Posljednje pismo Mirku Kovaču

Dragi Mirko!

Nikako se ne mogu pomiriti s nevjerojatnom i strašnom činjenicom da si nas napustio, da si otišao zauvijek. Naš dijalog traje dugo, veoma dugo.

Dopisivali smo se i svih ratnih godina i začudo pisma koja smo slali poštom redovito su stizala na odredište putujući preko ratišta, preko rovova, zapaljenih kuća i zgarišta, stizala su uvijek i na vrijeme. Baš svako. Ali ovo pismo koje ti šaljem, posljednje pismo, neće ti biti uručeno jer se ispriječilo nešto jače, moćnije i strašnije od svake ljudske volje i želje. Ipak, ja ti ga šaljem, pa makar bilo zaustavljeno na nekoj neprelaznoj granici.

Dragi Mirko, naša sudbina trajala je u tragičnom vremenu, između velikoga svjetskog rata kada smo bili djeca i ovih posljednjih, krvavih i zločinačkih ratova kada smo bili odrasli ljudi. Živjeli smo u dobu s mnogo nepravde, licemjerja, zločina, kada su u rukama najgorih često bili i nož i pogača.

Dragi Mirko, teško je podnošljiva praznina koju osjećam, praznina koja se više ničim ne može popuniti. Ne znam kako ću se priviknuti na tišinu koja nastupa. Čitavih pedeset godina razgovaramo na ovaj ili onaj način, razmjenjujemo misli, komentare, dojmove, razmjenjujemo tekstove, knjige i filmove. S tobom ću ubuduće, kao i svi tvoji čitatelji i poštovatelji, razgovarati samo putem tvojih knjiga, sjajnih pripovijedaka, romana i eseja. Gubim povlasticu da čujem tvoj glas, tvoje duhovite opaske, inteligentne komentare. 

Bio si u pravu kada si govorio da smo posljednji dinosauri jednog shvaćanja i razumijevanja književnosti, posljednji koji vjeruju u iscjeliteljsku moć riječi. Riječi jesu izgubile svoja značenja, zavladala je inflacija riječi, ali koji nam je drugi način preostao u suprotstavljanju bezumlju, histeriji, masovnom ludilu, svemu onome što je pratilo naše živote? Uostalom, dokazao si na svom primjeru kako ništa nije izgubljeno dok se god čuje snažan glas protiv, makar to bio glas vapijućeg u pustinji.

Tvoja ironija uvijek je bila spasonosna. Sada kada je naš razgovor pretvoren u monolog osjećam gotovo fizički bol dok ti pišem ovo, posljednje pismo, osjećam nedostatak te spasonosne ironije.

Znam koliko si značio Bobi i Boba tebi, koliko su izgubili Irina, Milena, Miodrag, tvoji bliski rođaci, koliko su izgubili tvoji mnogobrojni prijatelji.

S tobom, dragi Mirko, s tvojim odlaskom, odlazi čitava jedna epoha, ti si posljednji veliki pisac nestale, potonule velike Jugoslavije. Pridružio si se našim prijateljima iz književne „grupe“, Danilu Kišu i Borislavu Pekiću.

Neka ti je laka ova istarska zemlja, vječno počivalište u Rovinju, gradu koji si toliko volio.

Posljednji pozdrav Mirku Kovaču, drugu i prijatelju, divnom čovjeku i divnom piscu.

Počivaj u miru, dragi moj Mirko.