Rezignirani, zauzdani Timon

Premda su mnogi šekspirolozi potrošili hrpe papira kako bi otkrili razlog i vrijeme nastanka te mračneShakespeareove drame, ona je današnjem recipijentu ugroženu neoliberalnim svjetonazorom, kojemu je novac spiritus movens života, itekako razumljiva i bliska. Možda i više nego ikada prije, jer apostrofira probleme koje naše doba ne zna riješiti, kao što ga nije znalo riješiti ni Shakespeareovo 17. stoljeće. Svijet se izglavio, kako je zapisao avonski labud, i ne umije se vratiti u kolotečinu normalnosti.

Timonovim dvorom defiliraju nemoralne individue u uljuđenim kostimima

Zato je Timon Atenjanin, bez obzira na vrijeme kada je napisan,lice i naličje suvremenosti; u njemu pronalazimo i prepoznajemo suvremenike, njihovu pohlepu za bogatstvom i moći, koji oboružani licemjerjem – itekako cijenjenom i poželjnom vrlinom našega doba – produciraju moralnu izopačenost dostojnu svake osude, pa i prijezira. Takvi su likovi razbaštinili i častohlepnoga Timona, koji je postao na svijet i ljude kivan čovjek. Postao je mizantrop.

U drami Timonove sudbine, koja je dobar repertoarni potez Splitskog ljeta, dramaturškim zahvatima Paro ističe, sažima i ukazuje na sumornu i beznadnu sliku današnjega hedonizmom i licemjerjem obuzeta svijeta. Osim prizora častoljublja i užitaka u hrani i piću tu sliku fantastično upotpunjuju minuciozno dozirani prizori seksualnih sloboda; prizori s kurvama, transvestitom, homoseksualcem, scena muškoga seksa s lutkom. Tim prizorima erotskih raskalašenosti redatelj Paro nudi naličje uljuđenih, razuzdane i tamne dubine licemjerja koje, rekli bi teolozi, zakriljuju čovjekovu dobrotu, pokazuju i moguće razloge zbog kojih je taj suvremeni čovjek rascijepljeno, shizofreno biće, o čemu se često zbog tzv. društveno korektnog govora ne smije ni govoriti.

Slijedeći piščevu ideju i redateljski razrađujući koncepciju predstave Paro ne pristaje biti tek autistični promatrač života nego, kao njegov sudionik, u njemu prepoznaje i štiti civilizacijske etičke vrijednosti te nam iskvareni život nudi kao zrcalo našega doba. Razlomljeno, ali ne i izmrvljeno do neprepoznavanja naših zabrinutih lica u njemu – lica na kojima se vidi unutarnja drama egzistencije današnjega čovjeka i grimasa tobožnje nedramatičnosti našega vremena.

Prepoznavanje bolesti i dijagnozu neoliberalnoga, hedonističkoga čovjeka i njegova unutarnjega kaosa, Paro nudi u prvom dijelu predstave, na Timonovu dvoru kojim defiliraju nemoralne individue u kostimima uljuđenosti, svi oni koje će Timon šakom i kapom darivati, a oni će mu bez imalo grizodušja odbiti pomoći da se izvuče iz svega u što se uz njihovu pohlepu i sam gurnuo.

Sraz licemjerja i Timonove nevjerice početak je njegove drame i uvjerljiva glumačka dionica Vilija Matule, Timonova tumača. U tome ga je kreativno slijedila skupna glumaca pokazavši zavidnu individualnu razinu umijeća. Istaknuli su se Trpimir Jurkić (Apemant), Nenad Srdelić (Pjesnik), Vladimir Posavec Tušek (Lucije), Filip Radoš (Lukul), Sreten Mokrović (Dvorski), Mijo Jurišić (Ventidije), Žarko Radić (Prvi senator), Mirko Kraljev (Drugi senator).

Drugi pak dio premijerne predstave, u kojem se trebalo rastvoriti častohleplje i licemjerje, ne počinje drastičnim obračunom s tim pošastima, nego kabaretskim i suvišnim svlačenjem Vilija Matule. Tim mlitavim činom fizičkog teatra, očito se htjelo reći da je Timon raskrstio s prethodnim životom. I da će njegov budući život biti usklađen s prirodom, rusoovskim prostorom ravnoteže. Događa se u vrtu, među stablima borova i čempresa, omeđen je bedemima tvrđave Cornaro, i suprotnost je prostoru Galerije umjetnina u kojem je Timon bio okružen svitom laskavaca i licemjera.

U tom ambijentu Timon se trebao obračunati sa sobom, odreći i sebe i, kako je Shakespeare njemu stavio u usta, natjerati čovječanstvo da pokaže svoje pravo lice. Poslije tog obračuna sa svijetom od njega je trebao ostati samo grob na obali mora, kao podsjećanje na čovjeka koji je živio „bez duše jadne“. Tako je Shakespeare napisao i tako je redatelj zamislio, ali tako ga na premijeri nije glumio Matula.

Matula je glumio rezignirana, razočarana čovjeka, kojega više zanima spoznaja da su ljudi pokvareni i zli nego što ga zanima furiozni, eruptivni Timon koji traži kaznu za cijeli svijet. Umjesto unutarnje borbe i lomova publika je vidjela psihologiziranu, stišanu fugu i blagost misionara. Njegov Timon bio je sudac koji optužuje i kažnjava sebe. Matula je Timona  zauzdao, hoteći valjda time jače naglasiti svoj brehtijanski odnos prema liku koji glumi, a ne biti lik.

Time je izgubila predstava, a mnoge uloge postale su suvišne. Iznimka je Alkibijad u interpretaciji Gorana Markovića, koji je pokazao i glumačku snagu i prevrtljivost vojskovođe. Apementa je spasilo redateljsko rješenje – strijeljan je kao višak buduće vlasti, budućega ustroja svijeta kojemu ne treba nitko, čak ni brbljava kukavica i luda. Nitko tko prije svih upozorava na pokvarenost toga svijeta.

Zato su dobro osmišljena Parova režija, odlično odabran scenski prostor (scenografkinja Dinka Jeričević), dobri kostimi (Dijana Kosec Bourek) i funkcionalna glazba (Gordan Tudor) ostali bez iznimne predstave.