Univerzalna pripovijest i drugi mediji

A Dance Tribute to Ping Pong, duhovit spoj sporta, plesa i filozofije

Prva izvedena predstava ovogodišnjega programa bila je prezentacija rada Mediteranskog plesnog centra u kojoj su sudjelovali hrvatski plesači uz plesno vodstvo Boa Madviga. Izveden na gradskom trgu, uz male tehničke poteškoće na samu početku, Work in progres donio je gledateljima veliku količinu „neizbrušenog“ i još gotovo „sirovog“ plesnog materijala kojim su Sara Barbieri, Ognjen Vučinić, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić i drugi, mahom članovi Zagrebačkoga plesnog ansambla, u nekoliko vrlo emotivnih, ali načelno improviziranih plesnih sekvenci pokazali kako se tijelom progovara o emocijama koje želimo podijeliti ili sakriti, koliko je potreba za drugim ljudskim bićem i dodirom velika ali katkad i veliko opterećenje i kako – iako sklon osamljivanju – čovjek ponajprije funkcionira kao društveno biće. Autor projekta Bo Madvig osoba je iznimne umjetničke biografije, a njegova znanja i vještine prostiru se od glume s kojom je počeo, preko fizičkog teatra, butoha, suradnje sa Sashom Waltz i nizom poznatih svjetskih koreografa.

U kaštelu, na glavnoj pozornici, Jo Strømgren Kompani iz Norveške izvela je plesnu predstavu A Dance Tribute to Ping Pong u kojoj četiri plesača i jedan lutak, na duhovit način govore o ping-pongu kao filozofiji. Lutak, kojega tijekom predstave pokreću svi izvođači, jedini je kojem je dan tekst i glas, a diskrepancija između filozofije ping-ponga kojoj nastoji podučiti polaznike svog skupog tečaja i njegova razvratna ponašanja konstruira plesno-performativnu priču vješto osmišljenih slika s mnogo filmskih citata (naravno, tu je i nezaobilazni Bruce Lee).

Posljednja prve večeri festivala izvedena je, u prostoru Mediteranskoga plesnog centra, predstava The Memory of Water koreografkinje Maše Kolar, nadahnuta emotivnim dramskim prizorima istoimene drame Shelagh Stevenson. Tri plesačice (Maša Kolar, Ksenja Kurtova i Ana Rocha Nene) u predstavi rekonstruiraju susret triju sestara i njihova prisjećanja na mladost, evocirajući pokretom specifične, vrlo ženske i vrlo emotivne trenutke razotkrivanja i uspostavljanja ponovnoga kontakta i intimnosti putem motiva jedinog zajedničkog i pouzdanog sjećanja.

Iako je Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, kao i većina hrvatskih ljetnih festivala i manifestacija, bio prisiljen osmisliti program s mnogo manjim novčanim sredstvima, čini se da je to – na neki način – pridonijelo kvaliteti ovogodišnjega programa jer je izbor umjetničke ravnateljice Snježane Abramović-Milković uključio vrlo raznolike plesne predstave, a njihov je sadržaj bio prihvatljiv i onoj profinjenoj, možda čak i pomalo razmaženoj, plesnoj publici, kao i publici koja je u Savičentu došla otvoreno radoznala, ali ponajprije s namjerom da se zabavi. Naime, drugoga je dana festivala publiku veoma zabavila plesna predstava Fragmenti u izvedbi slovačko-belgijskog ansambla Les SlovaKs, koja nastala na temelju originalne glazbe Simona Thierréea ali opet u pokušaju ostvarivanja spoja plesa s raznim vrstama preformativno-plesnog izraza, počevši od klaunerije, pantomime i mima, fizičkog teatra. Jedino što se možda moglo zamjeriti predstavi jest repetitivnost, koja je na trenutke umarala, no prizori što ih je petoro izvođača-autora plesalo na sceni bili su publici vrlo zabavni jer su se temeljili na poznatim asocijacijama iz filmova i glazbe. Naravno, problem konteksta kontrapunktiranja glazbe slovačke pjevačice Melanije Ollaryove s gotovo klasičnim glazbenim predloškom vjerojatno hrvatskoj publici i nije bio toliko zabavan kao što bi to bio slovačkoj. Ipak, virtuozna izvedba, izravno i šarmantno „koketiranje“ izvođača s publikom i njihova nesporna energija osvojili su sve simpatije te večeri.

U gradskoj je loži druge večeri festivala bio izveden projekt Divna, divna, divna katastrofa, koji izvođačice potpisuju i kao autorice, a nastao je u suradnji s festivalom i INK-om iz Pule. Riječ je, naime, o predstavi nastaloj na ishodištu političkoga fizičkog kazališta koja se bavi mehanizmom pripovijedanja priče i potrebom da se u narativno-plesnom okviru ispriča, dotakne, ono u priči neizrecivo, riječima nepojmljivo. Prilična je hrabrost zapravo kada se netko poput Nataše Govedić, koja se bavi kritičkom interpretacijom tuđih priča, izloži (ne i prvi put) kao izvođač koji u zajedništvu s drugima pokušava prenijeti svoju priču gledateljima. No to je tek jedna od zanimljivosti ovog projekta u kojem su kao izvođači sudjelovale i žene iz pulske skupine Marta, a inače – tijekom izvedbe – izvođači u predstavu uvlače i publiku, mijenjajući time fokalizaciju vlastita pripovijedanja.

Na preispitivanju mehanizama komunikacije temeljila se i predstava Experiment on Chatting Bodies u izvedbi kompanije Fabiena Priovillea, koja pokušava spojiti ples, pokret i nove medije. Predstava započinje razgovorom putem Skypea u stvarnome vremenu, nastavlja se snimljenim sekvencama u kojima gledatelji zaviruju u privatne živote raznih ljudi na raznim stranama svijeta. Za to vrijeme između dvojice izvođača odvija se vrlo nejasan sukob radikalnoga završetka. A povratak u „stvarno vrijeme“ opet je posredovan komunikacijom putem interneta. Vrlo zanimljiva predstava, također izvedena u Mediteranskom centru, ali 22. srpnja, predstava je Natalije Manojlović Đubrad prokleta! koja na nekoliko razina, vrlo angažirano, tematizira odnos prema vlastitom radu, odnos plesača prema svom položaju unutar hrvatske kulturne scena eda bi se onda taj odnos preselio na mnogo intimnije polje osobnoga identiteta, rekonstruiranja i suprotstavljanja vlastitih biografija i obiteljskih povijesti. Možda sadržajno i zvuči kao već viđen koncept društvenog istraživanja, ali u koreografskom i izvedbenom smislu plesačice Sara Barbieri, Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Karolina Šuša i Martina Tomić pokazale su vrlo snažnu, emotivno obojenu i izvođački samouvjerenu predstavu koju treba spomenuti.

Iako su sve predstave na ovogodišnjem Festivalu plesa i neverbalnog kazališta bile, svaka na svoj način, vrlo zanimljive, od viđenih bi još trebalo istaknuti samo dvije: sjajnu španjolsku antiutopijsku plesnu predstavu A Place to Bury Strangers u koreografiji Roberta Olivana i produkciji Cia Enclavve Arts del Moviment i predstavu PROmjene Zagrebačkoga plesnog ansambla. Prva se bespoštedno, ali na trenutke vrlo lucidno, ostavljajući vrlo dojmljive asocijacije, bavi najvećim ljudskim strahovima i njihovim manifestacijama u ponašanju prema drugima. Druga je predstava zapravo koreografski triptih koji hrvatska publika može još i pogledati jer je riječ o posljednjoj plesnoj produkciji Zagrebačkoga plesnog ansambla pod naslovom PROmjene. Troje koreografa – Ognjen Vučinić, Aleksandra Mišić i Marina Nevistić – inače plesača u ansamblu, napravilo je tri posve različite, a vrlo domišljene plesne priče pokazujući kako je u ovom plesnom ansamblu stasala nova generacija koreografa s kojom itekako treba računati. Naravno, bili su tu i neizostavni Šikuti Mašine s jednim performansom, a bez njih ovaj festival ne bi bio potpun.