Vrijeme od posjeta

U zadnje vrijeme pojačano sam se družila s bolnicom, gdje je jedna od prijelomnica u danu i vrijeme posjeta. Istinabog, bolesniku to zna biti i mukotrpno vrijeme, jer u našim pretrpanim bolničkim sobama bude previše i samih bolesnika, a još kad nahrupe jata rodbine ... Bolesnik, naravno, iz kreveta ne može pobjeći (zbog strpljenja i trpljenja valjda mu i pristaje naziv pacijent, onaj koji trpi, sve podnosi). Ipak, to svakodnevno fiksno vrijeme u danu važno je svakom pacijentu, kao i razdioba podneva, kao i vrijeme obroka, mjerenja temperature, tlaka, kontrole krvi, uzimanja lijekova. No u bolnici bolesnici čekaju i jedan drugi važan posjet, vizitu – svakodnevni susret liječnika s pacijentima. To je najčešće i jedina (kratka) prilika da pacijent sazna i koji podatak više o svojem stanju, a najzanimljiviji je svakako dan otpusta iz bolnice i odlazak kući. Taj je posjet, kao i svaka privatna vizita, izveden iz lat. visitare, posjetiti, no doslovno znači i često viđati, a ovo je pak izvedeno iz lat. visere, gledati, opažati, vidjeti, istraživati.

Za liječničku vizitu nikomu ne treba vizitkarta, posjetnica. No nekoć je to bio neizbježan građanski rekvizit. Vizitkarta, kraće razgovorno vizitka (njem. Visite, posjet + Karte, komad kartona), omanji je tvrđi papir s otisnutim imenom i prezimenom kojim su posjetitelji najavljivali svoj posjet (gospodinu, gospođi ili gospođici). Taj bi kartončić davali na ulaznim vratima osobi koja je među poslugom bila zadužena za najavljivanje posjetitelja, a ako su gospodin, gospođa ili gospođica bili voljni primiti ga, posluga bi otpratila gosta do gostinske sobe ili salona da ondje pričeka. Ako tražene osobe nije bilo kod kuće, papirić, eventualno s kratkom porukom na poleđini, ostajao je kao dokaz posjetiteljeva dolaska. U poslovnom svijetu običaj je da na tom papiru bude više korisnih podataka: adresa, telefonski brojevi, zanimanje, a danas ne ide bez broja telefaksa, mobitela i e-pošte (na poslu i privatno). Dosad smo za taj komadić kartona u hrvatskom jeziku govorili posjetnica, no s razmahivanjem kojekakvoga „poduzetništva“ (često primitivnoga) počela se javljati nova riječ, koja s posjetom nema nikakve veze – podsjetnica. Prvi put pomislih da nisam dobro čula, no počela sam slušati pažljivije, i zaista, poluinteligenti sve češće počinju govoriti podsjetnica, a kad se oni, kao većina, čega dohvate, sva je prilika da će pravilna riječ ustuknuti, dok će njihova nepravilna, snagom mase i velikih brojeva, prevladati. Današnji „poslovnjaci“ nemaju potrebu nikoga posjetiti nego tek podsjetiti adresata na to da su i oni, eto, tu, da postoje. Ti isti koji sada govore podsjetnica reći će i vizitka, ne shvaćajući da podsjećanje i posjećivanje ne znače isto, pa se značenjski te imenice ne bi smjele ni zamjenjivati. Vizitka, koliko god bila razgovorna, ipak je u sebi sačuvala osnovno značenje riječi vizita, a to je posjet.

Ni vizitator, odlazeći u vizitaciju, nije nosio u džepu nikakvu vizitkartu. Zašto i bi? Mogao je u bilo koje vrijeme banuti u vizitaciju, a pod njom najčešće mislimo na službeni pregled župe, biskupije ili redovničke zajednice. U tom je smislu taj posjet bio zapravo nadzor, inspekcija, da se vidi kako župa, biskupija ili redovnička zajednica radi, kako joj izgledaju prihodi i rashodi itd. (često se zove i pastirski pohod). U starijem jeziku reklo se i vižita, vižitiranje, vižitirati, vižitatur. No zacijelo je mnogo ugodniji (već i zato što nema znakova nadziranja) jedan drugi posjet koji se zove jednako, vizitacija, a to je svetkovina koja se nekoć slavila 2. srpnja (blagdan Majke Božje), dok se sada slavi 31. svibnja, u sjećanje na dan kada je Marija, Majka Božja, pohodila sv. Elizabetu (Visitatio Beatae Mariae Virginis). Toga dana slavi se u Zagrebu i dan zaštitnice grada Zagreba, Majke Božje od Kamenitih vrata, ujedno i Dan grada Zagreba. Upotrijebih i riječi pohod, pohoditi, ne bez razloga. Jer i pohod znači više toga: polazak, odlazak, posjet – npr. dolazak Sina Božjega na svijet (isto i pohođenje), ali i Božju nagradu ili kaznu za grijeh, pa posjet crkvi da se obavi sakrament ili dobije oprosti, kao i biskupov posjet papi. Od 13. stoljeća u crkvenim (slavjanosrpskim) tekstovima pa do danas širila se posuđenica iz ruskoga jezika za narodni oblik pohoditi (posĕtь i posĕtiti u ruskom i ukrajinskom, prasl. *sĕtь), koja je danas i prevagnula i više se uopće ne osjeća kao posuđenica. No kratka usporedba sa slovenskim i njemačkim jezikom odvest će nas u još dalju prošlost i pokazati što riječi posjet i posjetiti zapravo znače. U slovenskom nema glagola posjetiti. To značenje pokrivaju riječi obisk, obiskati, a u njemačkom Besuch, besuchen. I jedno i drugo (i obiskati i besuchen) zapravo su sastavljenice: ob + iskati, tražiti, prositi; be + suchen, tražiti. Praslavenski *jiskati, stvnjem. eiscon, znači zahtijevati, engl. ask, zahtijevati, pitati, a sve izvire iz indoeuropskoga korijena *Hais-, što znači željeti, iskati (armenski hayce, posjetiti).

Dakle, u punom i izvornom smislu riječi, posjet bi trebao biti željenje, iskanje, traženje, pa i zahtijevanje, da nas posjeti osoba koju pozivamo u goste. Ako se zna da prijedlog ob-, između ostaloga, znači radnju koja se provodi sa svih strana, okolo-naokolo, ali ima u sebi i element obilja, pa i preobilja (npr. obžderati se, oblokati se), onda obisk kazuje upravo ono što bi svaki posjet trebao i biti: ne nešto formalno, tegobno, dosadno, skidanje obveze s glave tek toliko da se kaže, nego da je žarka želja, iskanje, usrdno traženje da konačno i dođe onaj kojega želimo ugostiti svim srcem. Čovjek ne bi trebao biti vizionar, zanesenjak, sanjar, pa ni vidovnjak i/ili prorok da zna želi li mu njegov očekivani gost tako doći ili ne. No ako i ne dođe, ako nas svojim nedolaskom i razočara, uvijek nam ostaje vizija (lat. visio) koja može priskočiti u pomoć. Jer vizija je i pojava, i prikaza, i pričin(a), i priviđenje, i umišljanje, i utvara, slika mašte: to je i halucinacija, i tlapnja, i sanjarija, i opsjena, i viđenje i gledanje – ne samo u sadašnjost nego i u budućnost, proricanje.

Ako pak sve padne u vodu, tu je danas najrasprostranjenije gledanje u daljinu, televizija (grč. telu, tele, u daljini, daleko + visio, v. gore). Tlapnje i priviđenja što titraju pred očima milijuna ljudi diljem svijeta.