Oživljena vrijedna rukopisna zbirka

Zahtjevan rad na objavljivanju rukopisne zbirke okupio je provjeren tim stručnjaka: zbirku je kritički priredila Sanja Benković-Marković, upotpunila je stručnim uvodom, znanstvenom studijom O jeziku Kamenarove zbirke, popisom dosad objavljenih pjesmama iz zbirke, spoznajama o Vrhovcu i o obitelji Kamenar, o Gjuri Kamenaru kao sakupljaču i zapisivaču, a predgovor je napisala Tanja Perić-Polonijo, i sama priređivačica Matičine rukopisne građe. Uz znanstvene i stručne studije zbirka sadrži i rječnik koji je izradila priređivačica te abecedno kazalo i kazalo po žanrovima, čime je uvelike olakšano „pretraživanje” sadržaja zbirke ovisno o interesima čitatelja/proučavatelja.

Rukopisnu zbirku, koja se čuva u Odsjeku za etnologiju HAZU pod brojem MH 171, Gjuro Kamenar (1854–1901) darovao je Matici 1878. Nastajala je 70-ih godina 19. stoljeća u okviru Matičina projekta sakupljanja narodnih pjesama, unutar kojega je nastala najveća i najvrednija folkloristička rukopisna građa u Hrvatskoj s više od dvije stotine prikupljenih rukopisnih zbirki pjesama.

Kao dio starije Matičine građe Kamenarova zbirka, uz folklorističke, sadrži i etnografske zapise kao što su opisi svadbenih običaja, kraće bilješke vezane uz žetvu, opisi ženske odjeće te razne bilješke (o načinu molitve, o nastanku ječmenca, napomene o kazivačima i slično).

Raznolikost građe znači i žanrovsku raznolikost pa uz usmene pjesme Kamenarova zbirka sadrži i pripovijetke, predaje, poslovice, izreke, zagonetke, kletve, rugalice, brojalice, brzalice, zdravice i slično. Uz konkretne usmenoknjiževne oblike Gjuro Kamenar bilježi i opisuje kontekst kazivanja, kazivačke situacije, probleme na koje je nailazio pri zapisivanju pjesama i upravo ti podaci, koje iscrpno donosi u predgovoru, pomažu folkloristima i etnolozima da dobiju cjelovitiju sliku jednoga vremena i njegovih običaja, a autora zbirke otkrivaju kao vrsna i entuzijastičnoga sakupljača, ljubitelja knjige i narodne pjesme.

Gjuro Kamenar sakupljanje u Vrhovcu i okolici započinje kao dvadesetogodišnjak, netom završen gimnazijalac. O prvome danu zapisivanja kao i oduševljenju narodnom pjesmom saznajemo iz predgovora u kojemu piše: „Još isti dan bio sam tako sretan, dodjem na poljanu: usjev cavtio hitrimi kapljicami rose, lahki lahor zanjihao valovlje toga mora u bjele vile, snažne djeve; zaplivale njini veseli, svojimi srpovi. Tanki jim glas a glasoviti pjev bjela providljiva govca začarao me svojom sirenskom milinom, a ja se primakoh rado napinjuć ušesa, nezačepiv ih ko Odysej u njihovoj blizini. (...) Dodjem bliže i zamolim da mi reku pjesmu štono ju pjevahu.”

Kamenarovo pisanje u dijelovima je poetično, a posebno u trenucima kada se prisjeća školskih dana i prvih susreta s narodnom pjesmom. U nekim dijelovima pokazuje dobro poznavanje književne tradicije (antičkih autora, starije hrvatske književnosti i romantičara) te u gotovo književnoj maniri zaključuje kako nikada nije osjetio „takova ćuvstva kakova kad mi djeva Barbara pjesmu ‘Mlad se Jive na vojnicu spravlja’ i ‘Djevojka se vu Dunaju kuplje’ izpjeva”.

Uz takva opažanja Kamenar donosi i mnoge vrijedne podatke o problemima sakupljanja i zapisivanja, nepovjerenju kazivačica, koje pripisuje njihovoj neobrazovanosti, dobnim i spolnim razlikama među kazivačima/kazivačicama i slično, a posebno je važan podatak da je Gjuro Kamenar sve usmenoknjiževne oblike vjerno bilježio, onako kako su mu kazivači kazivali, bez dotjerivanja. Nekim kazivačicama saznajemo i ime (Jelena, Magda i Barbara), a ponegdje Kamenar donosi i opise kazivačica („Liepo malo djevojče ali vragoljasto, crnimi očicami tako se poigravali, a rumena ustašca ne bi ni trena oka mirovala.”), ali u bilježenju tih podataka nije dosljedan pa nam uz zapise nedostaju imena kazivača/kazivačica te mjesto i vrijeme kazivanja.

Središnji i najvredniji dio zbirke čine 504 zapisa usmene književnosti Vrhovca i okolice. Priređivačica u uvodu objašnjava da zapisi nisu sistematizirani kako bi rukopis bio što vjernije predstavljen čitateljima, odnosno sve je ostalo onako kako je Kamenar zapisao. To je i razlog zašto građa djeluje pomalo razbacano i „neuhvatljivo”, što se ponajviše osjeti u opisu svadbenih običaja, koje Kamenar ne donosi sve na jednome mjestu, nego u nastavcima. „Razbacanost” možemo opravdati raznolikošću građe, budući da se Kamenar nije odlučio za sakupljanje isključivo narodnih pjesama, nego i drugih žanrova, odnosno oduševljeno je bilježio sveukupno narodno blago. Snalaženje je u raznolikosti građe olakšano izradom kazala prema žanrovima. Unutar kazala priređivačica razlikuje žanrovske skupine: pjesme (305), pripovijetke (10), zagonetke (63), poslovice, izreke (13), izreke (9), kletve (14), rugalice (3), dosjetke (2), brojalice (13), brzalice (4), zdravice (2), igre (4), matematički zadaci (4), opisi običaja (7), razno (8).

Među zapisima najzastupljenije su pjesme. O pjesmama Kamenar donosi i najviše popratnih podataka. Mnoga zapažanja iznosi u već spomenutom predgovoru. Većinu pjesama kazivale su mu žene, a šaljive i lascivne pjesme pred kraj kazivali su mu uglavnom muškarci i naziva ih muškim pjesmama. Lirici su naklonjenije, kako zapaža, mlade djevojke i njihovo je kazivanje toplije, a te topline nema u kazivanju „stare bake”, dok se starije žene, zbog svoje ozbiljnosti i životnoga iskustva, bolje snalaze u epici.

Pjesme su tematski i stilski raznolike. Obuhvaćaju širok raspon iskazanih osjećaja, od ljubavnih ushita i životne radosti do razočaranja i velikih životnih tragedija. Mnogo je pjesama koje bi se mogle odrediti kao balade (Mlad se Jive na vojnicu spravlja, Poletila jata golubova, Dva se bracu vu milošće hrane, Mali Jive kod majke vumrl, Jurjevići beli grad zidali) s tipičnim baladnim temama i motivima.

Uz neke pjesme Kamenar donosi zapise o kontekstu i načinu izvedbe. Tako za pjesmu Darum, darum, darum bilježi da se pjevala uz gusle drugi dan svadbe, kada su mladenci već proveli zajedničku noć te da je bila namijenjena djevojci koja se rastaje od roditeljskoga doma.

Pjesma Sveti Peter vu raj šeće raširena je narodna molitvica koju i danas možemo čuti u izvedbenim inačicama, a narodnom molitvicom možemo odrediti i pjesmu Marija rajžu enu gre, koja varira motiv Marijina susreta s meštrima koji pripravljaju oruđe za Isusovu muku.

U zbirci su u relativno velikom broju zastupljene i zagonetke (ganke) kojima bi se, kao tzv. računske zagonetke, mogli pridružiti i matematički zadaci, ili kako ih Kamenar naziva računi. Među brojalicama nalazimo standardne primjere uglavnom tzv. brojalica u povodu, a za preciznije određivanje pomogao bi nam opis konteksta izvedbe. Tipičnu nabrajalicu, ili preciznije asocijacijsku nizalicu, nalazimo kod Kamenara pod naslovom Grličica grče, koja u izvedbenim inačicama živi i danas. Isti tip asocijacijskoga nizanja prepoznajemo i u primjeru Frkom, drkom, zajuju.

U pripovijetkama, koje se uglavnom nalaze u posljednjem dijelu zbirke, prepoznajemo kajkavske elemente u jeziku koji nisu karakteristični za vrhovački govor. Zanimljiva je predaja Vilin konj ispod koje Kamenar donosi bilješku o problemima zapisivanja jezika pripovijetke. Pronalazimo i šaljive pripovijetke o lijenoj ženi (Nevaljana žena), o Ciganinu koji je nadmudrio vraga (Tri brata), o coprnicama (Netjakinja coprnica)...

Rukopisnu zbirku Gjure Kamenara dopunjuje jezična studija priređivačice Sanje Benković-Marković O jeziku Kamenarove zbirke u kojoj autorica analizira jezik Vrhovca i okolice 70-ih godina 19. stoljeća te uočava tri jezična dijela: jezik autora (očituje se u uvodnome dijelu zbirke i pojedinim bilješkama uz zapise), jezik naroda (vidljiv u jeziku samih zapisa) te kajkavski jezik netipičan za taj kraj (prepoznatljiv u posljednjem, uglavnom proznom dijelu zbirke). U drugome dijelu studije autorica uspoređuje jezik zbirke s gradišćanskohrvatskim standardom te na kraju opisuje specifičnosti vlaškoga i stinjačkoga govora u odnosu na vrhovački.

Raznolika građa Kamenarove zbirke, sada dostupna široj znanstvenoj i stručnoj javnosti kao i svim zaljubljenicima u književnost i tradicijsku kulturu, obvezuje nas na nova znanstvena istraživanja kao i na nova sustavna sakupljanja narodnoga blaga.

Matičin projekt objavljivanja rukopisne građe 19. stoljeća vrijedan je i nenadomjestiv prilog očuvanju hrvatske kulturne baštine.