Kuda će glazba (s)krenuti?

Glazbeni program donio je veći broj priredbi izvan klasične glazbe. Od tih priredbi jedino nema bitnih zamjerki ponuđenom i ostvarenom jazz-programu. Zbog neimaštine i glazbeni je program pratilo manje novinara kvalificiranih za stručno izvještavanje pa je javnost najčešće informirana samo iz onoga što su kao pisane najave objavile Igre. A to je,  očekivano i opravdano, bilo sve u stilu „svatko svoga konja hvali“. Po onome što su novine i elektronični mediji objavljivali, festival je bio ispunjen sve samim odličnim programima i neizostavnim velikanima među interpretima. A nije!

Dubravka Šeparović Mušović i Đorđe Stanetti u Atriju Kneževa dvora – Hommage à Milka Trnina / Foto DLJI

Ostale priredbe izvan klasične glazbe nisu ni trebale biti održane.

Igre su ove, u odnosu na minule godine, imale bogatiju ponudu glazbenoscenskih djela. Bilo je korisno prihvatiti partnerstvo s londonskom fundacijom Music Without Frontiers jer se očigledno pod povoljnim uvjetima došlo do dopadljive produkcije Mozartove opere Cosí fan tutte, koja je koštala vjerojatno manje nego da je opera postavljena s festivalskim opernim ansamblom.

Odličan dojam ostavilo je gostovanje Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora s baletom Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva u atraktivnoj i nadahnutoj koreografiji Valentine Turcu.

Među istinskim umjetničkim ostvarenjima svakako je vodeći recital Hommage à Milka Trnina dubrovačke mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović (uz pratnju Đorđa Stanettija), za što joj je dodijeljena i nagrada Orlando za glazbena ostvarenja, ali bilo bi pošteno da je barem negdje bilo navedeno da je to festivalska izvedba zagrebačkog projekta iz ciklusa Molto cantabile (o kojem je Vijenac izvijestio kad je održan u HGZ-u), jednako kao i program Lijepa Magelona Krešimira Stražanca iz istog ciklusa.

Od uspjelih projekata pripremljenih i ostvarenih na Igrama valja istaknuti koncert Happy Birthday Mr. Britten, priređen uoči 100. rođendana engleskog klasika 20. stoljeća koji su ostvarili Dubrovački simfonijski orkestar, Zagrebački kvartet i Natalia Trull pod vodstvom dirigenta Gianluce Martinenghija.

Festivalski prilog Verdijevoj i Wagnerovoj zajedničkoj obljetnici 1813. mogao je boljom pripremom, promišljenijom produkcijom i uvjerljivijom realizacijom postići bolji dojam od ostvarenog, jer su zadovoljili jedino pjevači, dok su ostale sastavnice ostale nedorečene.

Najuvjerljiviji orkestralni ostvaraj dali su Simfonijski orkestar i zbor Mađarskog radija koncertom kojim je ravnao Mladen Tarbuk i izvedbom Posvećenja proljeća Igora Stravinskog i Daphnis i Chloé Mauricea Ravela.

Osvježenje je donijelo i gostovanje mlade slovenske violinistice Lane Trotovšek. Recitalom je privukao talijanski violončelist Enrico Dindo, a simpatičan je bio i završni koncert s godišnjim dobima Vivaldija i Piazzolle, ali bez ambicija zapaženijeg umjetničkog čina.

Promjene glazbenoga programa bile su napokon i uvjetovane promjenom u osobi umjetničkoga ravnatelja čije se nakane još i ne mogu posve razbistriti pa sljedećih godina očekujemo razjašnjenje kojim će putem glazba na Dubrovačkim ljetnim igrama (s)krenuti!