači moći se zaustaviti, ugrabiti vremena i npr. popeti se na vrh zgrade u naselju i slušati vjetar i biti sam. Mislim da mnogi ne mogu biti sami i prepustiti se. Ne dokoličari se kao nekada u ljetnikovcima uz more ili drvenim kućama u planini. Prostor za dokoličarenje danas je oko nas, samo treba htjeti „ugrabiti“ vremena za sebe sama. Vaše pitanje posljedica je naših traganja za odgovorom u kontekstu radoholičarske energije, brzoga vremena, brzih misli, brzih promjena, u vremenu kulture i civilizacije temeljene na paradoksima poput: nikada nisam imao više novaca, a istovremeno nikad nisam imao manje vremena i nikada nisam bio toliko nezadovoljan sobom. Jer rijetki su oni koji zrače zadovoljstvom onoga koji može zamisliti npr. toliko različitih stvari skrivenih u zrncu prašine, u kojima se može otkriti kako samoća i nakupljena šutnja progovaraju jezikom bolje od bilo čega. Biti sam sa sobom ne znači biti besposlen i ljenčariti, kaže Igor Mandić, koji zna reći da je dokolica način samospoznaje i osobnog napretka. Neki će pak govoriti kako je dokolica bliska meditaciji, neki da je važan intelektualni, mentalni, kreativni i emotivni proces.

Gleda li se na nju danas kao na eksces? Što to govori o našem vremenu i društvu?

Možda su čudni oni koji se žele izdvojiti iz gužve, gradsku buku i komunikacijski kaos zamijeniti osamom, a glasne razgovore potonućem u svoju nutrinu. Volim biti u tišini u dvoje – Mene i Sebe. Kao da je zauvijek iščezla potreba o kojoj pjeva John Lennon u jednoj od svojih posljednjih autobiografskih pjesama, Watching the Wheels, u kojoj otprilike kaže: ljudi misle da sam poludio, a ja sjedim i samo promatram kotače kako se okreću – provodim vrijeme. Na dokolicu se danas ipak gleda kao na eksces, a ona je zapravo izazov kojim se odupire letargiji, ona je pobuna protiv opće kakofonije, ona se protivi prepuštanju medijskim agresijama.

Pišu li naši suvremeni pisci o dokolici? Koliko pozivaju čitatelje na dokoličarenje?

Ako je dokolica uistinu kreativna lijenost građanskoga podrijetla, onda su rijetki hrvatski pisci koji znaju u tekstu eksplicitno pozvati čitatelje na dokoličarenje, jer su i osobno opterećeni tempom, karijerom, imperativom uspjeha (intimno i javno), borbom za moć i utjecaj. Ni sami ne pronalaze razloga za dokolicu na način na koji su svojedobno neki autori znali pronalaziti razlog za pisanje pjesme ili slikanje. Nadalje, stanje duha u koje su dovedeni i pisci i čitatelji onemogućava drugi, emotivno-moralni preduvjet za dokoličarenje. Naime, ako su i jedni i drugi emotivno prazni i potrošeni u današnjem vremenu u kojemu se jedva „spaja kraj s krajem“, onda ne mogu pronaći dovoljno mentalne energije (čitaj: strasti) za dokoličarenje. Osobno mislim kako u ovom postmodernom ludilu samo izabrani mogu prepoznati načine dokoličarenja. Tako dokolica postaje isključivo njihov izbor „borbe s tranzicijskim svakodnevljem“. Među piscima koji vole dokoličariti su npr. Damir Miloš, koji potrebnu kreativnu osamu pronalazi na pučini mora i na Kornatima, Senko Karuza traga za njom u uvalama Visa, Irena Vrkljan u svojoj dnevnoj sobi, Anđelko Mrkonjić u osječkoj kavani Super, Bogdan Mesinger u Aljmašu s Adelom, a Edo Popović u šetnjama po Velebitu. Dokoličarenje u proznome tekstu znači onaj prostor u kojemu je pripovjedač usporio naraciju, u kojemu su likovi „stali na loptu“ prepustivši se sebi i svojim mislima. Ukoliko tu diskretnu manipulaciju horizontom očekivanja prihvate i čitatelji, onda će oni kao važan dio komunikacijskog trokuta morati priznati kako su trenuci dokoličarenja i njima potrebni, ali kako su istodobno i nadalje rijetki.

U knjizi pišete i o provinciji odnosno provincijalnom. Gdje je provincijalizam na hrvatskoj književnoj sceni?

Čini mi se u pripadnosti jednome mišljenju, jednome „književnom klanu“, u privatizaciji, u nepostojanju različitosti, u isključivosti. Mislite li da nije provincijalizam da u jednim novinama tri osobe drže iz tjedna u tjedan medijski prostor namećući svoja stajališta u dvama ili trima tekstovima od po pet kartica u jednome broju?

Vaša trajna preokupacija jest i esej kao način izražavanja. Esej kao žanr velik je izazov, stavlja pred autora velike zadatke. Što vas najviše privlači eseju?

Istraživanje vezano uz temu kao i način ispisivanja osobnog odnosa prema njoj. Esej je čista kreativna provokacija. Jelena Lužina jednu je svoju knjigu naslovila Esej kao zavođenje. Potpisujem.

I kratka priča vaša je trajna preokupacija. Nedavno ste objavili Uvod u hrvatsku kratku priču, u kojemu pratite njezine promjene od realizma do suvremenosti. Osamdesetih godina kratka se priča afirmirala i doživjela pravi procvat. Koja je definicija kratke priče danas?

Kratka priča ne poštuje formalne i sadržajne konvencije pa je nemoguće utvrditi, kako bi to rekao David Albahari, samo jednu definiciju koja bi pratila njezinu neprekidnu fluidnost i sposobnost mimikrije. Otuda je svaki pokušaj definiranja kratke priče unaprijed osuđen na neuspjeh, što je, zapravo, najbolja stvar koja se kratkoj priči mogla dogoditi. Oslobođena strogih formalnih zahtjeva, kratka priča može se brzo i neograničeno mijenjati postajući neka vrsta pokusnoga tla za ono što će se možda detaljnije i dublje istraživati u romanu. Kratka priča je, može se reći, idealna prozna forma – forma bez forme – i upravo je ta neodredljivost čini toliko privlačnom.

Zašto ste Uvod o kratku priču završili baš dijelom priče Julijane Matanović iz knjige Tko se boji vuka još?

Činilo mi se iznimno živim uvesti u otvoreni dijalog petog predavanja o poziciji lika u hrvatskoj kratkoj priči tekst Julijane Matanović napisan za tu prigodu u kojemu ona kao gošća na satu studentima objašnjava na koji je način oblikovala kratke priče što sliče miniportretima likova iz hrvatske književnosti.

Poznati ste po zastupanju i promoviranju Osijeka i Slavonije, zbog čega su vas i Gorana Rema jednom nazvali slavonskim separatistima. Kako to komentirate?

Mi smo u prvoj polovini devedesetih u osječkom časopisu Književna revija priredili tematski broj u kojemu smo predstavili recentnu slavonsku prozu i poeziju pa smo ga dosta provokativno za tadašnje vrijeme naslovili Slavonski separatizam. Tom smo gestom željeli ukazati na novu energiju koja se u tim tekstovima prepoznavala tijekom i nakon Domovinskog rata o kojoj je nekoliko godina poslije Rem i napisao monografiju Slavonsko ratno pismo određujući je specifičnim žanrom unutar hrvatskoga ratnog pisma. 

U suautorstvu s Goranom Remom objavili ste knjigu Slavonski tekst hrvatske književnosti u želji da osvijestite taj tekst unutar ukupne matice književnosti. Kulturni prostor Slavonije širi je od njezinih zemljopisnih granica. Jesu li ispravljene određene književne nepravde po tom pitanju?

Promatrali smo tada regionalno kao dinamično složenu cjelinu koja se sastoji od niza kulturnih polja razvijanih različitim brzinama. Povijest se hrvatske književnosti ne može više pisati sustavno i u cijelosti ako različiti regionalni centri ne pročitaju djela pisaca šire zavičajne književnosti, ako se ona ne valorizira i ne stavi u kontekste nacionalne književnosti. To je ujedno glavni odgovor na česta pitanja o razlozima za tzv. segmentiranje nacionalnog korpusa književnosti. Ako se želi oblikovati cjelovitiji pristup nacionalnoj književnosti, ne mogu se neki prostori izostaviti ma gdje se oni nalazili. Taj motiv bio je razlogom da smo devedesetih godina počeli istraživati i objavljivati djela nepročitanih zavičajnih autora iz slavonskog prostora. Primjer slavonskoga teksta hrvatske književnosti ukazuje također na potrebu rušenja čvrstih kanona periodizacije koju još nameće povijest nacionalne književnosti. Njegova funkcija bila je ne toliko u davanju zgotovljene književnopovijesne slike ove regionalne hrvatske književnosti koliko upozoravanje budućih povjesničara na pisce s ruba, ali i preko njega. Regionalnu književnost trebalo bi stoga nastaviti čitati i izvan granica Hrvatske, u Vojvodini, Mađarskoj, Sjevernoj Bosni, Austriji…, trebalo bi joj pronaći linije kontinuiteta kako bi ona mogla funkcionirati kao aktualnost. Na taj način moći će se pokazati međusobna ovisnost i slaganje poetika autora u različitim regionalnim prostorima. Kada je riječ o postupcima koji bi pridonijeli usustavljivanju regionalnih književnosti, onda se oni kreću u nekoliko smjerova: čitanje autora – dekonstrukcija korpusa i referiranje pojedinaca u odnosu na nacionalni korpus; ukazivanje na specifičnosti zavičaja i usustavljivanje kanona; analiza jezika kao temeljne književne norme i kriterija za usustavljivanje, pri čemu se, osim standarda, moraju istražiti i lokalni hrvatski dijalekti.

Istodobno je potrebno prevladati inertnost koja postoji i s jedne (nacionalne) i s druge (manjinske) strane, zatim nadvladati sentimentalizam u pristupu i filtrirati one autore koji korespondiraju s poetičkim tijekovima književnosti u Hrvatskoj.

Kakva je slika slavonskoga teksta danas unutar hrvatske književnosti?

Obično su njegove silnice usmjerene prema pitanju rubnoga, onoga iz lokalne pozicije gledanoga, onoga što iz regionalne perspektive može prepoznati vlastiti udio u univerzalnoj istini. Prepoznaje se on na osnovi različitih pitanja rubnih identiteta i granica. Nagomilana i raspršena energija na prijelazu je prošloga stoljeća u ovo naše i unutar prostora hrvatske književnosti dočekala, pa i potaknula brojna pitanja usustavljivanja, tipologijskih nacrta, ponovljenoga čitanja baštine i suvremenosti, ponovnog ovjeravanja i provjeravanja mjesta i značenja pojedinih autora unutar dijakronijskih i sinkronijskih nacionalnih i europskih vrijednosnih nizova. Kao da se strah od mogućega nestajanja uvukao i u neke književnopovijesne poglede. A možda je upravo taj strah od dominacije izvanjskih kultura i težnja za očuvanjem autohtonosti pripomogao tome da se hrvatski prostor odredi prema onima s ruba, preko ruba, onima koji, uvjetno rečeno, ne pripadaju centru, središtu, glavnim tijekovima ili tome slično?

Kako biste opisali osječki identitet? On je inače grad i Murse i secesije i rijeke i Panonije. Kakav je on iz prve ruke?

Osijek je grad koji odražava kulturnu čežnju za povezanošću, za povijesnim kontinuitetom, on je grad koji ima posebnu narav. Osijek je grad palimpsest. On je slojeviti grad povijesnih mrlja koji motivira na prepoznavanja onih poruka koje u njemu još nisu dešifrirane. On je grad Kniferova meandra.

Vaša je knjiga Gola u snu o ženskom književnom identitetu bila nagrađena nagradom Julija Benešića. Gdje je žensko pismo danas?

Nakon osamdesetih godina prošloga stoljeća, koje su propitivale fenomen ženskoga u tekstu, devedesete su razotkrivale dimenzije ženskoga identiteta, dok početkom 21. stoljeća žena, posebno ako hoće i zna, može djelovati u prostoru stvarnosti i odrediti se prema njoj. Danas se ženska proza ne zaustavlja na pogledu prema nepotpunom i fluidnom ženskom identitetu koji propituje zbilju kako bi spoznao vlastitu osobnost, već se pozornost zaustavlja na javnom govoru kojim sedešifriraju kodovi urbanog, povijesnog i kulturnog prostora, onih mjesta i nemjesta u njima. Ne vode autorice pritom računa o tome što će drugi misliti o njima. Njihov je osobni vrijednosni sustav onaj kojim se uspostavlja kod aktivnoga mišljenja kako bi se sa zadanim kanonom moglo stupiti u otvoreni i javni dijalog.

Danas ženski prostori pozivaju na djelovanje, na nijansiranje osobnog odnosa prema javnim i privatnim događanjima, iskustvenim činjenicama i sudbinama preko područja dobro razrađenih tema koje su vezane uz tri vanjska prostora (urbani, politički, kulturni), dva privatna (kuća, obitelj) i jedan intimni.

Osobna povijest, obiteljska povijest, opća povijest u odnosu s recentnim zbivanjima u prostoru i trenutnim osobnim frustracijama odgovara konceptu identiteta koji cjelovitost i harmoničnost nastoji ostvariti posredovanjem između autobiografskog pripovijedanja i dnevničkog zapisivanje, historiografske fikcije i ljetopisne kronike, prvoga lica jednine i prvoga lica množine.

Naime, temama svojih knjiga žene osporavaju univerzalizaciju iskustva najčešće deformirane stvarnosti ukazivanjem na važnost privatnog, emocionalnog i osobnog aspekta poimanja identiteta, vremena i povijesti.

Potaknuli ste i pokrenuli mnoštvo zanimljivih projekta. Kao predsjednica Matice hrvatske u Osijeku pokrenuli ste međunarodni Festival ogranaka Matice hrvatske iz Pečuha, Subotice, Osijeka i Tuzle, kao dekanica Umjetničke akademije potaknuli ste osnivanje Dionizijeva festivala, Lutkokaza, Intervoxa…, sada potičete osnutak studija kazališnog oblikovanja, studija žičanih instrumenata (tamburice, gitare, violine) art-terapije...

Sve što ste nabrojili posljedica je timskoga rada i bez sjajnih suradnika i u osječkom Matičinu ogranku kao i na Umjetničkoj akademiji ne bi se moglo učiniti gotovo ništa. Volim uz dobre suradnike kreirati i dinamizirati, podizati ljestvicu kulture u prostoru kojemu pripadam. Zadovoljstvo mi je organizirati i poticati zbivanja koja okupljaju osobe koje književnosti, umjetnosti i kulturi pristupaju na sličan način. Prije dvije godine sa studentima koji su slušali moja predavanja na kolegijima Kultura grada i Čitanje grada osmislila sam projekt koji smo nazvali Koja si ti legenda?. Cilj nam je bio napraviti intervju s Osječanima i otkriti one slabe junake male povijesti koji su nevidljivi, a koje svaki grad prepoznaje kao svoje živuće legende. S njima smo napravili razgovore, snimili ih na poslu kojim se bave. Zanimljivo je bilo slušati priče npr. Joze Trovača – noćnog pekača hamburgera u Tvrđi, majstora Željka – muškog frizera na Korzu, Brmbe – osječkog haiku-pjesnika koji radi u Pošti, Šere – najvećeg osječkog zavodnika koji nam je odgovarao putem SMS-a, vatrogasca Željka, Šaptača lavovima u Zoo-vrtu i mnogih drugih. O njima smo snimili filmove, njihove likove stavili na umjetnički dizajniran kalendar, napravili smo i zbornik s uvodim kulturološko-antropološkim esejima kojim se otvaraju poglavlja s njihovim razgovorima. Divno mi je bilo vidjeti sjaj studenta koji su u ovome projektu otkrivali posve nove načine gledanja na grad i ljude u njemu, sami su tragali za literaturom o specifičnim urbanim fenomenima. Pritom smo se svi jako dobro zabavljali.

Bavite se i književnom kritikom. Ne čini li vam se da naša kritika prečesto izbjegava izražavanje negativnih sudova i znači li to zapravo izostanak njezine primarne funkcije? Gajimo li uglavnom deskriptivnu kritiku, koja zapravo nije kritika?

U maloj književnosti obojenoj privatnošću teško je pisati kritiku koja se ne bi shvatila kao osobni animozitet prema autoru. Meni se nekoliko puta dogodilo da kada o nekoj knjizi posve blago napišem negativno autor sa mnom više ne razgovara, nakladnik mi više ne šalje knjige, a urednik šalje mail s pitanjem nisam li mogla i drukčije napisati tekst. Ponekad je upravo negativna kritika poticaj, otvoreni dijalog, poziv na aktivno mišljenje o onome što je netko napisao. Ne gajimo mi deskriptivnu kritiku, već se ona kao takva nameće iz koda čitanja kroz koji joj prilazimo. I malo sam umorna od stalna polemiziranja ima li ili nema negativne kritike, kako se knjige samo opisuju, a ne analiziraju. Mislim da je ovaj oblik kritike posljedica trenutka u kojemu jesmo, a da je nestanak relevantnog i recentnog prostora za dnevnu kritiku znatno ozbiljniji problem s kojim se suočavaju nakladnici i autori i čitatelji. Već sam na nekoliko mjesta izgovorila kako jedva čekam neke mlade energične lavove koji će u virtualnom svijetu pokrenuti neki prostor za književnu kritiku sličan onomu što su svojedobno učinili kazalištarci sa svojim teatar.hr koji se pretvorio u relevantan medij iskazivanja vrijednosnih sudova o zbivanjima na hrvatskoj kazališnoj sceni. Kritika.hr mogla bi uz ozbiljne suradnike zamijeniti časopisno i novinsko sivilo u kojemu se trenutno nalazimo, Mogla bi se tako slijepa pjega hrvatske književne kritike barem na tren odvesti prema nekim drugim ozračjima.   

Koja je funkcija kritike i njezina temeljna zadaća prema vašem mišljenju?

Poticanje na čitanje.