Lirika kao boravište svjetova

Izd. Dhk, Zagreb, 2013.

U komunikaciji između autora i čitatelja nije preporučljivo „hvatati pjesnika za riječ“, niti se podvrgnuti njegovim iluzijama, jer čitatelj je u stvaranju lijepog, u specifičnom tonalitetu poetskoga bića uvijek izvan (Gaston Bachelard), nasuprot tom polivalentnom biću u kojem se slike svijeta združuju i obnavljaju, tvoreći imaginarnu poetsku kozmologiju u kojoj meditira duša budeći volju za nekim novim perspektivama, novim prepoznavanjima: „Ovdje se nužno/ vraćamo vrlini/ jer je ona / usavršujuća datost i lako će prepoznati poeziju / u najširem obzoru / vrlina je ljubav / i njome se ne može / ni u kom pravcu / ni u kojoj elipsi / pretjerati“ (U najširem obzoru ljubav).

Upravo u tim obzorima ljubavi pjesnik pronalazi „svrhovitost, zgusnutost sazvučja, stožer uzajamnosti“. I to nije egzaltirani glas svijeta koji nam je nametnut u globalističkim šarolikostima i nepredvidljivostima, već je to žudnja za istinskom kreativnom energijom u kojoj će ljubav, smjernost, razboritost, nužnost ekvilibrija svijesti, pridonijeti estetiziranju svijeta i prirodnosti riječi koje dišu, odabiru, kojima se može vjerovati: „Ovdje bih volio vidjeti pjesmu / ko barokni oltar, / ko hrid. / Da hodom može sići u dubinu / i rukama uvis/ probiti zid.“ (Ovdje bih volio vidjeti pjesmu).

Daniel Načinović pjesnik je po vokaciji i njegovo je transcendentalno ja upućeno istinskoj komunikaciji sa svijetom koja bi trebala obnoviti energiju, kreativnost, ljepotu iluzija: „i nevidljivi se koraci / sjedinjuju u skupnost/ energije / što nevolju bol i smrt / vide bar uz plamičak / nesagorive nade“ (Uzlet pobjede).

To su ideje budnosti u kojima se ravnoteža bića usuglašava s onim što je bilo, što jest i što će biti.

Podijelivši zbirku Pjesme skrovitih čestica na dva osebujna, imaginativna ciklusa (O svetome perivoju i pužnici vremena, O poljupcima na plaštu svjetlosnog putnika), Načinović je ostvario, mogli bismo reći, autentičnu, gotovo pradavnu komunikaciju između čitatelja i autora, pjesmama koje svojom imaginacijom pridonose ljepoti pjesme same: Pjesništvo ljepota po sebi,Usamljeni planet, Signali, Dodir, Sklad multiversuma, Ponor, Djetinjstvo riječi. Orbite u nama, Šareni pokrov laži, Razgovor tišine.

U svekolikoj istrošenosti i trošenju u kojima je jedinka, osobnost, podvrgnuta nesmiljenim konzumentskim idolima, te se pjesme doimlju kao poruke, signali iz svemira, takav je u njima sklad multiversuma, takav je prodor u neke sve tjeskobnije orbite svijeta i življenja: „stižući iz nerazgovijetnih daljina / igrajući se ticalima / razuma i osjećajnosti” (Orbite u nama).