Vrijeme satkano od kristala i zrcala

Paradigma svojega doba: moralni intelektualac u nemoralnim vremenima

Rođen je 26. prosinca 1938. u Petrovićima kod Bileće, Bosna i Hercegovina. Jedan je od najvažnijih suvremenih romanopisaca, pripovjedača, književnih esejista, dramskih pisaca i filmskih scenarista na prostorima bivše Jugoslavije. Pripada podjednako srpskoj, crnogorskoj, bosansko-hercegovačkoj i hrvatskoj književnosti. Kovačevo određenje problema identiteta pisca u multikulturnome svijetu odlučno je istodobno i za razumijevanje njegova vlastitog radikalnog odnosa spram nacionalizma, šovinizma i patriotizma modernih ideologija. Riječ je o piscu radikalne hibridnosti identiteta.

S onu stranu nacionalne isključivosti i izvan apstraktnoga kozmopolitizma pitanje identiteta za Mirka je Kovača djelotvoran način nepristajanja na bilo kakvu predodređenost nacijom, podrijetlom, „čistoćom“ etničkih izvora. U njegovim esejističkim tekstovima jasno je određena takva bastardna pozicija suvremenog intelektualca i pisca: biti istinski autentičan pisac znači ne pripadati kolektivnim opsesijama identiteta.

Studirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju, odjel dramaturgije, u Beogradu. Prvom proznom knjigom Gubilište iz 1962. otvara estetski i poetički svijet modernog i postmodernog bavljenja metafizičkim pitanjima književnosti kao etičke avanture. Taj kratki roman doživio je ideologijsku i političku osudu zbog „nihilizma i pesimizma“. Književni kritičari u bivšoj Jugoslaviji bliski staljinističkome modelu prokazivanja pisaca zbog zapadnjačke dekadencije u romanu su prepoznali političku alegoriju protiv Titova poretka totalitarne vladavine. Cijele 1963. godine Kovač je proživljavao hajku zbog tog romana. Već 1965. objavljuje roman Moja sestra Elida, potom 1971. roman Životopis Malvine Trifković, koji je dramatiziran i premijerno izveden na sceni beogradskog Ateljea 212.

Poput romana Gubilište i roman Životopis Malvine Trifković imao je iznimno zamjetnu književnu recepciju osobito u Švedskoj. Preveden je na engleski, francuski, talijanski, nizozemski, mađarski i švedski jezik. Tri izdanja doživio je u Švedskoj, a u Francuskoj je objavljen u džepnome izdanju u ediciji Rivages poche.

Zbirka novela Rane Luke Meštrevića (1971) dobiva nagradu u Srbiji Milovan Glišić. No dvije godine poslije nagrada mu je oduzeta, a knjiga je povučena iz knjižara i knjižnica. Dopunjeno izdanje istoimene zbirke novela izlazi 1980. Novoj pripovijetki iz navedene knjige, Slike iz porodičnog albuma Meštrevićeva, dodijeljena je Andrićeva nagrada. Zbirka pripovjedaka Nebeski zaručnici objavljena je 1987. i za tu je knjigu autor dobio nagradu izdavačke kuće BIGZ iz Beograda.

Mirko Kovač objavio je 70-ih godina nekoliko svojih najinovativnijih i književno najzrelijih knjiga u Zagrebu, gdje je živio nekoliko godina nakon hajki u Srbiji u povodu njegovih proznih djela. Tako mu foknerovski intoniran kratki roman Ruganje s dušom izlazi 1976, a Vrata od utrobe 1978, za koji je dobio NIN-ovu nagradu kritike iste godine, potom 1979. nagradu Željezare Sisak te 1980. nagradu biblioteka Srbije za najčitaniju knjigu. Roman Uvod u drugi život objavljen je 1983, a Kristalne rešetke izašle su u Sarajevu 1995. Pod naslovom Rastresen život 1996. izlazi u Zagrebu „novi roman“ kao persifliranje, nadopuna i novo ispisivanje/čitanje romana Uvod u drugi život.

U sarajevskoj Svjetlostiprije raspada Jugoslavije i ratova 1991–1995. objavljena su mu Izabrana djela u šest svezaka (romani, novele i pripovijetke). Hrvatska izdavačka kuća Frakturaotpočela je s objavljivanjem Kovačevih izabranih djela u dvanaest svezaka. Taj pothvat uključuje novelistiku, romane, drame, eseje, memoaristiku i autobiografske zapise.

Zbirka književnih i eseja iz područja kulture i politike naslovljena paradoksalno i alegorijski Evropska trulež 1986. nagrađena je NIN-ovom nagradom Dimitrije Tucović. Drugo i popravljeno izdanje iste knjige, naslovljeno Evropska trulež i drugi eseji, izlazi u Zagrebu 1994. Knjiga publicističkih tekstova Bodež u srcu objavljena je 1995. u Beogradu, a Cvjetanje mase,u kojem Mirko Kovač povezuje refleksivnu esejistiku i politički angažiranu publicistiku, izlazi u Sarajevu 1997.

Mirko Kovač plodan je i iznimno cijenjen filmski scenarist. Napisao je scenarije za filmove Mali vojnici, Lisice, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Tetoviranje, Libertas. Autor je više televizijskih i radiodrama, dobitnik mnoštva nagrada za radiodrame u bivšoj Jugoslaviji i Njemačkoj. U knjizi izabranih drama pod naslovom Isus na koži (Fraktura, Zaprešić, 2003) u okviru projekta kritičkog izdanja njegovih djela nalaze se drame koje poput njegovih proznih djela spajaju naizgled nespojivo: lirsku fantazmagoriju i grubu realnost posredovanu preciznim jezikom književnog alkemičara.

Osamdesetih godina 20. stoljeća Mirko Kovač postao je paradigmatska figura književnog i intelektualnog disidenta u okviru srpske kulture, osobito nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Suprotstavljajući se masovnoj psihologiji srpskoga nacionalizma, intelektualnom poretku mobilizacije kolektivne svijesti protiv svih nesrpskih naroda na prostoru bivše Jugoslavije, Mirko Kovač svojim je činom individualnog otpora politici pripreme genocida i etničkih ratova 90-ih godina etički uzvisio ulogu pisca kao svjedoka moći nepokorivosti čovjeka u mračnim vremenima, kako je Hannah Arendt odredila smisao ljudskog otpora nacizmu i totalitarnim ideologijama 20. stoljeća. Početkom 1991. emigrirao je u Hrvatsku i nastanio se u Rovinju.

Mirko Kovač prisutan je još od 70-ih godina u hrvatskoj književnosti. Izbor hrvatskoga jezika za kulturno pripadništvo identitetu bez prisile kolektivne paranoje nacionalizma za Kovača je značio ponajprije čin uronjenosti u jezične rešetke smisla. U njemu se pisac poput nekih nesvodivih srodnika (primjerice Salmana Rushdieja) osjeća blizak metafizičkim korijenima, a nipošto modernim ideologijskim, koji jezik poistovjećuju s mistikom nacije-države.

Dobitnik je međunarodne nagrade Tucholsky švedskoga PEN-centra 1993. i Herderove nagrade za književnost 1995, kao i niza drugih nagrada.

Kovačeva se rana proza – kojoj uz Rane Luke Meštrevića te Životopis Malvine Trifković pripada i roman Gubilište kao fragmenti istog tematskoga kruga, obiteljske sudbine na raskrižju svjetova smještene u imaginarni i realni prostor Hercegovine – odlikuje začudnim spojem simboličke iskazivosti i pokušaja da se jezikom na granici neiskazivosti metaforički dopre do granica razumijevanja razdrtoga svijeta. Tako je kompozicijski složeno tkanje njegovih proza uvijek određeno fatalnošću svijeta u kojem obitelj proživljava svoju nesreću zbog unutarnjih i izvanjskih kobnih okolnosti.

Kreativno prisvajajući postupke, književne mitologeme i strategiju proznoga teksta iz riznice moderne svjetske književnosti u rasponu od Faulknera, Borgesa, Schulza, Manna i Singera, Mirko Kovač u ranim prozama otvara cijeli horizont novih svjetova smisla. Za razliku od Danila Kiša ili Borislava Pekića, primjerice, kao i Filipa Davida, s kojima dijeli životnu i idejnu srodnost u kontekstu srpske književnosti 60-ih godina, njegova je pozicija paradoksalni izbor tradicionalne forme pripovijedanja i postmodernoga relativizma pripovjedača iz perspektive neprestane mijene. Subjekt je pripovijedanja pisac s onu stranu stvarnosti kao objektivne zadanosti predmeta. Imaginarna, simbolička i realna struktura stvarnosti u Kovačevim se pripovijetkama i romanima (de)konstruira u vremenu.

Stoga je malarmeovska ideja Knjige/Teksta kao univerzalne forme svijeta posredovana iskustvom pisca koji napreduje u vlastitom preinačavanju starih tekstova nastojeći ih svagda iznova mijenjati tako da ono prvobitno svijetli u budućem.

Poput Borgesovih predgovora vlastitim ranim djelima mijenja prvobitnu ideju svojih knjiga u novim izdanjima. Svaka nova knjiga tako postaje zrcalo prethodne. U proznim refleksijama Rastresen život ponavlja se ideja Uvoda u drugi život, ali to više nije ista knjiga. Na tematskoj razini Kovač formalno opetuje model mitsko-religijske trijadične strukture Otac–Sin–Majka, darivajući izvorno iskustvo tekstu uronjenu u samu traumatičnu zbilju prostora i vremena povijesti. Mistično, opsceno i uzvišeno ima svoje toponime (Hercegovina, Beograd, Zagreb) kao što istodobno ima svoje tragično realno utemeljenje u povijesti koja se ciklički ponavlja gotovo nekom bezrazložnom logikom zla.

Romani Vrata od utrobe i Kristalne rešetke zacijelo su uzorni primjeri složenosti i jednostavnosti Kovačeva književnoga imaginarija. Vrata od utrobe roman je koji pripada postmodernističkom narativnom postupku. Na tematskoj se razini uklapa u okružje mitske Hercegovine, a na idejnoj propituje sinkretička čvorišta religijske i nacionalno-političke problematike balkanskoga kompleksa stradanja, krivnje, moći, iskupljenja. U središtu je romana kao i u Gubilištu dramatski sukob oca i sina obilježena znakom izdvojenosti i drugosti. Nesvodljivi Drugi jest obilježje umjetnika u svijetu ideologijskih, nacionalnih i religijskih monolitnih ploča kulture. Umjetnik je pobunjenik i isključenik, netko tko nužno mora svojim životom i svojom umjetnošću prevladati banalnost i tragiku društvenog opstanka.

Estetska autonomija modernog umjetnika u Kovačevim se djelima razrješava brohovski kao etički smisao čovjeka u graničnim situacijama. Ključ za razumijevanje Kovačevih djela otuda nikad ne može biti reduciran na puku političku alegoriju kao omiljeno sredstvo disidentske književnosti druge polovine 20. stoljeća u Istočnoj Europi. Roman Kristalne rešetke doživio je iznimnu recepciju u Švedskoj. No problem je u tome što je kritičko vrednovanje Kovačeva književnog stvaralaštva ipak ponajviše ostalo u sjeni spomenute redukcije.

Kristalne rešetke vjerojatno su stilski vrhunac Kovačeva spisateljskog umijeća. U njemu je prikazana atmosfera umjetničkog otpadništva i boemstva Beograda 60-ih godina 20. stoljeća, psihološki portretiran obrazac komunističkog strahovlašća kao predigre etničko-političkog raspada Jugoslavije i, posljednje ali jedino važno, zatvoren krug književno-biografske avanture pisca koji radikalno raskida s jednom epohom beščašća i mahnitosti, odlazeći u svoju arkadijsku osamu. Radnja romana završava se Titovom smrću i proročkom vizijom slikara Gabrijela: „Ne plašim se onoga što je bilo nego onoga što dolazi!“

Opraštajući se od prijatelja i učitelja stoičke blagosti, onoga koji je znao koliko moć riječi stvara i razara povijest, prisjećam se njegovih posljednjih riječi u telefonskom razgovoru koji smo vodili prije gotovo godinu dana. Najmanje je bilo govora o čudovišnoj bolesti s kojom se borio a da joj se nije pokorio. Govorili smo o esejima Ortege y Gasseta O ljubavi i posljednjim rečenicama s kojima pisac završava svoje djelo. Mogućnost promjene onoga što je napisano odgovara iluziji novoga života, onoga što je na tragu Sv. Augustina utkano u njegov roman Uvod u drugi život. Što je napisano jednom, više se nikad ne može otpečatiti. Pred kraj našeg razgovora, usput spomenuvši bolest i metode vlastita liječenja, rekao je: „Žarko, ja sam ti spaljena zemlja.“

Na ishodu eseja o ideji ljubavi i umjetnosti na Zapadu, Ortega y Gasset kaže:

„Živimo u vrijeme univerzalnoga sumraka. Čitav jedan dio svijeta umirući tone obasjan svečanom agonijom. Već dotiče užarena plamena kugla hladan, zeleni rub svojeg nemirnoga groba. Ali ipak ostaje tračak svjetlosti…”

Kovačeva svjetlost u mislima i riječima važnija je od zasljepljujuće praznine koja nas prožima i guta u ovom svijetu spektakla i ništavila. S njegovim djelima sve iznova dobiva smisao, riječi trepere, život buja, blistavi gradovi otvaraju svoja vrata strancima. Sve se iznova rađa i sve ima svoje vrijeme. Kovačevo je vrijeme satkano od kristala i zrcala, vrijeme koje nikad nije prošlo i koje uvijek iznova dolazi kad se nenadano pojavi misao da umjetnost treba ljepotu kao što čovjek treba mnogo više od kruha i vode. Vrijeme koje se približava i odlazi u daljinu s tračkom neugasive svjetlosti…