Split – hercinom i mrak-rana

Da s‘ vasda njizdo tî razumnim ljudem bil!

Stari je bard tim stihovima učinio dvije stvari koje su kasnije mnogi slijedili – pohvalio je grad hvaleći njegove stanovnike i oljudio (oživio) ga je kako bi ga mogao izravno osloviti. Andrija Kačić Miošić u više navrata govori o „Splitu bijelome“, Ujević sanjari o „zelenoj grani s tugom žuta voća / u kakvom starom spljetskom perivoju“, uspjelim pjesničkim slikama časte ga među inim Vladimir Nazor, Vesna Parun, Kruno Quien, Tonči Petrasov Marović, Danijel Dragojević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić i Gordana Benić. U popularnoj glazbi slavu grada pod Marjanom pronosili su stihovi Tomislava Zuppe, Momčila Popadića i Jakše Fiamenga. Voljom rime Split je postao cvit, njegovi ga građani navodno ne bi dali za cili svit, do koljena mu nisu pusta Londra, Honolulu, Pariz ni Madrid... Potkraj osamdesetih famozni je Trio Rio na Prokurativama otpjevao šlagerski nonsens Pola Splita traži kita da bi prije koju godinu novinar Siniša Kekez objavio značenjski ambivalentnu pjesmu Splita mi je puna kita. Gotovo sve što su kroz stoljeća zatravljenici govorili i pisali o tom gradu stremi žanru pohvale. Moto svim tim lirskim prikazima i zazivima mogao bi biti naslov pjesme Dine Dvornika Ništa kontra Splita.

Najsvježiji i veoma obuhvatan lirski portret Splita ponudio je Predrag Lucić. Taj je novinar, satiričar i angažirani intelektualac napisao zbirku Mjesec iznad Splita. U nju je uvrstio 44 pjesme podijeljene u šest cjelina: Raspalathos, Kavafije, Južine, Beštimje, Saudalinke i Malenkolije. Na kraju knjige dodao je appendix naslova Zapitaj grad (o ljudima s onoga Splita) koji nudi osnovne obavijesti o likovima koji su na različite načine bili povezani s gradom a čije živote ili pojedine avanture autor oživljava. Zbirka se otvara Preludijem u kojemu lirski protagonist u sjećanje priziva jednu šetnju Sarajevom:

[...] Ferhadijom korak po korak
Berti Goldstein mi priča
Luđaci
Kaže
Luđaci
Oni su svjetlost svijeta
Mi gledamo
A oni vide
Mi se smijemo
Oni su smijeh [...]

Već u toj pjesmi nazočno je nekoliko obilježja bitnih za Lucićevo pisanje poezije: narativnost, upravo razgovornost pjesme, strast prema građenju osobne mitologije od stvarnih mjesta, bliskih ljudi i poznatih događaja te misao koja se zasniva na antitetičnosti, koja iznenađuje i omogućuje efektno poentiranje. Kao što je u Preludiju važnu ulogu dobio Albert Goldstein, u pjesmama koje slijede prikaz Splita temelji se na portretima Splićana o kojima se ispredaju priče i zbog kojih je Dioklecijanov grad tako poseban. Vjerujući da grad i njegovu povijest više čine ljudi nego građevine i spomenici, Lucić je oblikovao storije o češkom časniku Arthuru Kinskom, simpatičnom nevoljniku Stipi Ozretiću Bali, roniocu i epiletičaru Anti Božiću Šamplanu čija je slika visjela po točionicama vina kao znak da mu se ne smije dati piti, potom o Marinu Pavloviću Karuzu, ridikulu kojeg su Splićani iz drvodjeljca pretvorili u ‘svitskog pivača’, o buntovniku, liriku i novinaru Miljenku Bukarici, kantautoru i konzervatoru Marku Demicheliu, o Mari Žebon, „ženi koja je Splićanima davala sve najbolje, da bi oni o njoj govorili sve najgore“, o pučkom tribunu i komunističkom revolucionaru Vicku Jelaski Starom, Strossmayerovu tajniku Mihovilu Cepeliću,  glumcu Milošu Tripkoviću, o Mirku Periću Pajdi, Juliju Nepotu, najposlije o Tinu Ujeviću i Janku Poliću Kamovu. Pjesmu je dobio i Alem Ćurin, strip crtač i likovnjak, autor naslovnice Lucićeve knjige.

Pjesnik se nedvojbeno koristio svojim i tuđim sjećanjima, oživljavao lokalne legende i mitove, posezao za raznim spisima i pripovijestima pokušavajući prikazati Split kao ‘ludi grad’ i potvrditi uvodnu Goldsteinovu misao da su luđaci svjetlost svijeta. Spomenut ću nekoliko tekstova kako bih oprimjerio Lucićeve stvaralačke konstante. Lirska storija o Marinu Pavloviću Karuzu ogledni je primjer kako Split i Splićani stvaraju i njeguju svoje oriđinale i ridikule, kako su pritom domišljati, uporni i okrutni. Marin je priprosti drvodjeljac kojega sugrađani u jednom trenutku uhvatiše u đir – preniješe mu župnikove riječi da će Bog jednom splitskom marangunu podariti svoj glas. Potom ga dakako uvjeriše da upravo on ima božanski glas, dapače da je bolji od Carusa pa mu tobože organiziraše nastup u milanskoj Scali (cijeli Split dolazi na ispraćaj, ali ne dolazi brod), slijedi koncert u njujorškom Metropolitanu – brod je ovaj put u luci, Splićani razgaljeno mašu svom Karuzu, ali ga malo poslije s obrazima crnim od ugljena kao Amerikanci oduševljeno dočekuju u Sjevernoj luci (tj. New Yorku)  itd. Lucićeva stihovana priča ima devet dijelova. Poslije slamnigovski duhovitog, aluzivnog i ritmičnog početka ona se razvija prema narativnoj logici. Njezina je struktura više epska nego lirska – sekvence se nižu prema načelu ʻšto se dogodilo poslijeʼ, pojavljuju se opisi likova i prostora, dijalozi, epizode i sl. Većina tekstova u ciklusu Raspalathos slično je komponirana. Primjerice Stranica u pustinji šestodijelna je priča o potrazi za jednom šansonom izvedenom 1975. g. na Splitskom festivalu, šansonom koje protagonist znade samo stih Ludon svi drže Lukru u mistu tom.

Ritam Lucićevih poetskih portreta nerijetko  tendira epskom desetercu, drevnom pučkom obrascu kojim su se stihovale raznolike storije, obrascu koji je preživio do suvremenih guslarskih napjeva i bećaraca, npr.:

Stipi Bali rečenome Igri
Vile uzmu sedam-osam slova
Ako priča nitko da ne dozna
Čega su se igrale

Prva tri stiha ovoga katrena uredno slijede strukturu deseterca s cezurom poslije četvrtoga sloga – zadnji stih iskače iz te metričke sheme (riječ je o sedmercu). Budući da se njime ne proizvodi osobit ritmički ni smisaoni učinak, može ga se ponajprije motriti kao svjesnu dezautomatizaciju deseterca. I ostalih je šest strofa te pjesme navlas iste strukture, s tim što završni četvrti stih varira između šest i osam slogova.

Mjesec iznad Splita intoniran je kao osobna posveta gradu, kao raritetni vodič za rafinirane goste koji u Split ne žele kročiti kao turisti, razgledavati zidine i spomenike niti kupovati suvenire nego proniknuti u dušu grada, upoznati njegovu neoficijelnu povijest. U ciklusima Južine i Malenkolije Lucićev protagonist oživljuje gradske, obiteljske i slike iz djetinjstva – u njegovoj „Oštariji maštarija“ za svojim stolovima sjede Tin i Tito, brod „Luka Botić“ Jadranske slobodne plovidbe na putu je za Slavoniju, protagonist pripovijeda o svom rođenju, o ocu šegrtu u brijačnici, o didovoj bloketari i sl. U većem dijelu zbirke vidljiva je Lucićeva naklonost prema temi. Umjesto za njegove tekstove toliko karakteristične satire u prvi plan izbijaju pozitivne emocije – ljubav i melankolija, umjesto ironije i sarkazma izranjaju poredbe, metafore i lokalna fraza (njegova Mare Žebon rabi reski ikavski idiom prepun sočnih prispodoba, psovki i poštapalica). 

Međutim, čim se približi sadašnjosti, taj protagonist postaje pesimističan, kao u lirskoj minijaturi Kalafat broda ‘Eugenio Montale’:

Mališan pravi lađu
Od novina u kojima piše
Da sve su potonule lađe
I brodogradilište
Da propalo je

U sudaru prošlosti i sadašnjosti uloge su jasno raspodijeljene – ono dobro, lijepo i pozitivno u pravilu pripada prošlosti. To je očito u tekstovima posvećenim Velom Varošu. Kada nam pojašnjava zašto se taj dio grada zvao Mala Moskva, pjesnik je vedar, iskričav: „Jer su tu rasli / Endemski komunisti / Oni pravi / Sami i svoji / Kao stablo naranče / Zazidano u dvor“. Pa onda jednako poletno pridodaje da su – osim komunista – u Velom Varošu rasli i anarhisti, koji su i nogometni klub nazvali Anarh. Kada pak pogled umjesto na povijesni podatak usmjeri prema grafitima na zidu na vidjelo izbija njegova strast prema ideološkim križaljkama, a stihovi postaju svadljivi i počinju slijediti logiku angažirane novinarske zadjevice, npr.:

Ni traga od Male Moskve
Ni glasa od Anarha više
Od tolikih
U
U
i
U
Ni Varoš nije Veli
Već
Uveli

(Addio Lugano bella)

Odjednom je profinjenog melankoličnog pripovjedača zamijenio sarkastični komentator. Da ne bi bilo zabune: uopće ne govorim o stavu, njegovoj ispravnosti niti o pravu na njega. Govorim o poeziji, jer kada počnu parole, ona se obično sakrije iza prvog kantuna.

Uz dulje narativne pjesme Lucić je u zbirku uvrstio i nekoliko poetskih dosjetki, kratkih tekstova koji slijede načelo iznevjerenog očekivanja, temelje se na uočavanju kakva kontrasta i njegovu humornom pokazivanju. Neizostavni stilski rekviziti u tim slučajevima su igra riječima, aluzija i paradoks. Tako već naslov pjesme Itaka dalje uvodi u igru Itaku, mitski Odisejev otok, čije ime u književnosti često simbolički označava nostalgiju za zavičajem (npr. Miloš Crnjanski, Lirika Itake), ali i frazeologizirani izraz i tako dalje (koji bi se u kontekstu zbirke mogao shvatiti – naša se priča nastavlja). Prva polovica te pjesme izgleda kao parafraza turističkog slogana „Mediteran kakav je nekad bio“:

Mediteranci
Meditiraju
O Mediteranu
Kakvog
Kažu
Više nema

Takva lakoća versificiranja gdjekad je prednost, a gdjekad mana Lucićeva pjevanja. U navedenu slučaju teško da je riječ o prednosti. No posve drukčiji dojam izaziva zapis Uzročnik skepse:

Mrak-rana je ovo
Hercinom
Što ne liječi se nikako i ničim
Jer klinike za ontologiju nema
I nikad je neće ni bit

Ludizam je ovdje koncentriraniji i poetskiji. Umjesto očekivanih izraza sepsa, rak-rana, karcinom i onkologija izostavljanjem, promjenom ili dodavanjem pokojeg fonema autor je oblikovao niz skepsa, mrak-rana, hercinom i ontologija. Tako je tekst pretvorio u aluzivnu križaljku koja kao potencijalne značenjske potpornje priziva medicinski i filozofijski diskurz, koja autoru pruža iluziju gospodarenja jezikom, a čitatelju omogućuje uvid u stvaralački proces i tip asocijativnosti koji ga pokreće.

Poseban je slučaj cjelina Beštimje. To je zapravo svojevrsna poema o Janku Poliću Kamovu sastavljena od 21 pjesničkog fragmenta. Kamov je očito Lucićev književni ljubimac i on ga u knjigu o svom gradu uvodi na mala vrata zahvaljujući podatku da je ‘pjesnik psovke’ danima gladovao u Splitu „da bi nakon isplaćene odštete zbog pretrpljenog straha i ozljeda u željezničkoj nesreći na Klisu, častio koga god je stigao“. U toj poemi autor suprotstavlja ulomke Kamovljevih rečenica i stihova podacima iz jelovnika elitnog riječkog restorana „Kamov“ koji se diči svježom i avangardnom gastronomskom ponudom koja je toliko bliska umjetnosti. Pjesnik oživljava Janka Polića i odvodi ga u taj restoran, gdje on ratuje citatima s uglađenim osobljem, spominje kurve, pse, prosjake itd. Poema je proizvedena svojevrsnom montažom atrakcija kojoj je zadaća prokazati lažne vrijednosti današnjega svijeta i perfidnu slatkoću marketinškoga diskurza. Iako je ideja vodilja jasna, dijelom i umješno realizirana, poema o Kamovu odviše je razvučena, tezična, predvidiva i s premalo razloga uvrštena u knjigu posvećenu Splitu.

Što zaključno kazati o Mjesecu iznad Splita? Autorova sugrađanka Olja Savičević Ivančević ustvrdila je da je Lucićeva knjiga lirski dokumentarac, da je Split u njoj „opisan kao brod, Rimbaudov Pijani brod bez kormilara ili Brod luđaka Hieronymusa Boscha“, kao „mjesto na kojem se čovjek, koliko god bio na svom mjestu, ljulja“ i na kojemu je potencijalni utopljenik. Na koncu je poentirala tvrdnjom da je „Split, grad-opereta i bombonjera i kartolina, cvit Mediterana koji je ocvao u ruglo Mediterana, dobio istinsku knjigu o sebi, o onom najgorem i onom najboljem i onom osrednjem što jest“. Budući da je u mome iskustvu Split puno više metafora i uzbudljiva literarna pojava nego grad koji poznajem, nisam pozvan procjenjivati snagu Lucićeva uvida i prikaza grada. No kao čitatelj poezije mogu kazati da je Mjesec iznad Splita uvjerljiva i iskrena knjiga, knjiga koja čovjeka može učiniti nostalgičnim, nasmijati ga, uznemiriti i iživcirati. Puno više od knjiga ne može se ni očekivati. I još nešto – što god Predrag Lucić govorio protiv današnjega Splita, i on nedvojbeno računa s dvornikovskim refrenom: Ništa kontra Splita.