Kako premijer shvaća nacionalni interes?

Pretpostavljam da su svi, osim možda njegovi najzagriženiji politički protivnici, kojima je svaka njegova javna blamaža povod za veselje, odahnuli kad je premijer odlučio da se više neće inatiti oko primjene europskog uhidbenog naloga. Njegovo ustrajavanje na izazivanju sukoba s dužnosnicima i institucijama EU-a, u kojem, po općem mišljenju, nije imao nikakve izglede za uspjeh, davalo je povod za ozbiljnu zabrinutost u vezi s mogućim dalekosežnim posljedicama s kojima bi se Hrvatska mogla suočiti u slučaju eskalacije sukoba. Osim već uobičajenih dvojbi o njegovim sposobnostima za ovladavanje svim dimenzijama zahtjevnoga posla koji obavlja, ovaj slučaj potiče i na razmišljanje o tome na koji način premijer definira nacionalne interese i prioritete u njihovu ostvarivanju.

I premijer i ministar pravosuđa mnogo su riječi potrošili ne bi li objasnili da je radi moguće neograničene primjene europskog uhidbenog naloga nužno promijeniti Ustav. Pritom nisu objasnili zašto ta promjena nije napravljena prilikom posljednje promjene Ustava koja je provedena upravo zbog potrebe prilagodbe domaćeg ustavnopravnog poretka zahtjevima europske prave tečevine. Umjesto toga promijenjen je zakon tako da se onemogući neograničena primjena europskog uhidbenog naloga. Pozivanje na činjenicu da primjena tog naloga nije ujednačena i da su se neke članice EU-a izborile za stanovita ograničenja ipak ne daje odgovor na pitanje zbog čega bi Hrvatskoj trebalo biti važno da ijedan zločin iz prošlosti ostane neprocesuiran, a počinitelji nekažnjeni. Bilo bi zanimljivo doznati zašto je od svih problema s kojima smo se suočili nakon ulaska u Uniju premijer baš primjenu uhidbenoga naloga doveo na razinu prvorazrednog nacionalnog interesa zbog kojega je vrijedno prihvatiti rizik sankcija čak i prije negoli smo se okoristili ijednom od blagodati članstva u Uniji.

Lako je uvidjeti da su interesi proizvođača prošeka, terana i portugisca ozbiljno ugroženi administrativnim zabranama uporabe tih provjerenih tržišnih marki. Moguće je izračunati njihove financijske gubitke. Pritom uspješnu zaštitu njihovih interesa nitko u Hrvatskoj ne bi mogao shvatiti kao ugrožavanje bilo čijeg drugog interesa. Dakle, pravi primjer problema koji zavređuje biti tretiran kao neprijeporni nacionalni interes. Pretpostavljam da u okviru svakodnevne komunikacije s tijelima EU-a Vlada pokušava riješiti i taj problem i, ako je doista tako, za to zaslužuje pohvalu, kao što bivši glavni pregovarač Vladimir Drobnjak, mjerodavni resorni pregovarački timovi i saborsko tijelo za nadzor pregovora na čijem je čelu bila Vesna Pusić zaslužuju najozbiljniju kritiku zbog propusta koji su omogućili da do tih problema uopće dođe. U vrijeme kad su imali jedinstvenu, povijesnu, priliku da iskažu sposobnost uočavanja nacionalnih interesa i vještinu njihova uspješna zastupanja oni su svoj posao shvaćali kao štrebersku provedbu zadaća dobivenih u Bruxellesu umjesto kao tvrdo pregovaranje o načinu ostvarivanja hrvatskih nacionalnih interesa unutar Unije. A činjenica da su sva ministarstva, uključujući i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, dala pozitivno mišljenje na zakon o ograničavanju primjene europskog uhidbenog naloga govori i o današnjem jednako nehajnu odnosu prema poslu za koji državni dužnosnici dobivaju plaću.    

Čini se da vjerojatnost da prijepori oko prava na uporabu naziva poljoprivrednih proizvoda budu riješeni u našu korist nije veća nego što su bili izgledi da Hrvatska dobije bitku za lex Perković. Utoliko je razumljivo što premijer i ministrica za europske poslove čekaju da tiha diplomacija eventualno otvori mogućnost za bilo kakve promjene u našu korist kako bi oni tada javno progovorili o tome. Postojanje barem minimalnih izgleda za uspjeh bilo bi opravdanje za preuzimanje rizika za mogući neuspjeh u ostvarivanju razumljiva i svakom prihvatljiva cilja. Mogući neuspjeh pokazao bi koliko su kobne i neispravljive bile pogreške prijašnjih garnitura koje su nacionalni interes u poljoprivredi svodile na poticanje kupnje što je moguće većeg broja traktora John Deer po hektaru obrađenog zemljišta uz što manju proizvodnju po glavi seljaka. No jača od želje da se pokaže nesposobnost i neodgovornost prethodnih obnašatelja vlasti trebala bi biti predanost ostvarivanju nacionalnih interesa, u ovom slučaju iznalaženju prihvatljivih rješenja za proizvođače prošeka, terana i portugisca.

Da je svoj javni angažman usmjerio na rješavanje tih problema, premijer bi možda mogao računati na potporu opozicije i na razumijevanje – ako ne i na potporu – europskih partnera. Domaći otpori zakonskom ograničenju primjene europskog uhidbenog naloga jasno su pokazali da javnost ne razumije zašto bi onemogućavanje procesuiranja bilo kojeg i bilo čijeg zločina iz prošlosti trebalo biti nacionalni interes. Očigledni pokušaj izigravanja obveza preuzetih potpisivanjem pristupnog ugovora bio je dobar povod besposlenim i preplaćenim europskim birokratima za demonstraciju moći nad zbunjenom pridošlicom u europski razred. A naznaka pokušaja da se na europsku razinu prenesu neraščišćene lokalne dvojbe o tome u čijim je redovima više bivših udbaša bila je naprosto smiješna.

Nedvojbeno je da će i ubuduće biti okršaja s europskom birokracijom i drugim zemljama članicama. Ali razina spremnosti za preuzimanje rizika za posljedice mogućeg neuspjeha u takvim okršajima morala bi biti razmjerna važnosti iskrsnula problema za ekonomski, društveni i politički boljitak Hrvatske. Ostalo je sasvim nejasno u čemu bi se sastojao taj boljitak u slučaju ograničene primjene europskog uhidbenog naloga.