Tanka redateljska vizija

 
Livio Badurina kao Michelangelo

Uprizorenje legende u kojoj se, prema Krležinim didaskalijama, razdiru zidovi Sikstinske kapele i čuje se kako crvi dube u ormaru, u kontekstu Pandurove redateljske poetike uistinu je mogao biti zanimljiv kazališni događaj. Tim je veće razočaranje sat i pol dugim scenskim uratkom koji započinje projekcijama likova što ih je Michelangelo naslikao prije petsto godina i njihovim rastakanjem u prah i crnilo na zaslonu. Kada se zaslon podiže, pred gledateljem se razotkriva velika, u obliku slova L postavljena skela (scenografiju je radio NUMEN), i jasno nam je da smo pod svodom Sikstine, gdje Michelangelo vodi svoju intimnu bitku sa Sjenama, s Nepoznatim, sa sobom samim i sa svijetom koji ga okružuje. U dobi od 66 godina, što je u vrijeme renesanse bila duboka starost, umjetnik pokušava završiti svoje remek-djelo, prolijevajući boje po svodu i zidovima, slikajući neprekidno, a onda uništavajući ono što je naslikao. Krleža je u Legendama ispisivao biografije iznimnih ljudi i pokušao proniknuti u bit dvojbe koju su mogli imati Isus Krist, Kristofor Kolumbo i Michelangelo, od kojih se posljednji nalazi u „drami o tajni, veličini i tragici umjetničkog stvaranja“ (kako je zapisao Gašparović). Ekspresionistički Krležin dramski rukopis uistinu je bio zahvalan poligon za scensko ispisivanje, poligon koji redatelj Pandur nije iskoristio ili, točnije bi bilo reći, koji je trivijalizirao na nekoliko osnovnih motiva.

U Pandurovoj predstavi pojavljuje se najprije glumac Livio Badurina, koji sasvim opušteno puši na sceni te gledatelje obavješćuje kako se, petsto godina nakon nastanka svog djela na svodu Sikstine, u ovoj predstavi bavi introspekcijom. Započevši tu introspekciju skidanjem oprave (i Krležin Michelangelo u očaju razdire halje), umjesto po nepostojećim zidovima, Badurina–Michelangelo boju prolijeva po sebi bojeći vlastito golo tijelo u bijelo, crveno i plavo, rasipajući uokolo prah pigmenata boje. Na scenu potom ulaze fumulusi, a jedan od njih s umjetnikom razmjenjuje poljupce. Nije samo zaljubljenost i divljenje fumulusa homoerotizirana, čitava je predstava takva jer između Michelangela i ženskih likova koji se poslije pojavljuju ne postoji nikakav odnos. Oni su smetnja i tek povremena razonoda. Homoerotičnost u ovakvu kontekstu prije je redateljeva izjava nego potreba predstave te, bez obzira na osobno stajalište gledatelja, djeluje nametnuto i iritantno, posve nepotrebno.

Gledajući predstavu teško je bilo dokučiti i koja je od živih slika što ih izvođači predstavljaju citat kojega Michelangelova djela, i kamo je nestao mlinski kamen što ga Michelangelo u jednom trenu nosi oko vrata. Možda je to perjanica što je Michelangelo stavlja na glavu, a možda je ta perjanica samo jedan od pokušaja redatelja da svojoj vrlo tankoj viziju Krležina višeslojna teksta doda na vizualnoj atraktivnosti. Michelangelov žal za propuštenim životom običnoga smrtnika svedena je na tri žene (tumače ih Ivana Boban, Alma Prica i Iva Mihalić), koje se prvo pojavljuju kao opatice što peru mrtvaca, da bi se poslije (pre)svukle u hladne i fetišistički intonirane ženske vampove što ili vrište u nerazumijevanju umjetničkoga genija, ili izgovaraju ljubavne riječi na lošem francuskom, ili – rezignirano se mireći – konstatiraju kako sav taj posao i trud nesretnog umjetnika ništa ne vrijedi. Izmaknula je Panduru i poanta umjetničkoga kompromisa sa stvarnošću koju je Krleža formulirao kao izdaju u obliku honorara od trideset dukata što ga isplaćuje biskup i njegova dva pobočnika. Trojica svećenika doduše postoje u predstavi, no izgledaju kao estradizirani trio pjevača u crkvenom zboru koji se poslije iz nedokučivih razloga pretvara u plivački trio što „pliva“ viseći sa skele. Čitav je glumački ansambl, a čine ga još Damir Markovina, Kristijan Potočki, Tomislav Krstanović, Andrej Dojkić, Romano Nikolić, Ivan Ožegović, Jure Radnić i Adrian Pezdirc, uložio maksimalan trud u svladavanju gotovo akrobatskih zahtjeva predstave, pristajući na redateljevu koncepciju korištenja tijelom izvođača kao skulpturom te poništavajući u takvu konceptu vlastiti glumački habitus.

Koliko god provokativnom i inovativnom željela biti, Pandurova predstava Michelangelo tek je sjena svega onoga što je redatelj, koristeći se motivima Krležina predloška, o umjetnosti, ljubavi, stvarnosti i politici mogao izreći. Njegov se koncept i vizija, isprazan u potrazi za smislom, iscrpljuje u prvih dvadesetak minuta predstave pa gledatelju nakon svega ostaje tek osjećaj već bezbroj puta viđene provokacije golim tijelima izvođača. A to je svakako manje nego što bi od spoja Krležina dramskog teksta i redatelja Pandura bilo tko mogao očekivati.