Ljubav u doba diktature

Prev. Sanja Šoštarić, izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2013.

Makineov roman Knjiga kratkih vječnih ljubavi na istome je tragu. Ponovno je tu rekonstrukcija prošlosti, tj. odrastanja u Rusiji, djetinjstva obilježena neimaštinom, siromaštvom, ali i ljubavima. U knjizi autor, pišući o protagonistovim kratkim ljubavima, piše zapravo o njegovoj deziluziji, o raspadu sna o uspostavi pravednijeg društva i sretnije budućnosti pod okriljem Komunističke partije. Roman se tako ispostavlja postupnim pohranjivanjem ushićenosti o društvu bratstva i solidarnosti među prašnjavu starudiju gdje su već spremljeni drugi junakovi dječji snovi; osvijestivši pravu, rigidnu, totalitarnu narav vladajućeg komunističkog režima u SSSR-u Makineov junak shvaća: „bilo je važno samo naše životno veselje, i da nas ne bi uhvatili grobari okamenjene ideologije, morali smo poput krilatog hodača po užetu trčati od jedne do druge ljubavi, od jednog kratkotrajnog užitka prema drugom“.

U osam poglavlja romana pisanih u prvome licu čitatelj prati jedno odrastanje, od vremena kad je junak desetogodišnji dječak pa do sredine njegovih dvadesetih godina. Prva poglavlja dočaravaju dječje zaljubljenosti, a autor dječakovo naivno idoliziranje objekta vlastite ljubavi postavlja u analogiju s nametnutim idolima komunističkog sustava. To je doba kad dječak upoznaje ljubav, onkraj seksualnosti, platonsku, ali je to i vrijeme kad junak još nije svjestan političke indoktrinacije pod čijim se utjecajem oblikuje. A prva ljubavna razočaranja ruku pod ruku idu s razočaranjem u karakter društva u kojemu odrasta. Najdojmljivija je zato dionica u kojoj je opisana protagonistova zatočenost usred željezne konstrukcije tribine na kojoj se održavaju politički govori; zaigrani dječak zavukao se ispod tribine u labirintskoj konstrukciji koje je ostao zatočen i u tom je zatvoru počeo nazirati realniju sliku političkoga sustava i stvarnosti zemlje u kojoj je živio.

Čak i kad se izravno ne spominje, ideologija je ipak prisutna, kao metafora, kao nasljeđe koje poput te mine skriveno prijeti budućim generacijama čije će živote usmjeravati neizravno, posredovanjem onih koji su živjeli pod njezinim direktnim utjecajem te i dalje oblikuju stajališta i mišljenja drugih. No, iako se u završnim poglavljima junak raduje zalasku sovjetskoga socijalizma, njegovi su osjećaji dvojaki. Jer, ipak, u prošlosti koja zauvijek odlazi ostalo je i njegovo djetinjstvo, uspomene te sve one ljubavi o kojima piše. Istovremeno, on se pita – i ako takvo društvo zaslužuje da ga se ismijava i da se raduje njegovu odumiranju, u ime koje ga druge budućnosti treba ismijavati? U tom smislu, naslov poglavlja Zatočenici Edena savršen je, ironičan izbor, jer junak naslućuje buduće zatočeništvo u zapadnjačkom, konzumerističkom raju, koji tada svi priželjkivaše, da bi ih naposljetku dočekalo, istina, preobilje u trgovinama, ali nedostupno svima, već samo nekima, onima „koji su se snašli“. A osim obilja tu je i gospodarska pljačka, egoizam, pohlepa, horde nezaposlenih, siromašnih, gladnih, i sveopći prijezir prema takvima, slabima, starima, nemoćnima, sirotima. Vrhunac se ironije zato očituje u dojmljivo opisanu razočaranju negdašnjih disidenata koji su s dolaskom „novog vremena“ostali lišeni zanosa, opijenosti oporbenjačkim sanjarijama, ponosa koji im je donosio status progonjenih, ali i cilja kojem bi dalje trebali težiti...

Upravo se zato na više mjesta u romanu pripovjedač prisjeća Dmitrija Ressa, oporbenjačkog buntovnika i pjesnika koji je više od pola života proveo robijajući zbog svog neslaganja s Partijom, da bi pred smrt spoznao pravu bit života, smisao onkraj svake politike, ideologije – jednostavno uživanje u danu, u sitnim svakodnevnim radostima i ljepotama koje nas okružuju, a kojih često nismo ni svjesni: uživanje u prizoru snijega koji pada, upaljene svjetiljke na prozoru, mirisu dima od gorućega drva u peći, svjetlucanju rijeke u daljini...

Bez suvišnih riječi, uz pomno doziranu poetičnost, ali i ironiju, sarkazam i naturalističku grubost Andrei Makine ispisao je remek-djelo, o odrastanju, patnji, siromaštvu, deziluziji, ali i o hrabrosti i riziku sanjanja ljepše budućnosti te o ljubavima, uspomenama i ljepoti...