Klasik na ekranu

Mustafa Nadarević i Bernarda Oman u filmu Glembajevi Antuna Vrdoljaka iz 1988.

Veza Krleže i filma započela je još 1957, kad je pristao napisati scenarij za biografski dokumentarac o slikaru Petru Dobroviću koji su režirali poslije vodeći autor jugoslavenskoga crnog vala Aleksandar Petrović te scenarist, redatelj i filmski publicist Vicko Raspor. Pet godina nakon Petra Dobrovića, Krleža će potpisati scenarij za još jedan biografski dokumentarac, također o slikaru, Krsti Hegedušiću, a film je režirao Mladen Feman. Poslije Vražjeg otoka uslijedili su također Hetrichov TV-film Vučjak (1961) s Reljom Bašićem i Vanjom Drachom u glavnim ulogama, prva televizijska ekranizacija drame Adam i Eva (1963) u režiji Jovana Konjovića te iste godine realizirane drame Kandidat smrti Marija Fanellija, za koju je scenarij opet napisao Ivo Štivičić, i Maskerata Zvonimira Bajsića. A onda se 1964, u vrijeme ekspanzije Zagrebačke škole crtanog filma, pojavio impresivan animirani film I videl sem daljine meglene i kalne Zlatka Boureka, adaptacija antologijskih Balada Petrice Kerempuha i prema mnogima jedan od najuspjelijih hrvatskih „crtića“ svih vremena. U Bourekovoj izvedbi Krležina pomaknuta satirična, apsurdna i groteskna vizija svijeta okrenuta naglavce, s neponovljivim socijalno-kritičkim nabojem ostvarenim inovativnom igrom i tvorbom riječi, ironijom i cinizmom, dojmljivo je likovno dočarana, a zahvaljujući iznimno skladnu prožimanju Krležina pjesničkog izraza i Bourekova animacijskog erosa film i danas krasi epitet jedne od najboljih ekranizacija nekoga piščeva djela.

Nakon što je Zdravko Šotra 1968. s Ljubom Tadićem u glavnoj ulozi adaptirao roman Na rubu pameti, koji s nažalost još neekraniziranima Povratkom Filipa Latinovicza, Banketom u Blitvi i Zastavama čini četverolist najvažnijih piščevih romanesknih ostvarenja, Mario Fanelli godinu poslije po drugi se put prihvatio obrade nekog Krležina komada, ovaj put drame Adam i Eva,posljednje iz njegova niza Legendi. Fanellijeva je drama stilski i vizualno dojmljivo naglašeno modernističko ostvarenje u kojem se redateljev autorski postupak vrlo dobro prožima s Krležinim ekspresionizmom te koje se i danas doima itekako svježim i poticajnim. Suvremeni pristup u tematiziranju sudbine na perpetuiranje istih životnih i zagrobnih ciklusa osuđena građanskog društva s erotikom kao najizraženijim, ali i egoizmom, nepovjerenjem i ljubomorom kao vrlo bitnim dramskim agensima, uz efektna scenografska i mizanscenska rješenja te odlične glumačke interpretacije Zvonimira Črnka, Ane Karić i Izeta Hajdarhodžića u nekoliko međusobno sličnih uloga, najjači su aduti TV-drame čiji je uspjeh napokon i sama pisca nagnao da se posveti radu na scenariju dugometražnog igranog filma. Rezultat je toga također Fanellijev Put u raj s Borisom Buzančićem i Ljubom Tadićem u glavnim ulogama, prilagodba Krležine novele Cvrčak pod vodopadom koja je pisca predstavila kao umjetnika nevična pisanju filmskih scenarija koji svoj rukopis nije uspio prilagoditi mediju filma, dok je istodobno demonstrirao za ono vrijeme u određenoj mjeri provokativne ideje i stavove.

Fanelli će se Krleži vratiti i 1973. TV-dramom Golgota, nakon što je Balade Petrice Kerempuha dvije godine prije scenaristički i redateljski prilagodio Mladen Škiljan, a četiri godine prije no što će Ljubiša Ristić za televiziju adaptirati dramu Michelangelo Buonarotti s Borisom Cavazzom u naslovnoj ulozi. Potkraj 70-ih s Krležinim se djelom ukoštac odlučuje uhvatiti i Eduard Galić, redatelj pomalo krute i tvrde ruke koji je piščevu novelu Smrt Tome Bakrana uz scenarističku suradnju Ive Štivičića pretočio u donekle predugu i tromu, no ipak solidnu dvodijelnu dramu Tomo Bakran. Galić i Štivičić na Krleži će snage ujediniti i sredinom 80-ih u televizijskoj seriji Putovanje u Vučjak, iz koje će nastati i film Horvatov izbor. U proljeće 1918, kad se jasno sluti skora propast Austro-Ugarske Monarhije, smještena priča prati senzibilna i socijalno-politički osviještena novinara Krešimira Horvata, člana redakcije lista Narodna sloga, u kojem mu se tekstovi redovito krate i cenzuriraju, ratnog invalida i nesvršena filozofa koji iz u dekadenciju, nemoral, nepravdu i ratno profiterstvo ogrezla Zagreba odlučuje pobjeći u selo Vučjak, vjerujući da ga ondje čeka možda ne bolji, ali barem mirniji život. No bilo kakvu romantizmu i idealiziranju seoskoga života tu nema mjesta, jer Horvata i na selu čekaju slične nevolje, od licemjerja preko sukoba s kaderašima do šverca i kompleksnih odnosa sa ženama, a Štivičić se inteligentno referira na život onoga vremena i njegove istaknutije protagoniste.

Početkom 80-ih Krležina su djela ekranizirana i u Srbiji pa je tako redatelj Slavoljub Stefanović Ravasi uz suradnju scenaristice Vere Crvenčanin kao TV-film adaptirao roman Na rubu pameti, a Arsa Milošević snimio je također televizijski film U agoniji. Nakon što je Branko Ivanda 1983. režirao ambicioznu TV-adaptaciju drame U logoru te nakon Putovanja u Vučjak i Horvatova izbora, Antun Vrdoljak 1988. snima atraktivne i razmjerno raskošno producirane Glembajeve, Zlatnim Arenama za najbolju glavnu mušku Mustafe Nadarevića, sporednu žensku ulogu Ene Begović i kostimografiju Ike Škomrlj ovjenčanu prilagodbu antologijske drame Gospoda Glembajevi. Riječ je o vizualno estetiziranu te scenografski i likovno zaokruženu i dojmljivu ostvarenju koje pored elegantne i atmosferične režije, ritmične naracije i efektnoga gradiranja dramske tenzije, spretna umetanja ekspresionističkih detalja, izvrsne glazbe Arsena Dedića i sjajne fotografije Vjekoslava Vrdoljaka odlikuju i raspoloženi te vrlo sugestivni glumački nastupi. Redatelj vješto psihološki nijansira tamnim tonovima oslikane važnije protagoniste te na ekran učinkovito prenosi tipičnu krležijansku dekadenciju realno u ono vrijeme nepostojećih hrvatskih kapitalističkih obitelji.

S druge strane, prema zasad posljednjoj ekranizaciji nekog Krležina djela, Agoniji Jakova Sedlara iz 1998. (prema Krležinoj drami U agoniji) kritika nije bila naklona, pri čemu su se obično isticali problemi u dramaturgiji te provokativnost sadržaja koja mjestimice opterećuje adaptaciju.

Tijekom posljednjih petnaest godina filmaši ne pokazuju zanimanje za Krležinom literarnom ostavštinom, iako bi se slično Glembajevima u njoj moglo pronaći niz ostvarenja koja intrigantno koincidiraju s današnjim vremenom i njegovim protagonistima.

Naposljetku valja navesti i nekoliko nerealiziranih projekata adaptiranja Krležinih djela, od kojih je neke spriječio i sam pisac. Među ostalima, dramu Golgota planirao je ekranizirati ugledni mađarski redatelj Miklós Jancsó (Crveni psalam, Privatni poroci, vrline javne), koji je kao scenarista odabrao Dragu Kekanovića, a kao producentsku tvrtku Jadran film, da bi nakon uspješno vođenih pregovora s Krležom naposljetku iznenada i iz neobjašnjenih razloga odustao od svega. Ni beogradski scenarist, redatelj i filmski publicist Vladimir Pogačić (Anikina vremena, Karolina Riječka) nije uspio u ambicioznoj nakani da za veliki ekran prilagodi znameniti Povratak Filipa Latinovicza, iako je na tome intenzivno radio. Napokon vrijedi spomenuti da u arhivu Dramskog programa Hrvatske radiotelevizije možda još postoji sačuvan scenarij za desetodijelnu TV-seriju Na rubu pameti koji je napisao pokojni Ivan Kušan, a do realizacije projekta nikad nije došlo. S obzirom na trajnu aktualnost i potentnost Krležina djela, lako je zaključiti da za to ni danas nije prekasno, kao što ni sutra neće biti.