Zabavno i pitko zapitkivanje

Damir Poljičak uvjerljiv je od početka do kraja monodrame

Izložak br. 49 pripremio je i izvodi vrlo dobar i uvjerljiv Damir Poljičak. Kao tekstualni predložak odabrao je novelu Nipple Jesus britanskoga hit-autora Nicka Hornbyja. Na Hornbyjevu tragu stvorio je pitku, duhovitu i zavodljivu monodramu koja ispod osmijeha nimalo nametljivo, utoliko sugestivnije, otvara još poneke slojeve i pitanja. Između ostaloga o umjetnosti, njezinoj ulozi u društvu, tabuima koji postoje da bi se kršili te praznim i poraznim umjetničkim konceptima. Sa svime time glavni lik, izbacivač i vlasnik crnoga pojasa u karateu, suočio se čuvajući u umjetničkoj galeriji naslovnu sliku Hornbyjeve novele.

Našavši se u ulozi čuvara na izložbi, dojučerašnji „udarač s pokrićem“ na svoj zdravorazumski način, miljama udaljen od umjetničke i znanstvene logike i retorike, prolazi put od zaljubljenosti na prvi pogled preko gađenja do istinske i trajne ljubavi prema – slici. Promjene su posljedica konteksta koji okružuje par – od same autorice i umjetničkog kružoka, preko vjernika, fanatika i novinara do junakove djevojke. Svi oni stvaraju sliku o slici, bogateći je i dopisujući, pokapajući je u mračne umjetničke tmine ili pak uzdižući do konceptualnih nebesa, čime opetovano ruše i grade odnos junaka i slike. Odnosno (prosječnoga) konzumenta i umjetnosti.

Damir Poljičak u predstavu, izvedenu u autentičnom galerijskom prostoru MUO-a, uplovio je diskretno, sugestivno uvlačeći gledatelje u (jednostrani) dijalog. S odmotavanjem priče energijski je rastao, ne dopuštajući ni sebi ni gledateljima predah u šazdesetak minuta dugu komadu. Da monodrama ne bi bila tek jednoličan izvedbeni uspon, ritam je odlično lomio humornim dijelovima, dobro pozicioniranim digresijama te dijalozima sa zanimljivom galerijom likova (lokaliziranih, što nam je cijelu priču dodatno približilo). Junaka je oblikovao uvjerljivo, čvrsto i realistično, uz tek naglašene geste ruku, sve u stilu osobe koja za život zarađuje šakama. S druge strane, u oblikovanju likova poput vjerskog fanatika, otputio se u prostor odmjerene karikature, dovoljne da začini izvedbeni sloj, no ne i da ga odvuče s puta. Od početka do kraja komada uspio je sugestivnom izvedbom održati komunikaciju s publikom, obraćajući joj se kao partneru u (raz)govoru, te je u potpunosti zadržati u priči – simpatičnom i duhovitom, mudrom, ne i premudrom, začudnom, a svakodnevnom, (raz)govoru o umjetnosti. Odlično pogođeno za kraj kazališnog ljeta i zahvalno za jesenske i zimske turneje po muzejima što se nude svojom praznom prostornošću i prostornom autentičnošću.