Stvarni premijer Hrvatske?

Linić je i najmoćniji čovjek Vlade: upravlja trećinom hrvatskih gospodarstvenih objekata

U toj galeriji likova posebno mjesto zauzima Slavko Linić, prgavi Primorac nesporne inteligencije i znanja, ali i pun kontroverzi. One sežu od onih osobnih do onih stručne naravi.

Čovjek s mentalitetom boksača, uvijek spreman za borbu, s argumentima ili bez njih, uvijek bez rukavica i dlake na jeziku. Često se čini da je na rubu živaca, ali to je zapravo samo vrlo osobni način komunikacije, posebno s protivnicima ili pak s novinarima, o kojima očigledno misli sve najgore.

Velik dio karijere Linić je proveo u INA-i, gdje je bio na glasu kao teški pregovarač i često ga je tadašnje poslovodstvo slalo u savezne institucije na pregovore kako bi se postigli što bolji uvjeti za kompaniju. Njegov odlazak iz tog gorostasa bio je povezan s financijskim aferama koje nikada nisu razjašnjene (došlo je do agresije na Hrvatsku i nije više bilo bitno), ali već je tada bilo jasno da je Linić lojalan svojim prijateljima, kojih nema velik broj, ali ih se drži u svim situacijama (Štrok, Ježić, Šegon, Kalem i još neki). Ušavši u politiku, Linić je vrlo brzo zagospodario Rijekom i postao najutjecajniji političar Kvarnera. Prestigao je sve one koji su ga u početku sponzorirali (Lužavac i drugi) i to upravo zahvaljujući osebujnom stilu, borbenosti i stručnosti u području financija. Njegova karijera bila je vezana uz financije i računovodstvo, što i danas zapravo radi, ali iz čega i proizlaze nedostaci njegove političke karijere u smislu vođenja grada Rijeke ili države Hrvatske.

Naime, Linić nije nikada radio u području razvoja ili prodaje, njegove aktivnosti bile su uvijek usredotočene na bilježenje rada drugih, optimizacije onoga što su drugi dobro i loše ugovorili. U tome je smislu i upravljanje Rijekom značilo uvođenje reda u naplatu svih mogućih gradskih nameta, povećanje komunalnih naknada, no Linić nije uspio za vrijeme svojeg mandata postaviti razvojne planove Rijeke na način da budu atraktivni za investitore, kojih je posebno od sredine devedesetih i početkom sljedećega desetljeća bilo mnogo. U tome smislu treba reći da je Rijeka ostala neuspješan grad kao centar gospodarstva i tu nema opravdanja ni za Linića ni za njegova nasljednika Obersnela, pa se njihov neuspjeh ne može opravdavati ni opstrukcijom Zagreba koja je sigurno postojala (zbog odnosa HDZ-a i SDP-a).

Bavljenje naplatom, učinkovitim naplaćivanjem, to je ono gdje je Linić uvijek carevao, tu je bio majstor i tu je i danas najbolji. Je li fiskalizacija Hrvatskoj bila potrebna ili ne, veliko je pitanje i danas, jer su se pitanja poreznih evazija posebno u ugostiteljstvu i turizmu mogla mnogo jeftinije riješiti paušalizacijom prihoda po djelatnostima i redovnim korekcijama tako utvrđenih paušala. Time bi se poreznim obveznicima u bitnome olakšalo poslovanje u ionako birokratiziranoj državi, a s druge strane uvelike bi se smanjio broj potrebnih zaposlenih u nadzoru i kontroli. Na tom primjeru vidi se Linićeva nemogućnost strateško-razvojnog razmišljanja i njegov knjigovodstveni pristup stvarima: sredit ću ja te kockice, bit će kao bombon, ali hoće li one što nositi, to nije važno.

Vrlo je zanimljivo i izvan njegova uobičajenog načina razmišljanja nedavno testiranje ideje flat-rate u Hrvatskoj. Riječ je o odličnoj ideji koju bi trebalo što prije primijeniti, primjerice izjednačenjem poreza na dohodak i poreza na dobit na 25 posto bez dodatnog oporezivanja.

Naravno, kritika Linića u ovom kontekstu ne smije zanemariti osnovnu činjenicu: šef tima postavlja svakoga čovjeka na svoje mjesto kako bi ovaj radio najbolje ono što zna najbolje. Tu je Milanović napravio dobar potez jer je postavio Linića na mjesto gdje je najbolji. Ono što nije dobro jest to što je Linić i kao čovjek i kao stručnjak odveć snažna ličnost i nitko u Vladi (a pogotovo ne u SDP-u) nije sposoban parirati mu u bilo kojoj situaciji. S odlaskom Radimira Čačića, koji je bio odličan partner Liniću jer ima iskustvo prodaje i razvoja, debalans je Vlade potpun.

Puštanjem u život predstečajnih nagodbi, fiskalizacije i još ponekih instrumenata uvođenja reda u državi, Liniću su kao ministru financija dana golema ovlaštenja i ako smo svjesni koliko je gospodarskih subjekata realno u predstečajnim okolnostima, ispada da Ministarstvo financija na čelu s Linićem, primjenom ustavno sumnjivih ovlaštenja iz zakona, upravlja trećinom hrvatskih gospodarstvenih subjekata! Što znači da Linić i njegov tim imaju veća ovlaštenja od onih koje ima potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Grčić. I tu nastaje problem. Linićev mentalitet uvođenja reda pod svaku cijenu bez obzira na razvojnu komponentu zavladao je državom na način da se gospodarstvenici više trude doći do Linića i njegovih pobočnika (uvijek prisutan stari prijatelj Šegon), nego što se brinu kako razviti i održati svoja poduzeća na životu. To se jednako odnosi na privatne kao i na državne subjekte.

S druge strane barikade, na strani državne potrošnje, učinjeno je vrlo malo, gotovo ništa. Osim potpuno nepotrebna pritiska na zdravstvo i školstvo u početku mandata Milanovićeve vlade u administraciji, kako onoj na državnoj razini, a posebno na lokalnoj, nije učinjeno ništa da se trošak države smanji. Nastavljeno je s lokalnim zapošljavanjima stranačkih poslušnika, uguravanjem stranačke nomenklature u državne tvrtke i svakim drugim oblikom stranačke korupcije na svim razinama. SDP tu nije ništa bolji od HNS-a, koji se javno napada, a čini se da je SDP još agresivniji u tome.

Kada se razmotri ravnoteža onoga posla koji radi Linić i njegova značenja za hrvatsko gospodarstvo u odnosu na ono što radi Milanović, stvari su potpuno jasne. Operativna je vlast mnogo više u Linićevim nego u Milanovićevim rukama. Naravno, za to nije kriv Linić.

To je jednostavno situacija u kojoj je prioritet države gospodarstvo. Kako je onaj koji vodi Vladu nekompetentan za to područje, onaj drugi koji je kompetentan zapravo vlada Vladom. A to je Slavko Linić.

Nije slučajno Franjo Tuđman za premijera dvije najvažnije hrvatske vlade u skorijoj povijesti odabrao dvojicu poslovnih ljudi: Franju Gregurića i Nikicu Valentića. Oni su kao odlični organizatori, ali ljudi koji razumiju gospodarstvo, razvoj, ali i trgovinu, s prirodnim instinktima za posao, omogućili da Hrvatska u ratu ne oskudijeva ni robom široke potrošnje ni oružjem za obranu. Razlog tomu jednostavno je taj što su obojica orijentirani na gospodarstvo i u tom su se području snašli. Ni jedan ni drugi nije se bavio vanjskopolitičkim ili pak unutrašnjopolitičkim temama, ukoliko nisu bile važne za besprijekorno funkcioniranje države.

Zato je danas opravdano pitanje tko je stvarni premijer u Hrvatskoj? Mjereno stupnjem utjecaja na najvažniji element društva danas – gospodarstvo – odgovor je jasan: Slavko Linić. On možda i nije sretan s tim položajem, iako ga ankete već dulje vrijeme, pored predsjednika Ive Josipovića, proglašavaju najpopularnijim političarom, što je vrlo logično – građani razumiju principijelnost i to se nagrađuje. Pitanje je što će biti na kraju mandata ove Vlade. Hoće li se Slavko Linić u svojem stilu izderati na Milanovića i kolegama iz Vlade i reći: „Pa što ste vi, gospodo, radili dok sam ja svoje odradio na najbolji način i učinio nešto? Gdje ste vi pokrenuli razvoj ili smanjili trošak države dok sam ja tahijevski naplaćivao poreze i gulio porezne obveznike?“ Ne bi čudilo da do tog razgovora dođe. A Linić će imati loš osjećaj nakon njega.

Svibanj 2012. – Porezna inspekcija počinje sustavno proučavati kupce koji svoje račune nakon kupnje ostave na blagajnama; Linić krivi naftne kompanije i HEP za pad industrijske proizvodnje.

Lipanj 2012. – Linić predstavio Zakon o financijskom poslovanju kao uvođenje reda u plaćanje.

Srpanj 2012. – Ministarstvo staje na kraj zelenaškom kamatarenju, ali ne rješava probleme Diokija.

Kolovoz 2012. – Linić objavljuje listu poreznih dužnika, tzv. hrvatski stup srama.

Rujan 2012. – Poseban ured Porezne uprave nadzire najveće porezne obveznike; Linić najavljuje dvanaest tisuća otkaza u državnoj upravi i najavljuje oporezivanje Katoličke crkve.

Listopad 2012. – Vlada dolazi u sukob s prosvjetarima – Linić neumoljiv kad je riječ o smanjenju trošarina.

Studeni 2012. – Linić priznaje pad BDP-a.

Prosinac 2012. – Linić ulazi u verbalni sukob s Hrvatskom udrugom poslodavaca i ekonomskim stručnjacima oko financijskih pokazatelja države.

Siječanj 2013. – Uvedene su fiskalne blagajne.

Veljača 2013. – Minusi na tekućem računu ograničeni su na visinu jedne plaće.

Ožujak 2013. – Linić na meti ekonomista: izjave opasne za gospodarstvo i društvo; ministar priznaje pad državnih prihoda.

Travanj 2013. – Uoči turističke sezone Linić podiže porez na nekretnine; domaći hotelijeri imaju uvećane troškove i do pet posto.

Svibanj 2013. – Javni dug dosegnuo 53,7 posto BDP-a.

Lipanj 2013. – Prodavači na tržnicama zgroženi Linićevim zahtjevima o fiskalnim blagajnama.

Srpanj 2013. – Linić najavljuje težak izlazak iz krize, ali i vjeru u financijske projekte Europske Unije.

Kolovoz 2013. – Linić ljetuje na brodu koji troši pedeset litara goriva na sat.