Prkos i dišpet

Nema veće zablude od misli da su prkos i dišpet ista stvar, koliko god da tu zabludu podupire i širi i većina rječnika. Oni, naime, najprije ispravno definiraju prkos kao namjeran postupak protivan nečijoj volji ili mišljenju, ali onda dišpet tumače kao prkos, podrazumijevajući da je riječ o sinonimima, tek što je jedno književna riječ, a drugo dijalektalizam. Istodobno, svaki korisnik rječnika smjesta će zapaziti da tu nešto nije u redu, pa će se možda i sjetiti nekih situacija u kojima se riječ dišpet naprosto ne može zamijeniti riječju prkos, kao što nije moguće ni obratno.

Jer govornici našega jezika iz iskustva znaju da je uporaba tih dviju riječi nekako ograničena, da ne kažem specijalizirana. Normalno je, recimo, da se u novinama (osobito u njihovoj sportskoj rubrici) govori o splitskom dišpetu (ponekad i o šibenskom ili zadarskom), ali nigdje se ne može naći da se spominje varaždinski, gospićki ili osječki prkos. U najmanju ruku, dakle, dišpet može biti nečija svojina, pa čak i zaštitni znak, dok prkos to ne može. A to već daje naslutiti da te dvije riječi zapravo znače i različite stvari.

Ako pak želimo utvrditi u čemu se točno ta razlika sastoji, onda bi bilo dobro da u razmišljanje uvedemo još jednu riječ iz istoga registra, a to je inat. Ona se često uzima kao sinonim za prkos, pa zato i u križaljkama, kad se u opisu nađe riječ prkosan, onda u mrežu treba upisati inatan. Ali, kao što će se smjesta vidjeti, ni prkos i inat zapravo nisu sinonimi, a upravo to nam i pomaže u pokušaju da raspetljamo cijelu tu zavrzlamu s prkosom, inatom i dišpetom.

Pokušajmo najprije utvrditi po čemu se razlikuju prkos i inat. Meni se čini da se razlikuju po tome što definiraju dvije nejednake perspektive, pa time onda različito određuju i ono što čini onaj koji se inati odnosno prkosi, a i ono što trpe oni koji su meta njegova prkosa odnosno inata.

Jer prkos je usmjeren na nekoga drugog, pa se zato i kaže: prkositi komu ili čemu. Pri tome se podrazumijeva da je onaj tko prkosi u pravu što tako čini, a da je onaj komu se prkosi zaslužio ono što mu se događa. Zato se pojam prkosa često rabi onda kad se opisuje nečiji pravednički i hrabri odnos prema osvajaču, klasnom neprijatelju ili kakvu drugom negativcu.

Inat, s druge strane, definira prije svega onoga tko se inati. Kao što se vidi, glagol je povratni, što podrazumijeva da se radnja vraća na onoga tko radnju vrši. Tko se inati, dakle, zapravo inati sebe: dovodi se u stanje koje mu omogućuje da se nečemu suprotstavi i da se protiv toga bori. Kao i kod prkosa, i tu nešto stoji u podtekstu: podrazumijeva se da inat baš i nije poželjna osobina i da ne vodi dobru, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je izrazito subjektivan, pa čovjeku onemogućuje da trijezno sagleda stvari, koliko god da mu ulijeva veliku energiju.

Ako se složimo s tim opisima prkosa i inata, onda ćemo lakše objasniti dišpet. Jer on je, reklo bi se, sinteza toga dvoga. On sadrži u sebi i elemente prkosa i elemente inata.

Sadrži elemente prkosa zato što opisuje nečiji odnos prema drugima: često se nešto čini nekomu za dišpet, dakle upravo zato što to tomu nekom neće biti drago. U sportu se to osobito dobro vidi: najbolje ćeš igrati protiv onoga protivnika kojemu će poraz od tebe najteže pasti. Moraš pretpostaviti kako taj protivnik vjeruje da je bolji od tebe i kako samo čeka da to i dokaže, iz čega slijedi da ga ti moraš po svaku cijenu u tome spriječiti. Moraš ga spriječiti pogotovo ako slutiš da protivnik doista jest bolji: tada ćeš dati sve od sebe da ga potučeš i tako ga natjeraš da malko spusti nos. Ukratko: dišpet je sličan prkosu po tome što mu u temelju leži želja da se – s pravom ili s nepravom – drugim ljudima umanji moć, ili barem društveni ugled.

A time smo već dotaknuli i one osobine koje dišpet dijeli s inatom: on je, naime, kao i inat, okrenut i prema sebi, a ne samo prema drugima, pa se zato za osobu određenih karakternih osobina može reći da je dišpetoža. Dišpet, doista, zahtijeva od čovjeka da kao svoj životni stav prihvati neku vrstu blage paranoje: on je sam bolji od drugih, a drugi mu to ne žele priznati, nego mu, naprotiv, uz pomoć raznih podlosti nastoje osporiti to njegovo prvenstvo. Da bi im pokazao kako uistinu više vrijedi od njih, on počinje koješta raditi za dišpet. Ako ostanemo kod sporta: u slavna košarkaška vremena Jugoplastika je protiv Cibone igrala jednom ovako, a drugi put onako, ali je uvijek davala sjajne partije protiv Zadra, jer tu se radilo o dalmatinskom primatu, pa dakle i o dišpetu.

Dišpet je, ukratko – za razliku od inata i prkosa – cjelovit stav prema svijetu, on je važan dio svjetonazora. Zato on u Splitu ima i spomenik: iz brončane fige na zidu slijeva se voda u golemi lijevak na tlu.

Uostalom, u dalmatinskom govoru postoji i formulacija koja obrazlaže i definira dišpet. Ta formulacija glasi: ne dati komu gušta. A znači ona otprilike ovo: ako znaš da nekomu nisi mio i da će se on radovati tvojoj nesreći – razvodu, financijskoj propasti, izvanbračnom djetetu – moraš nastojati da tu nesreću prikriješ, pa čak i da je, ako je ikako moguće, prikažeš kao sreću. A sve to zato da se neprijatelj ne bi naslađivao. Ne smiješ mu, ukratko, dati gušta. A zašto ne smiješ? Naravno, zato što sebe i sve oko sebe definiraš uz pomoć dišpeta.

I što iz toga slijedi? Slijedi da su prkos i dišpet dvije različite stvari. A to je i trebalo dokazati. Dapače, to sam se i zainatio da dokažem.