Odlazak Meštra od Riječi

Mirko Kovač imao je hrabrosti pružiti otpor srpskoj genocidnoj politici

 Čovjekoljubac

U kontekstu književne i uopće kulturne klime ukupnoga prostora bivše države, kada se, politici usprkos, čitalo i pratilo sve vrijedno i važno, a poglavito izazovni autori i naslovi, najveća vrata moje čitateljske znatiželje, jednoga tada mladca, širom je otvorio upravo Mirko Kovač Vratima od utrobe. Bilo je to doba kada smo gutali naslove poput Grobnice za Borisa Davidoviča ili Časa anatomije velikoga Kiša, kada su vrcale, među inima, i neke antologijske polemike, ne samo opasne i opake, nego i one mudre iz pera blistava uma i prejake riječi. Gdje su i gdje je sve to danas i ovdje?

Kovaču sam se zatim intenzivnije vratio sada već dalekih 1990-ih, kada se sa suprugom već bio trajno nastanio u Rovinju, po pojavi vodnjanskoga, ali sada dvojezičnoga, hrvatsko-talijanskog izdanja višekratno objavljena Životopisa Malvine Trifković, koji me zaintrigirao kao svježa i nevjerojatno privlačna prozna igra najrazličitijih motrišta. Prikazao sam knjigu, a mislim da je to i vrijeme osobnoga susreta s Bobom i Mirkom. Čitam ovih dana doista impresivno brojne reakcije na odlazak jednoga pisca, ali i opet licitiranje s pripadnošću/pripadnostima, identitetom/identitetima i slično. Ne znam bi li ili kako bi Mirko Kovač reagirao na taj skup iskrena poklonstva i poštovanja čovjeku i piscu, no za života je čini mi se dao mnoge, ako ne i sve odgovore, na stotinama mjesta svojih tisuća i tisuća objavljenih stranica, tako da su neke teme, sada pogotovo, doista suvišne. Napisat će Kovač u vezi s objedama, kojih nikada nije bio pošteđen, o „‘svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom’... Ma s kakvim identitetom? Zašto bi me mučilo ono što me se nije ticalo?“ Ili: „Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka.“ Ili: „Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima ‘kolektivnog terora’ i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva ‘pravda’ ponese da učini drugomu nešto nažao.“ Ili: „Dijeliti identitet s bližnjima, poželjno je, ali nije poželjno gubiti oštrinu prema slabostima i zabludama identiteta u kojem si se pronašao.“ I završno o raznim određenjima na koja se poglavito pisce često nuka, reći će pisac u jednome razgovoru: „Što se pripadnosti tiče, za mene je to jezično pitanje, a ne nacionalno.“ A veliki je Matoš još davno upitao: „Pa kakve bi i svrhe imala nacionalna kultura da se njome može koristiti tek jedan narod?“

Sve je to čovjek i pisac Kovač znao, činio i tako djelovao ondje odakle su ga ispratili mržnjom, i ovdje gdje je u nekih i ponegdje bio dočekan u najmanju ruku s rezervom ili zazorom. Ostao je dosljedan, izravan, mudar, pošten, čovjekoljubac, kontra nametnutih ili lažnih vrijednosti i, nadasve, svoj.

Nije htio u egzil, i o tomu je ostavio pisana traga, nego je izabrao ovo podneblje, ove ulice i trgove koji nas okružuju, poneke od ovdašnjih ljudi, očitujući se kako o korijenima tako i o vlastitu izboru, opet na fin, dostojan i dostojanstven, kovačevski način: „Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao. Glatko ću to odbiti, budu li me pitali... Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti.“ Naprotiv, ovaj je i hrvatski pisac (i pisac nekoliko blizih i bliskih književnosti srodnoga jezika), no zacijelo pisac europskoga formata, o izabranu si boravištu/zavičaju, u stilu one Vlačićeve/Flaciusove „Istria, mea dulcissima patria“ iz 16. stoljeća, baš Istri posvetio mnoge lijepe i dirljive stranice, a imao je u ovome kraju i nova nadahnuća za, nažalost, nedovršene ili neostvarene rukopise. Istrani, ali i čitav hrvatski, osobito kulturni i književni, prostor može s ponosom isticati da je među njima i ovdje živio i mnoge svoje, neke od ponajboljih stranica napisao čovjek ovakvih misli: „Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gospodar svoj. (...) ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one ‘ljubavne patnje za imaginarnom domajom’ o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor...“

Zahvaljujući piščevim intervencijama u ranija vlastita djela, i „pohrvaćivanju“ nekih prethodnih, zahvaljujući dobrome nakladniku i predanome uredniku, već desetak godina na hrvatskome izlaze djela Mirka Kovača, čovjeka i pisca koji je odbijao sklapanje ugovora s đavlom ma gdje i ma kakav bio, samo zato da bi se došlo do sebičnog „nečega što se naziva ‘unutrašnjim pomirenjem’“. Bio je moralan, etičan intelektualac.

U Rovinju su se mnogi umjetnici privremeno ili trajno skrasili i napisali neke od svojih ponajboljih stranica, ako je samo o književnicima riječ, poput Šoljana i Kovača. Očito je riječ o sredini koja u svojim najboljim trenucima omogućuje višeglasje i raznolikost. Ako Rovinj čovjeku i piscu Mirku Kovaču možda i nije bio baš Pont, u onome klasičnom, antičkom smislu, onda je svakako bio svojevrsni tuskulum duha i kreacije. Vjerujem da će najprije ljubitelji i znalci vrhunske književne riječi to znati cijeniti, njegovati uspomenu na svoga pisca, temeljitije prionuti vrednovanju njegova djela i tako ga održati živim za buduće naraštaje.

Otišao je Mirko miran, dostojan i dostojanstven, nedostaje mi njegov vječni osmijeh i onaj lijepi sonorni glas te posebno artikuliran govor koji me toliko podsjećao na dio i moje familijarne tradicije. To mu nikada nisam rekao. Ni štošta drugo. I bio je, zajedno s Bobom, blizu kad vam u životu najviše trebaju ljudi i njihove riječi. Ne često, ali sadržajno, iskreno, toplo, srdačno u raznim prilikama. Bio je gospodin, čovjek s mjerom, kulturan čovjek i čovjek od kulture, redovnik književnosti i branitelj njezina digniteta, častan i diskretan. Toliko da će možda tek sada mnogi sugrađani, uz one iz kulturnog miljea, priupitati: „A gdje je naš pisac?“ S pravom, i to Pisac napisano velikim slovima.

Počivao u miru!

Riječ na komemoraciji preminulome
piscu i sugrađaninu