Slom ideala hrvatskoga domoljuba

Što reći o Zvonkovu činu, o njegovu samoubojstvu? Zanimljivo je da je on, kao i drugi poznati hrvatski politički emigranti i revolucionari – među kojima su Miro Barišić, Blaž Kraljević, Ante Paradžik i drugi – završio tragično. Prve je zasigurno početkom devedesetih likvidirala paradržavna udbaška struktura koja se vjerojatno još danas krije i traži imunitet za zločince putem tzv. lex Perković. Zvonka je zasigurno pak ubila današnja hrvatska zbilja, nepravda i kriminalizacija hrvatskih domoljuba. Teško je govoriti o dubokim motivima, psihološkoj pozadini i uzrocima toga tragičnog čina, ali može se sa sigurnošću reći da su njegovo osobno kriminaliziranje i medijsko blaćenje od onih koji su ga prozivali i etiketirali kao terorista, kao i njegova nemogućnost pronalaženja osobnog mjesta pod suncem u hrvatskom društvu, zaista poslužili kao okidač samoubojstva. Zvonko je zasigurno doživio, u punom smislu riječi, slom ideala (sličan onomu koji opisuje ubijeni politički emigrant Stjepan Đureković u knjizi istoimenoga naslova) kao još jednu ironiju i paradoks povijesti.

Zvonko Bušić i Julienne, 2009.

 Zašto slom? Vjerojatno zbog mentalno-psihološkog i duhovnog raskoraka između zbilje i one idealne slike koju je Zvonko nosio u sebi više od trideset godina robije u SAD-u, zbog brutalna suočavanja s okrutnom stvarnošću današnje političke i društveno-moralne bijede hrvatskoga društva. Razloge treba tražiti u tome što je hrvatsko društvo, kao i cjelokupno zapadno društvo, uronjeno u željezno doba, u mračno doba, u doba materije i beskrupuloznog uništavanja idealizma, duhovnosti i plemenitosti, u doba koje ne trpi slobodu i idealiste, već predstavlja savršen stroj za stvaranje bezličnih konformističkih ničeovskih posljednjih ljudi. Često se pozivajući na Ezru Pounda i Orwella, Zvonko nije trpio mešetarenje riječima, nedosljednost i polovična, kompromisna rješenja. Često je isticao, a možda se nekima to činilo i radikalnim ili utopijskim, da život ne vrijedi ništa ako nije stavljen u službu nekog uzvišenog ideala, a ponavljao je da je ovaj sustav utemeljen na laži i duhovnoj korupciji.

Istina je da ovaj sustav želi našu smrt, a smrt može biti duhovna, moralna ili politička, bezbolna i neprimjetna. Isti sustav ne trpi slobodne pojedince ni narode i kulture, koje smatra zaprekom, a koji su osuđeni na izumiranje i na stapanje u veliko ništavilo globalnoga potrošačkog tržišta. Nije ni čudo da Zvonko nije našao svoje mjesto u mediokritetskoj i jadnoj hrvatskoj političkoj areni u kojoj vladaju sitni partikularni stranački interesi. Zapravo je bio talac emigrantske utopije koja je željela stvoriti sveopću, ujedinjenu nacionalnu frontu ili pokret koji bi okupili sve Hrvate dobre volje. Moram također napomenuti da, iako je bio istinski velikoeuropski nacionalist i hrvatski domoljub koji oštro osuđuje sve višenacionalne konstrukcije ljevice i neojugoslavenstva, često je znao stigmatizirati i tzv. lažnu desnicu, koja se nameće hrvatskoj javnosti, posebno njezino sluganstvo prema američko-atlantskim vladajućim središtima kao i prema financijsko-bankarskoj oligarhiji. Sanjao je o slobodnoj suverenoj hrvatskoj državi koja, kako je znao reći, ne polaže račune ni Bruxellesu, ni Washingtonu ni Tel Avivu.

Teško je, a i možda i suvišno, govoriti o značenju njegova samoubojstva. Usuđujem se reći da je riječ o aristokratskom samoubojstvu, sudeći po pismu koje je ostavio iza sebe, u znak protesta ili pobune protiv duhovne i moralne apatije hrvatske zbilje, protiv dekadentne zapadne civilizacije. Bušićevo samoubojstvo (kao i Vennerovo) tragično se vraća, kao neočekivana pljuska u lice hrvatske zbilje, na pitanje o smislu smrti u politici. Onoj smrti koju političkokorektni građanski sustav nastoji prokleti i zataškati svim raspoloživim sredstvima jer se pojavljuje kao mrlja u umjetnim rajevima potrošačkog i svakodnevnog društva. A dobrovoljna smrt, mors triumfalis, svjesno žrtvovanje, otvara put egzistencijalnim i metafizičkim upitnicima o smislu života, a to je upravo ono što sustav ne želi. Zvonko je volio citirati Platona i metaforu špilje, jer je smatrao, kao i Orwell, Bernanos, Celine…, da se cjelokupni sustav temelji na laži i zavjeri, a sjene su našeg svijeta u dubokoj špilji samo manifestacija prividne realnosti i varka.

 Hrvatska emigracija u Parizu 1976: Bruno Bušić, Julienne Eden Bušić i Zvonko Bušić

Taj isti sustav nastoji nas uvjeriti da ne vrijedi žrtvovati sebe niti vjerovati u ijedan ideal te istodobno širi lažni moral robova, društveni konformizam i apatiju. Iz posljednje Zvonkove poruke može se iščitati kako on ne bi želio da njegova smrt bude tužan i uzaludan kraj, već naprotiv nov početak. Vjerujem da nije riječ o očajničkom samoubojstvu razmažena djeteta ili neuračunljiva fanatika jer zapravo sve upućuje da je njegov izbor tiha majeutika koja implicira nužnost pobune protiv višeslojne metastaze hrvatskoga društva: politička se metastaza odražava u sveprisutnosti i umjetnom održavanju jugoudbaškog nasljeđa i moći u svim porama društva, u potpunom raskolu između legalne i realne zemlje, u kriminaliziranju nacionalnog identiteta, u protunarodnoj vladavini političke, medijske i gospodarske oligarhije. Tomu treba pribrojiti i društvenu metastazu, sveopću apatiju, anomiju i depresivnost širokih slojeva hrvatskog društva, kao i duhovno-moralnu metastazu koja korodiranjem svjetonazora i smišljenim narušavanjem ideala istine i pravde promiče lažnu neutralnost i ravnodušnost i potiče egoistički individualizam i materijalizam.

Jedan od frapantnih indikatora političko-moralne metastaze današnjega hrvatskog društva jest prozivanje i etiketiranje Zvonka Bušića kao terorista. Naime, u svijetu u kojem od Palestine, Irske, Istočne Europe sve do Južne Amerike narodi i njihove elite slave svoje borce za slobodu i neovisnost, ta nas činjenica treba natjerati da se ozbiljno zapitamo ne samo o bolesnom stanju duha naše nacije nego i o mentalnom zdravlju budućih naraštaja.

Zvonko odlazi u maniri Don Quijotea, a cijeli je njegov život nalikovao na Cervantesov roman. Častan čovjek, čovjek od riječi, čvrstih uvjerenja i velike hrabrosti, čovjek koji je želio, prema Weberovim riječima, živjeti za politiku, a ne od politike, čovjek koji je svjesno izabrao smrt, ostavio nam je oporuku koja bi trebala imati dimenzije i učinak katarze, jer to je smrt koja propitkuje i koja bi trebala potaknuti sve nas da uzmemo sudbinu u svoje ruke.