Je li komunizam jednako zlo kao i fašizam?

U nas je još dvojbeno veličanje pojedinih totalitarizama i njihovih simbola. Gotovo svi se slažemo s političkim i moralnim (po nekima i zakonskim) sankcioniranjem apologije i javnog propagiranja nacizma i fašizma. Drukčija su, međutim, stajališta kada je u pitanju komunizam. Pojedini političari i intelektualci, posebice naši postkomunisti, smatraju da nema valjanih osnova za poistovjećivanje doktrine, vlasti, režima i simbola komunizma s nacističkim i fašističkim. Njihovi se argumenti mogu sažeti u dvije tvrdnje. Prvo, doktrine nacizma i fašizma počivale su na državnoj ekspanziji i rasizmu, militantnom antisemitizmu, pogromu Roma, a konačni cilj komunističke političke filozofije jest humanizam, društvo pravde i jednakosti. Drugo, bivši je Sovjetski Savez zajedno s komunističkim pokretima u nekim europskim zemljama – uključujući partizanski pokret u Jugoslaviji – sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani antifašističke koalicije, pa se ne može trpati u isti koš s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom.

Faktografija kazuje da su veliki totalitarizmi koji su obilježili dvadeseto stoljeće, fašizam, komunizam i nacizam, uzrokovali smrt i patnje milijuna ljudi, unakazili ljudske odnose i srozali civilizaciju. Nacisti i fašisti su, među ostalim, započeli Drugi svjetski rat u kojemu je poginulo 55–60 milijuna civila i vojnika. Računa se da je samo nacizam uzrokovao smrt oko 25 milijuna civila, dobrim dijelom u okupiranim zemljama. U državama, pak, u kojima su komunisti bili (ili još jesu) na vlasti (pa su se te države nazivale komunističkima) stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalne aproksimacije, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, dakle, kazuju da su sva tri totalitarizma uzrokovala tragedije golemih razmjera za čovječanstvo.

 
Staljin i Ribbentrop u rujnu 1939. u Kremlju

 A doktrine na kojima su totalitarizmi 20. stoljeća izrasli, jesu li one bile nevine? Barem neke od njih?

One su se, dakako, međusobno razlikovale. Ne mogu se staviti u istu razinu, primjerice, Hitlerov Mein Kampf i Marxov Kapital, fašistički korporativizam i radničko samoupravljanje. Razlikovale su se i koncepcije kasnoga jugoslavenskog „titoizma“, „eurokomunizma“ i istočnoeuropskog „realsocijalizma“ (komunizma u Aziji i afrokomunizma pogotovo). Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su sva tri totalitarizma koja su na njima izrasla bila okrutna i tragična praksa, ostvareni totalitarni državni poreci,konkretni sustavi vlasti, režimi (osobito u ranim razdobljima nakon stjecanja vlasti, u bivšem Sovjetskom Savezu sve do zadnjih faza u postojanju te države). Uz razlike „i po podrijetlu i po sudbini“, imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.

Demokratska Europa odavna je rekla što misli o velikim totalitarizmima prošloga stoljeća.

U rezoluciji Europskoga parlamenta Europske Unije Europska savjest i totalitarizmi, donesenoj 2. travnja 2009, izričito su osuđeni fašizam, nacizam i komunizam. Jer su bili simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja. U rezoluciji je istaknuto da je europska integracija država odgovor na patnje koje su prouzročili Drugi svjetski rat i nacistička tiranija „koji su utrli put širenju totalitarizama i nedemokratskih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“ .

„Europa se neće moći ujediniti ako ne bude sposobna postići zajednički pogled na svoju povijest, priznavajući nacizam, staljinizam, fašizam i komunističke režime zajedničkim nasljeđem i ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlome stoljeću.“

U rezoluciji se, dalje, kaže da je Europski parlament uvjeren da je „krajnji cilj ostvarivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi pomirba, a ona se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove“.

Europski parlament EU 23. rujna 2008. posebnom je deklaracijom proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma, koji valja komemorirati s dignitetom i nepristrano. Taj dan izabran je jer je 23. kolovoza 1939. u Moskvi ministar vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza Vječeslav Molotov potpisao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom ugovor o međusobnom nenapadanju. Tajnim protokolima uz taj ugovor Hitler i Staljin podijelili su interesne sfere u Europi i područja pogodna za osvajanje.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama (u Kanadi se rabi naziv „Dan obilježen crnom vrpcom“) poduprla je i Parlamentarna skupština Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) na sastanku u Vilniusu 3. srpnja 2009. (okuplja danas 57 država iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije).

 
Molotov potpisuje Pakt o nenapadanju između Njemačke i SSSR-a 23. kolovoza 1939. Taj je datum poslije odabran kao Dan sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma

 Parlamentarna skupština Vijeća Europe (neovisne međunarodne organizacije osnovane 1949, koja danas obuhvaća 47 država Europe i Azije) u rezoluciji 25. siječnja 2006. istaknula je nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća. Vijeće Europe i u nizu drugih dokumenata osudilo je sve totalitarizme prošloga stoljeća. Primjerice, u rezolucijama br. 1096 (iz 1996), 1495 (2006), 1652 (2009) i dr. U rezoluciji donesenoj 2009. istaknuto je da „Europa mora na jedinstven način suzbiti i bezrezervno osuditi sve oblike diktatorskih režima, poput onih nacionalsocijalističkih, fašističkih i totalitarnog komunizma“.

Veliki totalitarizmi dvadesetoga stoljeća osuđeni su i na drugim važnim međunarodnim skupovima. U Pragu je 3. lipnja 2008. donesena Deklaracija o zločinima komunizma, koju su potpisali eminentni europski političari i povjesničari, primjerice češki političar i pisac, predsjednik Češke od 1993. do 2003, Vaclav Havel i njemački predsjednik od 2012. Joachim Gauck te oko pedeset članova Europskog parlamenta EU-a.

U Varšavi je 23. kolovoza 2011. donesena Deklaracija o sjećanju na žrtve totalitarnih režima, a takvi su dokumenti usvojeni u Višegradskoj skupini, Vijeću EU za pravna i interna pitanja, brojnim vladinim i nevladinim institucijama i dr.

Parlament EU i Vijeće Europe dostavili su sve spomenute akte hrvatskome državnome vrhu, koji ih je prihvatio (Hrvatska je članica Vijeća Europe od 1996, a u vrijeme donošenja rezolucije Europska savjest i totalitarizmi bila je država kandidatkinja za punopravno članstvo). Na poticaj Vijeća Europe Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990. Zanimljiva su tri ulomka u uvodnome dijelu u kojima se kaže:

„– Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske;

– Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;

– Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i povreda teških ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovila.“

Deklaracijom Hrvatski sabor pridružio se „snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima“ i izrazio je „sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu“.

Nakon donošenja toga dokumenta prestala su u nas službena izjašnjavanja o lijevome totalitarizmu. Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama i autoritarnih režima unesen je u popis naših spomendana, koji obilježavamo stidljivo, gotovo nezapaženo, osuđujući uglavnom zločine fašizma i nacizma.

U obranu komunističke vladavine u Europi, posebice u Hrvatskoj, osobito se aktivira antifašizam. Postkomunisti tvrde da su antifašizam i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni pa se komunizam (a samim tim bivši Sovjetski Savez kao država, pokreti koji su bili oružano konfrontirani s nacifašizmom, a potaknuli su ih ili vodili komunisti, jugoslavenski, francuski i grčki primjerice) ne može svrstavati zajedno s fašizmom i nacizmom, niti se smiju zakonom zabranjivati komunistička obilježja. Ako se u nas treba nešto osuditi i politički sotonizirati, onda su to samo oni režimi koji su bili u ratu na strani Njemačke i Italije, primjerice ustaški. I njihovi simboli, naravno.

Uvjeravaju nas također da antifašizam nije završena i ostvarena povijesna pojava vezana uz razdoblje od 1919. (stvaranja borbenih fašističkih postrojbi) ili 1922. (postavljanja Mussolinija na čelo talijanske vlade) ili 1933. (dolaska Hitlera na vlast) do okončanja Drugoga svjetskog rata, već aktualna politička i ideološka vrijednost u Europi danas. Komunizam, pošto je jedna od sastavnica antifašizma, uživa trajno poštivanje i tretman na isti način kao i antifašizam.

Tako sročene teze nukaju na raspravu o antifašizmu: što je zapravo i kamo ga u povijesti smjestiti?

Antifašizam je prije svega bio antipod i negacija fašizma i nacizma. Pod tim terminom razumijeva se savez država i pokreta koji su u Drugome svjetskom ratu stvorili najveću vojnu alijansu u povijesti svijeta i suprotstavili se Njemačkoj, Italiji i Japanu.

Antifašizam je u raznim zemljama (Italiji, Austriji, Francuskoj, Španjolskoj i dr.) imao različite organizacijske oblike, a izvan Italije otpor fašizmu u svijetu najprije se pojavio u „domu roda hrvatskoga“, pitomoj i slobodarskoj Istri (seljaci u Proštini pobunili su se protiv fašizma u veljači 1921, a u travnju 1921. ustali su rudari Labinštine). Bitne su mu odlike bile antibarbarstvo, poraz i kažnjavanje agresora.

Valja, dalje, imati na umu da su se u antifašističkoj vojnoj alijansi stvorenoj tijekom Drugoga svjetskog rata – koja je nedvojbeno najvažniji povijesni reprezentant antifašizma – zajedno našli britanski premijer zakleti antikomunist Winston Churchill i službeno najveći prokomunist, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin. Antifašistička koalicija je, prema tome, bila ideološki i politički, gospodarski i vojno, heterogena, samo je cilj bio isti – rušenje nacifašizma (na Dalekome istoku japanskoga imperijalizma). Velika Britanija, primjerice, nikada nije bila komunistička, ali jest antifašistička.

 
Huda jama u Sloveniji. Masovna grobnica gdje leže ostaci vojnika i civlia koje su pobili Titovi partizani samo je jedan od pokazatelja pravog karaktera „socijalizma s ljudskim licem” u bivšoj Jugoslaviji

 Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.

Ni jugoslavenski antifašistički partizanski pokret, koji su 1941. potaknuli i vodili komunisti, nije bio isključivo komunistički. Mnogi sudionici toga pokreta nisu ni znali što zapravo znači komunizam. Na otpor su ih potaknuli okupacija, njemački, talijanski, ustaški i četnički teror. U Dalmaciji, u kojoj je partizanski pokret bio najmasovniji, velik broj građana otišao je u partizane izazvan talijanskom okupacijom (u Splitu su usred grada bacane bombe na talijansku vojnu glazbu). Ponukan nacionalnim osjećajima, rodoljubljem i domoljubljem. Komunizam, kao ideologija i praksa, nije bio isključiv, a ni dominantan motiv masovnoga hrvatskog nacionalnog otpora osvajačima tijekom Drugoga svjetskog rata. To je jedna od specifičnosti partizanskoga pokreta u Hrvatskoj.

Ako se ta obilježja imaju na umu, onda su i partizanski rat 1941–45. i Domovinski rat 1991–96. bili slavni oružani otpori uljezima, osvajačima i njihovim protežeima i sljedbenicima. Naravno, svaki od njih u specifičnim društvenim i političkim prilikama i u različitim povijesnim razdobljima i na različitim ideologijsko-političkim podlogama. Ali, da nije bilo jednoga i drugoga, danas ne bismo imali samostalnu državu Hrvatsku.

Valja odgovoriti i na pitanje: je li antifašizam još aktualna društvena pojava i jedna od vladajućih političkih ili ideoloških vrijednosti u Europi?

Da bi postojao antifašizam – anti je latinski za protu – istodobno mora postojati fašizam ili nacizam (riječ fašizam udomaćila se kao sinonim za fašizam i nacizam). Danas u Europi fašizma u njegovu izvornom obliku nema. Nestao je u travnju 1945. s propašću Talijanske Socijalne Republike Salò (koju je Mussolini osnovao u sjevernome dijelu Italije nakon talijanske kapitulacije sredinom 1943). I njemački nacizam srušen je vojnim porazom Njemačke 8. svibnja 1945. Postfašisti i neofašisti u Italiji, primjerice, imaju drukčiji program od onoga koji sadrži Dottrina del fascismo iz 1932, a periferne skupine neonacista u Njemačkoj iz Hitlerova su programa baštinile, čini se, jedino simbole i grubo fizičko nasilje kao način borbe.

Ne smije se zaboraviti ni to da je jedan od stupova ratnog antifašizma (1941–45) bio bivši Sovjetski Savez (SSSR), koji je u vrijeme nacističkog poleta očijukao s Njemačkom. Rekli smo da je s fašističkom Njemačkom zaključio 23. kolovoza 1939. sporazum o nenapadanju, ali i tajni protokol o podjeli Poljske. Kad je Njemačka 1. rujna 1939. nasrnula na Poljsku, Sovjetski Savez je 17. rujna zaposjeo istočna poljska područja, Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Bjelorusiju i pripojio ih. S tih su prostora Rusi prognali, zatvorili ili uključili u prisilni rad oko milijun ljudi, trideset tisuća ih je smaknuto (Staljin je naredio da se pobiju gotovo svi poljski časnici zarobljeni 1939), a u logorima ih je umrlo 90–100 tisuća. Rusi su započeli 30. studenoga 1939. rat protiv Finske i pripojili dio finskoga teritorija (zbog te agresije SSSR je izbačen iz Lige naroda), a 17. lipnja 1940. okupirali su baltičke republike Latviju, Estoniju i Litvu. U ime antifašizma te se činjenice ne mogu prešutjeti. Stoga Staljinovo paktiranje s Njemačkom do napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i ruski model komunizma valja lučiti od antifašističkoga vojnog savezništva skovana radi potiranja nacifašizma. Staljinizam je bio model doktrinarnog i praktičnog ruskog komunizma, politika i oblik državne vlasti u Sovjetskom Savezu, a antifašizam velika svjetska vojna koalicija. Kad bi antifašizam i danas bio važeća ideologija, politička filozofija ili aktualna europska vrijednost, kamo bismo strpali staljinizam? Pod tepih? Kako?

Antifašizam je, prema tome, povijesni fenomen na čijim je osnovnim vrijednostima, ciljevima i postignućima – rušenju mračnih totalitarnih osvajačkih režima – građen novi međunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata i utemeljena, uz oslonac na ostale povijesne tečevine, neovisna i samostalna država Hrvatska. Komunizam (lenjinizam, boljševizam, staljinizam), koji se u Europi urušio 21. prosinca 1991. s raspadom SSSR-a, jedan je od tri velika povijesna totalitarizma koji su obilježili prošlo stoljeće.

Motiv borbe protiv veličanja triju velikih totalitarizama 20. stoljeća nije u strahu od njihove restauracije jer su povijesno neuspjeli i potrošeni modeli, već u sprečavanju i suzbijanju uporabe autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja bilo koje sadašnje ili buduće vlasti ili organiziranih političkih (stranačkih, partijskih) snaga.

Na kraju, valja mi odgovoriti zašto u nas dobar dio ljevice još prešućuje zločine i brani povijesno profaniran i osuđen model totalitarnog komunizma 20. stoljeća, usprkos apelima demokratske Europe i deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 2006? Odgovora ima više.

Najprije, jedan sloj naših građana uživao je dobrobiti komunističkoga sustava u Jugoslaviji pa je prirodan njihov žal za prošlim vremenima. Dalje, čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije, osim u Bosni i Hercegovini, bili su djeca komunizma. Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito kazano, njihova djeca. Njima je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani.

Valja na umu imati i prilike u međunarodnoj zajednici. U Europi, u svakome širemu društvenom pokretu, komunističko društvo poima se kao idealna zajednica u kojoj vladaju jednakost i pravda. Marxova idila jednakosti ljudi nešto je u što valja vjerovati i za što se čovjek mora boriti. Arhivi i svjedočanstva nedvojbeno kazuju koliko su goleme bile žrtve „crvenoga totalitarizma“, ali nepokolebljivi privrženici ideje komunizma u to ne vjeruju. Relativiziraju podatke ili ponavljaju stare Lenjinove i Maove fraze opravdanja.

Da je još živa apologija komunizma, kazuju rezultati glasanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma: u Europskome parlamentu Deklaracija o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa, u OESS-u se prilikom izglasavanja osude komunističkog totalitarizma usprotivilo izaslanstvo Rusije, u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma) itd.

Pošto je utroba iz koje su rođeni mračni režimi još plodna, a novija povijest Sirije, Egipta, Ruande, Libije i nekih drugih država kazuje da je praksa masovnog umiranja još živa, za suzbijanje svih totalitarizama – posebice fašizma, komunizma i nacizma – i odavanja počasti njihovim žrtvama u svakome je društvu ponajprije odgovorna demokratska javnost, intelektualna elita, znanstvene, kulturne, sveučilišne i religijske institucije. Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema. Hrvatska socijaldemokracija još čeka svoga Willyja Brandta.