Od zapisa do slike i natrag

Kompozicija 14, 1959.

Nije to, dakako, nipošto prvi Zidićev zapis o Kniferu i njegovu opusu; prethodili su mu relevantni tekstovi tiskani u strukovno utjecajnim novinama odnosno časopisima kao što su, primjerice, Studentski list, Razlog ili Život umjetnosti. Ovaj najnoviji pak raspolaže i iskustvom vremenske distance.

Julije Knifer, naime, već gotovo punih devet godina nije među nama, a to se, dakako, moralo odraziti i u Zidićevoj koncepciji; on tekst započinje pisati u prvome licu, a moguće je osjetiti i diskretno naznačenu nostalgiju upotpunjenu mjestimičnim posezanjima za znakovitim i nadasve zanimljivim anegdotama. Jer Zidić je Knifera upoznao još za svojih studentskih dana, a jedno od njihovih opisanih druženja ostavit će – kako se to ubrzo i pokazalo – neizbrisiva traga u hrvatskoj likovnoj umjetnosti druge polovice prošloga stoljeća. Upravo je, naime, Zidić bio taj koji će Kniferu argumentirano sugerirati da svoje nove slike što su tada, na samu početku šezdesetih godina, intenzivno nastajale počne nazivati meandrima umjesto kompozicijama. Ta promjena naziva označila bi stanovit pomak od slikarski strogo i precizno organiziranih elemenata likovne forme k nečemu što je moguće iznova očitati kao motiv; Kniferova nova apstrakcija zadobila bi tako – uvjetno rečeno – i sadržaj. Knifer je sugestiju prihvatio, a sve ostalo je povijest.

Meandar, 1961.

Zidić se u najnovijem pristupu Kniferu i njegovu djelu nipošto neće zadržati isključivo u memoarskim okvirima; riječ je tek o šarmantnom uvodu u pravu interpretaciju koja ovaj put polazi od teksta. Kniferova teksta, dakako. Jer njegovi Zapisi, jednako kao i Molba Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, doista nude golem interpretacijski potencijal te su literarni pandan likovnosti meandra. Lucidnom i nadasve preciznom analizom Zidić će u Kniferovim tekstovima detektirati (i detaljno ih analizirati) četiri osnovne narativne razine: direktivnu, autoreferencijalnu, ironijsku i redukcijsko-nivelacijsku. Svaka od njih – zajedno sa svim proturječjima – na određeni će način pronalaziti svoju vizualizaciju u enigmi zvanoj meandar. Pritom valja odmah naglasiti kako spomenuta proturječja nipošto ne narušavaju elementarni sklad na relaciji literarno–likovno, integralno se uklapajući u Kniferovu egzistencijalistički, ali istodobno i duboko humanistički, orijentiranu poetiku apsurda.

Ali vratimo se malo Kniferovu likovnom opusu. Gotovo svi važni autori već u ranim djelima prikriveno iskazuju klice budućeg razvoja, svojevrsne diskretno iskazane zametke onoga po čemu će poslije postati prepoznatljivi i utjecajni. Isto, dakako, vrijedi i za Knifera. Tako će, primjerice, niz malih autoportreta, nastao kao rezultat svakodnevnoga crtanja vlastitoga lica negdje potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina, repetitivnošću već tada navijestiti autorovu začudnu dosljednost, ali i sklonost upornim ritmičkim ponavljanjima. Vjerojatno je upravo zbog toga jedan od tih autoportreta odabran i za naslovnu stranicu kataloga rovinjske izložbe. Također, pred očima mi je mali crtež Stenjevca iz ranih pedesetih godina, na kojem ritam krovova, iako su svi dijagonalno-trokutastog oblika, naprosto tjera pogled na kretanje u smjeru gore–dolje.

Autoportret, 1949–1952.

Na izložbi u Galeriji Adris prikazano je osamnaest ulja odnosno akrilika na platnu nastalih od 1957. do 1987. Drugim riječima, moguće je pratiti Kniferov razvoj od kompozicija,koje u sebi još sadržavaju pokoji trokut/dijagonalu ili pak krug, pa sve do čistih meandara. A meandriuvijek iznova začuđuju vitalnošću. Nastali u jeku hrvatske poslijeratne moderne, oni će se na doista zapanjujuć način prilagoditi i nadirućoj postmoderni. Tajna se, između ostaloga, krije i u prevladavanju aporije apstraktno–figurativno, u čemu je Knifer jedan od pionira. Upravo zbog toga Zidić će na jednom mjestu u tekstu iskazati uvjerenje kako je Kniferov meandar „mogao postati idealnim logotipom cijele postmoderne“. Ali to nipošto nije sve. Estetika apsurda i egzistencijalistička etika Kniferu su, kao i ostalim članovima skupine Gorgona,bile imanentne. Pa ipak, Kniferovi meandri savršeno će se uklopiti čak i u radikalno drukčiji pokret, a riječ je, dakako, o progresivistički orijentiranim Novim tendencijama. Čudesni meandri još su jednom iskazali svoju magičnu bezvremenost.

Galerija Adris pod mentorstvom Igora Zidića organizirala je doista brojne izložbe. Sve su bile zanimljive, mnoge i važne, ali izložba Julija Knifera, po mojem mišljenju, od svih je njih najvažnija. Da je, naime, Kniferovih izložbi u Hrvatskoj i dvostruko više no što ih ima, bilo bi ih još premalo. A na pravu kritičku retrospektivu nećemo ni pomišljati. Zbog čega se, naime, uzalud živcirati?