Počeci suvremene propagande

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Tako primjerice na letku čiji je bakrorez odabran za naslovnicu knjige Theatrum humanum vidimo nasmijanu ludu, odjevenu u kostim s kapuljačom koju resi pijetlova krijesta (oznaka pohotnosti), na koji su prišite magarećeuši (tvrdoglavost, lijenost, prevara), na vrhu glave i ušiju su zvončići (brbljanje), u ljevici drži naočale (lažna učenost), a do njega je ludin kvrgavi štap s drškom u obliku umanjene ljudske (njegove) glave. Luda je označena brojem jedan, glava na štapu brojem dva, a natpis u podnožju upućuje: „Troje nas je“. Nakon pomna i uzaludna traženja broja tri na prizoru, dolazimo do odgovora na pitanje gdje je treći. Možemo se nasmijati zamci koju nam je priredio davni izdavač ilustriranoga letka, ali spoznajući da treći gleda prvoga i drugoga, nakon smijeha možemo se zapitati je li to istina, jesu li ludine slabosti i slabosti promatrača? Cilj letka nije dakle samo smijeh, nego uz zabavu i pouka. S obzirom na taj suživot likovnoga i tekstualnoga dijela, ilustrirani letci dobivaju velike komunikacijske mogućnosti. Tko odašilje poruke, o čemu, zašto i komu, Milan Pelc objašnjava okupljajući primjere koji se nalaze većim dijelom u VIII. svesku Valvasorove zbirke, ali i raspršeni po ostalih svescima.

U Uvodu autor upoznaje čitatelja s temom (ilustriranim letcima), najavljuje izdašnost Valvasorove zbirke kao vrela za proučavanje društva i duhovnosti 17. stoljeća gdje srednjovjekovni toposi još žive (mundus inversus, lude, ples mrtvaca), a nova se povijesna i duhovna iskustva oblikuju u nove predodžbe sukladno novim potrebama. Osim toga, Milan Pelc pruža temeljne obavijesti o projektu Iconotheca Valvasoriana. S obzirom na podrijetlo istraženih ilustriranih letaka, u poglavlju Johann Weichard Valvasor i njegova grafička zbirka Milan Pelc ocrtao je duhovni i intelektualni portret kranjskoga plemića, znastvenika, pisca, mecene i sakupljača. U njegovu životopisu mnogo je zanimljivih detalja: putovanja Europom i sjevernom Afrikom, sudjelovanje u habsburško-osmanskom ratu (1663–1664), kupnja dvorca Bogenšperk u kome je uredio tiskaru i ugostio mnoge grafičare i kartografe (tu je boravio i Senjanin Pavao Vitezović), članstvo u Kraljevskom društvu (Royal Society) u Londonu, bankrot nakon izdanja četverosveščane i bogato ilustrirane Slave Kranjske vojvodine (Die Ehre dess Hertzogthums Crain,1689). S takvom prtljagom znatiželje i iskustava moguće je razumjeti da je europski intelektualac osim raskošnih i vrhunskih grafičkih listova, karata, veduta, portreta te grafika prirodno-znanstvenih sadržaja sakupljao i potrošne tiskovine, ilustrirane letke.

Poglavlje Sudionici u stvaranju ilustriranih letaka ističe nakladnike Paulusa Fürsta i Johanna Hoffmanna u Nürnbergu, Matthiasa Greischera i Johanna Martina Lercha u Beču, potom autore grafika (od vrhunskih do, češće, osrednjih radova ili kopijama prema nekim od proslavljenih invencija) i tekstova (često učenih kompilatora, primjerice Erasmusa von Finxa, koji se potpisivao Erasmus Francisci, ili skupina Nürnberger Pegnitz-Schäfer), a potom raspravlja o ravnoteži ili primatu u odnosu slika–tekst. Likovni prikaz čini događaj koji letak opisuje zornim, što pojačava utjecaj na psihu promatrača, dok je tekst sredstvo za ciljani utjecaj i daje mu precizni smisao pa je odnos između dva medija napet. Kao poseban slučaj, Milan Pelc ističe pojavu kada ni likovni prikaz ni verbalni dio ilustriranoga letka ne pruža dovoljno podataka da bi današnji istraživač s lakoćom mogao utvrditi o kojem je događaju riječ. Te „značenjske zagonetke“, kako ih naziva autor, „za onovremene primatelje (one) su bile momentalno prepoznatljiv djelić jednoga (za nas krajnje šupljikavog) komunikacijskog polja.“

Ilustrirani letci okupljeni u poglavlju Ilustrirani letci kao sredstvo moralnog discipliniranja stavili su na kušnju cjelokupno životno i istraživačko iskustvo autora, jer bilo je potrebno mnogo mudrosti i opreza kako bi se današnjem čitaocu približile teme koje sada ne pripadaju prihvatljivom odnosu prema ženama, seljanima, osuda siromašnih, neukih, javne moralne osude. I dok danas s oprezom biramo primjereni rod imenice, kujemo eufemizme za oznake nečijih nedostatnosti ili tjelesnih mana, a posve neprimjerenim se čini uputiti moralnu kritiku, u drugoj polovici 17. stoljeća nije bilo tako. Žene su uglavnom bile prikazane kao podle, lukave i tašte; seljaci lijeni, proždrljivi i razvratni; siromašni sami krivi za svoju nesreću; neuki vrijedni prezira i primjer per contrarium. Katkada se prikazani nositelji mana u tekstu hvale, ali to treba razumjeti kao antifrazu, čija uporaba služi da pojača dojam. Moralno discipliniranje bilo je rašireni način kojim se društvo držalo na okupu i u sustavu vrijednosti koje su zajedničke ili su takve trebale postati. Ilustrirani letci, dakako, nisu jedini način (postoje društvene nagrade i kazne, zakoni, odgoj, knjige, propovijedi...), no oni su sačuvani i uglavnom dovoljno bliski da ih možemo razumjeti. Osim smijeha, letci su u 17. stoljeću trebali potaknuti promatrača / čitatelja da promijeni ponašanje. U poglavlju Ilustrirani letci kao sredstvo moralnog discipliniranja Milan Pelc podsjeća da su pojedina stajališta oblikovana s obzirom na povijesne (ne)prilike: primjerice, iznimno krvavi Tridesetogodišnji rat (1618–1648) i njegove katastrofalne demografske i ekonomske posljedice u njemačkim zemljama, potom na pojavu novoga staleža, građanskoga, koji je utvrđivao svoj položaj u društvenoj hijerarhiji i oblikovao vrijednosti, „sumnjivi“ francuski utjecaj u Njemačkoj na odijevanje, kulturu i ponašanje (zvan alamodo). Nakladnici ilustriranih letaka računali su na što šire tržište, tako da je načešće njihov sadržaj i likovno rješenje takvo da su prihvatljivi i za katoličku i za protestantsku publiku.

Kranjski plemić Johann Weichard Valvasor

U poglavlju Ilustrirani letci kao informacijski medij Milan Pelc predstavlja glavne teme te skupine. Valvasor je podanik habsburškoga vladara Leopolda I. pa su očekivani letci kojima se proslavljaju carske ženidbe, rođenja djece, pogubljenja carevih protivnika, veličanje pobjeda habsburške vojske, a osobito najdramatičniji događaji u vezi s osmanskom opsadom Beča 1683. i habsburško-osmanski rat koji je uslijedio. Za sve ilustrirane letke autor je pružio dovoljno historiografskih podataka da čitatelj može razumjeti ne samo sadržaj letka nego i njegovu namjenu u kontekstu druge polovice 17. stoljeća. Uz ilustrirane letke s temom Habsburga, koji poput onovremenih televizije, radija, novina, webzinova i portala prate događaje i obavještavaju o njihovu razvoju, u Valvasorovoj se zbirci nalaze i ilustrirani letci o najvećem političkom suparniku Leopolda I, francuskom kralju Luju XIV, te o utjecaju i oblikovanju političke ikonografije na tadašnjoj europskoj pozornici.

O novim zanimanjima građanskoga staleža, o društvenim igrama, prirodno-znanstvenim znanjima, neobičnostima i čudnovatim pojavama od djeteta rođena u Napuljskom Kraljevstvu s ribljom škrljuti umjesto kože (jer mu je majka dugo gledala u morske životinje) do vještica, vukodlaka i nakaza, saznajemo putem ilustriranih letaka obrađenih u poglavlju Šarolik svijet barokne slikovne publicistike. Za svaki reproducirani primjer ilustriranoga letka Milan Pelc analizira učestalost takva tipa vijesti, njihovo podrijetlo i transformacije. Njemu su pridružena tri memorijska lista: dva posvećena obljetnicama reformatorskih pokreta u Njemačkoj, a jedan godišnjici smrti Albrechta Dürera s bakrorezom Lucasa Kiliana.

Nakon čitanja knjige opremljeni smo brojnim novim znanjima o Valvasoru, njemačkoj kulturi, baroknom 17. stoljeću i baštini koju je to stoljeće dijelom naslijedilo, dijelom stvorilo: Svijet se povećao, još jednom vjerski podijelio, nagrižena je moć Osmanskoga Carstva, građanstvo stupa na društvenu pozornicu, tiskom su otvoreni su putovi (i) vizualne komunikacije. Milan Pelc omogućio nam je ne samo da zavirimo u zbirku jednoga europskoga intelektualca 17. stoljeća, Valvasora, nego i da zađemo u brojne barokne domove Habsburške Monarhije, Bavarske, njemačkih kneževina i drugih područja gdje su se ti letci širili, štoviše, omogućio nam je da upoznamo barokni um, otkrijemo strepnje i težnje ranonovjovjekovnoga društva. Na mnogim mjestima otkrivamo da mutatis mutandis mnoge žilave pojave možemo prepoznati i u 21. stoljeću: i dalje postoje prevareni muževi (i žene), brbljave žene (i muškarci), neuspjeli i nesretni brakovi, neumjerno znatiželjni ili lakomisleni ljudi, siromašni i neuki, tašti ili bahati, pa ono „Troje nas je“ s naslovnice knjige Milana Pelca Theatrum humanum nakon čitanja knjige doživljavamo s manje ohole povijesne distance.