Timošenko je pravi lider svoga naroda

Predstava prati sudbinu zatočene bivše ukrajinske premijerke, koja trenutno služi sedmogodišnju zatvorsku kaznu, iako je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu poništio presudu. Juliju igra Ines Wurth, ujedno producentica predstave, dok drugu zatvorenicu u alternaciji glume tri mlade glumice, Marijana Matoković, Luca Anić i Katarina Arbanas. Politička potentnost tematike izazvala je pozornost svjetskih medija. Objavljene su brojne kritike i reakcije, a u povodu Sedlarove premijere kći bivše ukrajinske premijerke Jevgenija Timošenko dala je veliki intervju The Timesu. O novoj predstavi što od studenoga igra i u hrvatskim gradovima, prijateljstvu s Julijom Timošenko, budućim projektima i drugim temama razgovarali smo s redateljem Jakovom Sedlarom.

Predstava Tko želi ubiti Juliju Timošenko? gostovala je na najvećem kazališnom festivalu na svijetu Edinburgh Fringe. Kako je do gostovanja došlo?

Predstava je došla na festival ponajviše zbog zanimljivosti teme, jer svaki, pa i najveći festivali, vode računa o aktualnosti onoga što prikazuju. Tema Julije Timošenko svjetska je tema i to je prepoznato.

Tko je financirao produkciju?

Produkciju je financiralo nekoliko mojih prijatelja iz Izraela i SAD-a, bez njih ne bi bilo ničega. Naime, možete imati i najbolju temu, i sjajne glumce, ali postoji nešto što su troškovi koje nije moguće izbjeći i bez kojih nema dolaska na festival. Ukoliko nemate dobru produkciju, ukoliko ne možete platiti kazalište gdje ćete igrati, promidžbu predstave, boravak ekipe mjesec dana u Edinburghu... nije moguće doći.

Riječ je o prvoj hrvatskoj predstavi koja je u Edinburghu igrala tijekom cijeloga festivala, zar ne?

Tako je. Koliko ja znam, ovo je prva hrvatska predstava koja je gostovala na tome festivalu na način da je igrana od početka do kraja programa.

S Julijom Timošenko intenzivno ste se družili uoči njezine posljednje predizborne kampanje. Kako ste se upoznali?

Juliju Timošenko upoznao sam godinu i pol prije nego sam počeo raditi dokumentarni film o njoj i njezinu životu, prvi i jedini takav film koji je o njoj napravljen. Od tada smo postali i prijatelji, što mi je iskreno drago, jer riječ je o iznimnoj osobi u svakom smislu, ne samo o odličnoj političarki. Ona je pravi lider svoga naroda.

Juliju igra Ines Wurth, holivudska glumica rođena u Hrvatskoj, ujedno i producentica predstave. Koja je njezina uloga u organizaciji gostovanja u Edinburghu?

Ines Wurth uspješna je kazališna producentica koja je u Edinburghu imala dosta uspjeha. Ima dobre veze na tom velikom festivalu i njezina uloga u stvaranju predstave bila je važna.

Na Fringeu igra gotovo dvije tisuće predstava. Na koji ste način uspjeli privući publiku? Kakva je bila posjećenost izvedbi?

Publika je dolazila na osnovi informacija koje su o predstavi bile servirane prije festivala. Imali smo pedesetak odličnih prikaza u različitim medijima, a poslije su i kritike pomogle da dođe veliki broj ljudi. Imali smo popunjenost od 79 posto, što je sjajno, zbog velika broja predstava u Edinburghu.

Što za vas, ali i za hrvatski teatar, znači gostovanje na festivalu Fringe?

Meni je režija ove predstave došla nakon mnogo godina rada izvan teatra. Drago mi je da sam i na ovaj način probio led i odveo Hrvatsku tamo gdje još nije bila. Nemam nekih velikih kazališnih ambicija, što se režije tiče. Ako bude nešto jako zanimljivo, radit ću opet, ali mnogo sam više vezan uz film. Za Hrvatsku je ovo gostovanje važno, kako ne bismo bili nazočni jedino u tzv. regiji, od koje mi se povraća čim čujem za tu vrstu povezivanja koje se promovira kao nešto vrhunsko i najvažnije od svega. Mislim da je cijeli svijet regija, a ne prostori jedne bivše nakaradne političke tvorevine koja nikada nije imala zajedničkoga s onim što je za mene Hrvatska.

Na što konkretno mislite?

Ja se nikada nisam odrekao Franje Tuđmana i neovisne Hrvatske kao svoga centra svijeta, niti ću se ikad odreći. To je ono što se danas ne oprašta.

Je li to razlog tomu da se vaši filmovi u Hrvatskoj ne mogu često vidjeti? Čak ni HTV ne prikazuje filmove koje ste s tom kućom radili u koprodukciji.

Razlog je jednostavan. Nikoga ništa ne pitam što ću raditi, nemam pomoći nijedne hrvatske institucije, živim svoje projekte s ljudima iz svijeta gdje vladaju normalni, a ne rodbinsko-mafijaški odnosi. Hvala Bogu da nikoga ovdje ne moram moliti ni za što. Ja sam između ostaloga redatelj Gospe i Četveroreda, a ti filmovi izrazito negativno, ali istinito, govore o vremenu komunizma i Jugoslavije, a to je također nešto što se ne oprašta. Da nije tako, poneki od mojih filmova koji se vrlo uspješno prikazuju po cijelom svijetu bili bi prikazani i na HTV-u, između mase srpsko-bosansko-slovensko-turskoga smeća za koje je perverzno da se uopće prikazuje bilo gdje, a kamoli na hrvatskoj državnoj televiziji. Ali, Bože moj, tu ja ne mogu ništa...

Predstava Tko želi ubiti Juliju Timošenko? odjeknula je u europskim kazališnim krugovima. Jeste li zadovoljni kritikama?

Predstava je dobila mnoštvo kritika, bez ijedne negativne. Imali smo nekoliko kritika s četiri zvjezdice, nekoliko s tri, a dobili smo i dvije s dvjema zvjezdicama. Svi su isticali sjajan tekst i temu, hvalili su glumu, željeli su vidjeti više tzv. političke korektnosti, svatko je rekao što je mislio, a ja sam zadovoljan jer smo izazvali masu reakcija, pozitivnih reakcija, što je važno zbog Julije Timošenko, koja je u zatvoru. To mi je bio cilj. Prva dva dana bilo je i nešto demonstranata, obrijanih glava s jakim ukrajinskim akcentom, koji su bili protiv predstave, ali to je osiguranje sredilo, tako da je na koncu sve bilo više nego u redu i s te strane.

Kako je došlo do suradnje sa Hrvojem Hitrecom?

S Hrvojem Hitrecom surađujem više od trideset godina, radili smo mnoge filmove. Kada sam mu ponudio ovu temu, odmah je pristao, jer riječ je o umjetniku koji sjajno poznaje ukrajinsku političku situaciju, koji zna mnogo o Juliji i trebalo mu je oko dva mjeseca da napiše tekst.

Tekst je u procesu nastajanja čitala i Julijina kći Jevgenija…

Jevgenija je pročitala tekst nakon što je napisan. Imala je samo dvije primjedbe i to oko naziva hrane koja se spominje u tekstu. Inače, oduševljena je tekstom.

Predstava je svojevrstan nastavak istoimenoga dokumentarca koji ste lani snimili uz potporu službene kampanje za oslobođenje Julije Timošenko. U njemu su sudjelovali i Vaclav Havel, Armand Assante i Paolo Coehlo. Kako je došlo do te suradnje?

Točno je da su u filmu sudjelovali ti sjajni pisci. Nije bilo teško doći do njih jer sam ih poznavao otprije, a posebno zato jer obojica poštuju ono što Julija Timošenko jest. Poštuju njezin rad i ljubav prema zemlji koju je vodila i rekli su o njoj što misle, a to je vrlo važno, jer takvi ljudi govore ono što stvarno misle.

Protiv Julije Timošenko u tijeku je nekoliko procesa, među ostalim i optužba za sudjelovanju u organizaciji atentata. To su teške i opasne optužbe.

Da, jesu. Ona je tipična žrtva političkoga progona po modelu komunizma, koji još živi u nekim dijelovima svijeta.

Kakvo je njezino trenutno stanje?

Julija je u lošem zdravstvenom stanju, ima velikih problema s kralješnicom i trenutačno se nalazi u zatvorskoj bolnici u Harkovu. I dalje ne smije ni sa kim kontaktirati osim s odvjetnicima i kćerkom Jevgenijom. Duševno, ona je vrlo snažna osoba koja se ne da slomiti tek tako. Ona zna da ni za što nije kriva i vjeruje da će na koncu pravda pobijediti.

Hoće li joj pozornost koju je predstava dobila u svjetskim medijima na neki način pomoći?

Ova predstava već je mnogo pomogla Juliji. Njezina kći mi je pričala o tome prije nekoliko dana kada sam susreo nju i njezina oca Oleksandra, Julijina muža. Kada je čula kako je predstava prošla u medijima, bilo joj je iznimno drago, a mislim da će u vremenu koje je pred nama predstava biti sve više komentirana kao nešto što na poseban način svjedoči o njezinoj situaciji. Predstava će, definitivno, biti nešto što će joj koristiti, što će koristiti pravdi.

Trenutno snimate film o Ani Frank, a u pripremi je još nekoliko produkcija. O kojim je projektima riječ?

Kada je riječ o Ani Frank, onda valja reći da se prvi put radi Ana Frank na arapskom i to je veliki kuriozitet projekta koji već ima pozive na tridesetak svjetskih festivala. Radim i na dokumentarnim filmovima o mome prijatelju i velikom hrvatskom domoljubu Antunu Kikašu, o Hrvatima u Australiji, o nogometnom klubu Croatia iz Toronta... ali sljedeće godine radit ću jedan igrani, a možda i dva takva filma, oba američka, koji će biti snimani u SAD-u i u Hrvatskoj. Jedna je hrvatska, a druga židovska tema.

Na kojim još projektima trenutno radite? Nedavno ste najavili i novu verziju Četveroreda.

Napravit ću novu verziju Četveroreda za dvije godine, kada bude obilježavana 70. obljetnica te velike hrvatske tragedije. Bit će nekih novih momenata i mislim da će biti vrlo zanimljivo.

Predstava Tko želi ubiti Juliju Timošenko? gostovat će u Hrvatskoj, a najavljena je i američka turneja.
S obzirom na aktualnost teme, jesu li u planu izvedbe u još nekim zemljama?

Predstava će igrati u SAD-u, Kanadi i Izraelu. Igrat će i u Hrvatskoj, i to u studenome. Mislim da će publici biti zanimljiva jer riječ je o temi koja je uvijek aktualna: ljubav prema zemlji i stradanje u ime toga. Ima mnogo sličnosti između Hrvatske i Ukrajine.