Naša je briga nacionalna glazba

Snimio Vedran Kocelj

Šira javnost, ponajprije televizijski gledatelji poznaju vas kao urednicu, autoricu i voditeljicu zapaženih TV-emisija tzv. ozbiljne, klasične glazbe. Izborom na novu dužnost, televizija je ostala bez tih emisija. Ili možda nije?

Prije svega zahvaljujem na pohvalnoj ocjeni mog rada, premda mi se čini pretjerana. Šira javnost prije bi se mogla nazvati uskim krugom nepokolebljivih poklonika umjetničke glazbe koji su kasno lijegali ili rano ustajali da bi dočekali program koji ih zanima, odnosno emisije koje sam uređivala.

Televiziju sam odabrala kao profesiju i poput većine koji su je iskusili, istinski se zarazila njome. Rado ću joj se vratiti, no u ovom času fokus je drugdje. Briga o samo jednom glazbenom ansamblu ozbiljan je posao (ravnatelji Zagrebačke filharmonije ili Lada sigurno bi to potvrdili), a u mojem su djelokrugu čak četiri. Pretpostavka da bih uz vođenje Simfonijskog orkestra, Zbora, Jazz- i Tamburaškog orkestra mogla nastaviti raditi u televizijskom programu nije realna, tim više što sam obvezu preuzela s odgovornošću i ambicijom. Za koji dan počinje jesenska shema HRT-a bez mojih, no s drugim starim i nekim novim emisijama ozbiljne glazbe koje su uglavnom koncentrirane na Trećem programu, koji uređuje Dean Šoša.

HRT, kao i većina europskih javnih radiotelevizija, ima u svom sastavu profesionalna glazbena tijela, Simfonijski orkestar i zbor te jazz-orkestar. Ima još i tradicionalni Tamburaški orkestar kao vrijedni umjetnički ansambl. Po tom je javna radiotelevizija najjača proizvodna glazbena organizacija s najbogatijim koncertnim programima. Odgovornost za takvo djelovanje je višestruka. Čemu dajete prednost?

Usmjeravati ansamble HRT-a prema koncertnoj aktivnosti ili prednost dati snimanjima značilo bi proizvoljno tumačiti Zakon o HRT-u, koji vrlo jasno propisuje obvezu javnog servisa da „javno izvodi i snima glazbene sadržaje osobito s područja simfonijske, zborske, narodne, jazz- i zabavne glazbe…“ Zakonska je, dakle, obveza ansambala HRT-a podjednako obogaćivati fonoteku i audio-vizualni arhiv novim snimkama, ali i priređivati koncerte dostupne javnosti.

Simfonijski orkestar već neko vrijeme, nakon odlaska Nikše Bareze, nema šefa dirigenta. Nema ga ni Zagrebačka filharmonija. Držite li da je to zato što u Hrvatskoj nema dovoljno domaćih dirigenata pa će valjati poći putem kojim idu i mnogi drugi orkestri izborom na takvu umjetničku funkciju dirigenata koji su stranci?

Ne prejudicirajući skoru odluku o tome komu ćemo povjeriti vodstvo Simfonijskog orkestra, podsjećam da su strani dirigenti odigrali ključnu ulogu i iznijeli važne dionice u povijesti hrvatske glazbe od Friedricha Zauna, Antonija Janigra, Milana Sachsa do Kazushija Ona. Ako glazbeni ravnatelj talijanskoga nacionalnog simbola, milanske Scale, može biti Izraelac rođen u Argentini, ako šef prvoga njemačkog orkestra, Berlinske filharmonije, može biti Britanac, zašto na čelu hrvatskog orkestra ne bi mogao biti Nijemac ili Japanac? Makar repertoarni zahtjevi koji se stavljaju pred Simfonijski orkestar bili specifični i usmjereni na nacionalnu baštinu koju bi čelna umjetnička osobnost morala dobro poznavati.

Hrvatska radiotelevizija najveći je poslodavac u hrvatskoj glazbi – jedna je od teza Tatjane Čunko, u njezinoj knjizi Hrvatska glazba i hrvatski radio. Važnu ulogu poslodavca ima baš glazbena proizvodnja. Kakvo je tu vaše viđenje HRT-a?

U radnoj jedinici Glazba stalno je zaposleno oko 160 glazbenika. Pridodamo li tomu vanjske suradnike koje angažiramo za pojedine projekte kako bismo upotpunili potrebne sastave orkestara i zbora te soliste i dirigente, stječe se dojam o veličini toga pogona. Mimo koncertnih i studijskih obveza koje imaju naši ansambli, Odjel glazbene produkcije unutar RJ Glazba dužan je realizirati trajne snimke solističke i komorne glazbe, što zahtijeva angažman dodatnoga broja glazbenika, kao i tonskih producenata. HRT nadalje redovito traži usluge aranžera, notografa, najmodavaca koncertnih prostora, majstora zaduženih za ugodbuklavira i čembala… U jednom je trenutku HRT prestao biti inicijator umjetničke produkcije pa je moja želja obnoviti kontinuitet narudžbi novih skladbi hrvatskih autora. Tako nas u predstojećoj sezoni već očekuje jedan prinos u tom smislu. Riječ je o praizvedbi djela za simfonijski orkestar Olje Jelaska, koja će biti u Majstorskom ciklusu u svibnju 2014, a prenošena u eteru zemalja članica Europske radijske unije u ciklusu Otkrića. Osim toga, u skladu s planom restrukturiranja koji je pokrenuo glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, očekujem i pomlađivanje, odnosno popunjavanje ansambala HRT-a, koji svi, osim Tamburaškog orkestra, u ovom trenutku djeluju u okrnjenu sastavu.

No HRT nije se baš uvijek ponašao kao dobar poslodavac kad je riječ o glazbenim djelima. A bio je godinama gotovo jedini subjekt koji je po svojoj tadašnjoj društvenoj ulozi bio obvezan naručivati i jedini snimati glazbena djela hrvatskih skladatelja. Zanemarivao se i bitni segment, izdavačka djelatnost, kako ona autorska – za djela koja su naručivana, plaćana i snimana – tako i za izvođačka djela koja su se snimala, a snimke tih izvedbi nisu se objavljivale. Što tu treba mijenjati?

Nažalost, vaša je kritika opravdana. Doista se događaju apsurdne situacije u kojima je HRT prisiljen unajmljivati notni materijal za skladbe kojih je nastanak naručio i platio. Postavlja se logično pitanje: što je to onda platio? Zar ideju? S druge, pak, strane, nepobitna je činjenica da je izdavanje nota veoma skup posao. Ako se radi po pravilima struke, kojih je svrha provjereno točan i dobro dizajniran zapis partiture i dionica, što je već golem zalog kvalitetne izvedbe, taj posao uključuje urednika, redaktora, notografa i korektora, a priprema jednog kompleksnijeg djela traje otprilike godinu dana. Financijska kriza nije svojstvena samo našim danima. Čitamo li anale radija i televizije, vidjet ćemo da je to kronična boljka. S obzirom na to, teško je očekivati ulaganja u izdavaštvo, kao i diskografiju, dakle u nešto što nije sam program koji je zakonska obveza javnog servisa. Mogućim izlazom iz takve situacije čini mi se model suizdavaštva s partnerima koji su spremni preuzeti dio obveza oko tiskanja, distribucije i promocije kako notnih, tako i diskografskih izdanja. Na taj je način, primjerice, svjetlo dana ugledao reprezentativan album hrvatske glazbe iz razdoblja renesanse i ranog baroka Zbora HRT-a Hrvatska glazba na Riva dei Schiavoni koji je HRT izdao u suradnji s Cantusom. Moram istaknuti i zaokret odnosa Ministarstva kulture prema HRT-u. Ministarstvo je u posljednjih godinu dana, unatoč pristojbi koju plaćaju građani, počelo financirati neke dodatne projekte ansambala HRT-a, poput diskografskih.

Koliko javna radiotelevizija može i svojom glazbenom proizvodnjom pridonijeti međunarodnoj afirmaciji glazbenoga stvaralaštva i uopće naše glazbene umjetnosti?

Naša je zakonska zadaća briga o nacionalnoj glazbi, kako prošlosti tako i sadašnjosti, a ona podrazumijeva njezine izvedbe i promociju kako u hrvatskim gradovima, tako i na međunarodnom planu. Gostovanja ansambala HRT-a nezaobilazan su dio aktivnosti u tom smislu. Svečani koncert Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem maestra Tončija Bilića u Bruxellesu uoči pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji svjež je primjer koliko uspješan i potreban takav projekt može biti. Bilo je dirljivo doživjeti oduševljenje s kojim su uzvanici u dvorani u središtu europske prijestolnice otkrivali malen dio hrvatskoga glazbenog nasljeđa i tako produbili sliku o identitetu naše zemlje. Nezaobilazan je kanal promocije hrvatske glazbe diskografija, industrija koja je u silaznoj putanji, no koja upravo u ovom nekomercijalnom, ali sadržaju trajne vrijednosti još pronalazi razlog postojanja. Postoji niz tvrtki koje su se specijalizirale za otkrivanje novih repertoara i objavu prvih snimki nekih skladbi jer takvi albumi među diskofilima nezasitne znatiželje mogu pronaći kupce. Hrvatska je glazba nepoznata i pokazuje se zanimljivom tvrtkama poput cpo-a ili Naxosa, s kojima pregovaramo o mogućoj suradnji.

Nekoliko ste godina umjetnička ravnateljica Osorskih glazbenih večeri, koje su u to vrijeme dobile status festivala od nacionalnog značenja. Što je tomu pridonijelo?

Utemeljitelj i doživotni ravnatelj Osorskih glazbenih večeri Danijel Marušić pokrenuo je festival 1976. s programskog okosnicom koja se fokusirala na hrvatsku glazbu. Više od 350 novih djela naručeno je i praizvedeno u sklopu festivala i zahvaljujući tomu on traje dulje od sezone u kojoj se događa i trajno oplođuje hrvatsku kulturu. Usput je, jer se događa ljeti u turističkom kraju, odigrao i važnu ulogu u predstavljanju hrvatskoga glazbenog stvaralaštva brojnoj inozemnoj publici. Sve su to argumenti koji su Osorskim glazbenim večerima donijeli status nacionalnog festivala.

Zanimljivo je da od tri festivala od nacionalnog značenja svaki ima drugi status. Osorske su glazbene večeri udruga?

Ne bih govorila o drugim festivalima, ali u slučaju Osora doista je neobična situacija u kojoj je cijeli festival u umjetničkom, organizacijskom i financijskom smislu u rukama samo četiri osobe, od kojih su dvije studenti, unuci pokojnog Danijela Marušića, koji taj posao rade ponajprije iz osjećaja obveze prema djedovu nasljeđu, te izvršna direktorica Martina Lipovac i ja, kao umjetnička ravnateljica. Funkcioniranje festivala kao udruge nasljeđe je iz doba kada festival još nije imao status nacionalnog i upravo se radi na tome da Grad Mali Lošinj osnuje ustanovu u kulturi preko koje će se regulirati poslovanje, između ostalih manifestacija, i Osorskih glazbenih večeri.

Koje su bitne odrednice ovogodišnjega festivala?

Prvoga srpnja, neposredno uoči početka 38. osorskih glazbenih večeri, Republika Hrvatska postala je punopravna članica Europske Unije. Sretno su se ove godine poklopile okrugle obljetnice skladatelja iz razdoblja moderne koji svoje stvaralaštvo nisu vezali uz nacionalni idiom, nego upravo za estetiku, standarde i norme velikih glazbi europskoga kontinenta. Naglašavajući europsku dimenziju hrvatske glazbe, ovogodišnje večeri posvetili smo Dori Pejačević i Blagoju Bersi. Pored Dore i Berse, u središtu programa bio je još jedan nadnacionalno usmjeren skladatelj, Marko Ruždjak, u čiju čast najesen, u listopadu, pripremamo muzikološki simpozij.

Hoće li vam nova dužnost otežavati dalje vođenje umjetničkog dijela osorskog festivala?

Iskreno se nadam da neće, jer osorski festival moguće je raditi samo iz ljubavi, a za nju se uvijek nađe vremena.