Ukidanje kazališta

Premijere na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama posežu za velikim naslovima hrvatske i svjetske književnosti i filozofije i poigravaju se memorijom kazališta i najvećih dosega Igara, sad već zrelih šezdesetčetverogodišnjakinja.

Dana 30. kolovoza 2013. navršava se osamdeset i četiri godine od smrti Iva Vojnovića. Uzimam fotografiju iz obiteljske ostavštine, crno-bijelu. Autor Krešimir Tadić na poleđinu zapisuje: Kosta u Dvoru. Fotografija prikazuje kazališnu probu u Kneževu dvoru. Odiše bjelinom, sintezom arhitektonskih cjelina interijera nekadašnjega prostora vlasti i svijetlom odjećom sudionika te stvaralačkom energijom. U središtu je fotografije Kosta Spaić, uspravljen: govornička strast objašnjavanja scene i dirigenta, redatelja događanja, gestikulacijom upućena glumcima.

Iz predstave Allons enfants! Nataše Rajković i Bobe Jelčića

Redatelj Spaić stoji na samoj granici „kneževske“ pozornice i gledališta, a u njegovu prvom redu, do stupa, njegovi najbliži suradnici. Položaj glumaca na sceni, redatelj, mjesto događanja i godina na poleđini, 1971, govore da je riječ o probi prvoga dijela Dubrovačke trilogije, Allons enfants!, u kojoj na početku uzlaznih skalina prema gore stoji Vanja Drach, Vojnovićev Dživo, a u sredini dolje Tonko Lonza, kao Orsat, dok antagonistički položaj skupine glumaca u sjeni pod voltima predvodi sjenovita figura Zvonka Šulera, scenografa predstave koja se na Igrama zadržala od 1965. do 1970, kao prvi i sastavni dio jedinstvene predstave, Dubrovačke trilogije; tad se, prvi put u povijesti, održavala na trima različitim mjestima u jednoj večeri, s istim redateljem. Nakon Kneževa dvora publika bi došetala do Sponze, gdje se prikazivao drugi dramolet, Suton, a zatim bi ulazila u jedinstveni žuto-smeđi dubrovački tramvaj na Pilama, koji bi je prevozio do Gundulićeva ljetnikovca u Gružu, na taraci kojega bi uživali u gledanju trećega Vojnovićeva dramoleta, Na taraci.

Godine 1970. vodstvo Igara odlučilo je s repertoara skinuti drugi i treći dramolet, pa se početak Dubrovačke trilogije izvodio kao samostalna predstava. Proba te predstave 1971. prikazana je na Tadićevoj fotografiji, svjedočeći da su na probama kao aktivni i zainteresirani sudionici, suradnici i pomoćnici uvijek bili i vodeći ljudi Igara i umjetnici, i ljudi „iza scene Igara“, u zajedništvu iznimnoga stvaranja predstave. Fotografija govori o preciznu rasporedu mizanscene u vodoravno-okomitim sukobima i dijagonalnim naslućivanjima pripreme dolaska Kneza s prvoga kata Dvora, u nagovještaju njegova s garderobijerske strane pripremljena plašta što izviruje iz jednoga maloga volta između gornjih skalina.

Ingenioznim redateljskim postupkom Spaić je postavio dramolet naslovljen početkom francuske himne, Marseljeze, u samu Kneževu dvoru, u koji nisu smjeli ulaziti vlastelini, a kamoli razgovarati u njegovu atriju kao u vlastitoj intimom prožetoj sobi; Kneza, koji u trenutku najveće opasnosti za Dubrovačku Republiku i Dubrovnik izlazi iz Dvora u plaštu, Spaić ostavlja u Dvoru, zadržavajući njegov uspravni dostojanstveni hod i uznositu strepnju vlastelina i s Orsatove i s Dživove strane. Redatelj i njegova predstava zadržavaju dubrovačku slobodu u gosparskom i pučkom zajedništvu, preokrećući mitologem pada Grada u mit o sljubljenosti s arhitekturom Dvora ne kao simbola vlasti nego kao mitema o iluziji i umjetnosti, što se vidi i na Tadićevoj fotografiji, na kojoj se glavnim sudionikom pokazuje Dvor i njegova prelijepa – praznina utrobe, dok Ksenija Dedić-Hajdarhodžić, kao Kristina, upravo ulazi na vrata gledajući nama i Spaiću leđima okrenuta Izeta Hajdarhodžića, glumca i pomoćnika umjetničkoga voditelja Dubrovačkih ljetnih igara. 

Iz predstave Obrana Sokratova Tomija Janežiča

U predstavi Nataše Rajković i Bobe Jelčića, koja je trebala biti prikazana prošle godine, nema Vojnovićeva teksta dramoleta, a nema ni glumljenja vlastele dubrovačke. Umjesto u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, 27. svibnja 1806, između četiri i sedam poslijepodne, čin se događa u Gradskoj vijećnici danas, na dan premijere, 28. srpnja, i traje jedan školski sat, a drugi dio, razgovor s građanima, adekvat postavljanja pitanja građana današnjim vijećnicima, moguća konceptualna sinteza dramoleta Sutona i Na taraci, ispred Gradske vijećnice, tj. Gradske kavane i bočne strane Svetoga Vlaha, i traje petnaestak minuta. Vojnovićev izvrstan umjetnički tekst, nastao i na temelju Konteova istraživanja sjednica dubrovačkoga vijeća za vrijeme pada Dubrovačke Republike i ulaska Frančeza, zadržan je samo u strukturnom kosturu; u prvoj ovogodišnjoj dubrovačkoj festivalskoj premijeri pretvoren je u političan koncept znatno blaži od političkoga koncepta i dramatičnih sjednica ovodobnih dubrovačkih gradskih vijeća. „Etika bez estetike nije misliva“ – treba biti jedna od osnova, uz pokazivanje „krize društva“, ovogodišnje predstave. Bez vojnovićevski snažne umjetničke vrijednosti dijaloga i monoloških dionica, ova predstava-performans publici nudi sintezu govorničko-stilskih vježbi utemeljenih na istraživanju aktualnih problema Dubrovnika s ovodobnih političkih sjednica u izvedbi profesionalnih glumaca, pjevača i amatera odabranih na audiciji. Allons enfants! Kamo? 

Pitali su se to možda i sudionici predstave Otac Hrabrost autora koncepta i redatelja Borisa Bakala, putovanje iz Brechtove Majke Courage pretvarajući u vođenja Gradom uz pomoć pet vodiča-izvođača koji su na pet postaja dubrovačku publiku nastojali poučiti i podučiti što je Dubrovnik sad i u prošlosti, gdje počinje etika, a prestaje estetika.

Treći dio dubrovačke premijerne festivalske trilogije dogodio se na Lovrjencu. Snažno povijesno i festivalsko mjesto slovenski je redatelj Tomi Janežič odredio za prizorište teksta Obrana Sokratova, prema Platonovu izvorniku. Za izvedbu te zamisli angažirao je dvanaest glavnih suradnika, u pripremi segmenata naslovljenih u programskoj knjižici Materijal sudjelovalo je osam autora, za pripremu dijela Istraživanje dvadeset i dvoje ljudi, za Simpozij osamnaestero. Tehnička ekipa broji dvanaest ljudi, uz dubrovačke studente i voditelja tehnike, između ostalih i dvoje rekvizitera. Zahvale je dobilo trinaest ljudi. Sve bi to bilo uobičajeno da predstave ima. Ali predstave nema, ili je ima kao navodno laboratorijsko istraživanje, od nje je ostalo samo spuštanje crne tkanine, možda crne zastave ili crne krpe. Redatelj je reducirao pozornicu na uski kanal kojim se, preko žica, dolazi u malo lijevo i desno gledalište koje je na premijeri bilo nepopunjeno – izbrojenih trideset mjesta bilo je prazno. Redatelj je najavio ukidanje estetizacije, što je značilo i ukidanje Platonova teksta i ukidanje glumca na sceni. Umjesto toga, slušali smo devedestominutnu radiodramu: na dugom početku radijske emisije mučan prijenos eutanazije, uz čitanje prijevoda, pa glas Alena Liverića, u ulozi „Sokrata u Dubrovniku“, koji je navodno sokratovskom metodom „propitivanja“ sugovornika, uglavnom u telefonskim razgovorima, ispitivao znaju li za Sokrata i pojedine sudionike Domovinskoga rata i kakva je sudbina branitelja, da bi radijska drama okončala govorom Martina Luthera Kinga. Pljeska gotovo i nije bilo, a publika se pitala je li to bila sudnica, kazalište ili neka druga obrana.