Iz povijesti i suvremenosti

Miroslav Kraljević, Teta Lujka u vrtu, 1911.

Projekt koji se priređuje u povodu stote obljetnice umjetnikove smrti otpočinje u listopadu u Gradskom muzeju u Požegi, potom se u prosincu otvara opsežnija izložba u Modernoj galeriji, a nakon toga u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Galeriji likovnih umjetnosti Osijek i splitskoj Galeriji umjetnina. U Modernoj galeriji s oko 180 radova, sabranih iz brojnih institucionalnih i privatnih zbirki, domaćih i stranih, prikazat će se sve faze djelovanja. Antologijsko sagledavanje opusa, koji je posljednji put retrospektivno bio predočen 1961, uz najvažnije radove, slike, crteže i skulpture, pratit će i rakurs kulturološkog istraživanja. Dizajn kataloga, likovni postav i identitet izložbe ostvarit će Ante Rašić sa Studiom Rašić. 

„Posljednjih dvadesetak godina“, govori autor koncepcije izložbe Zvonko Maković, „bavio sam se umjetnicima koji su nakon smrti Miroslava Kraljevića prepoznali njegovo značenje za hrvatsku umjetnost i nastojali slijediti inovacije koje je on donio. Kraljević je u kratkom životu akumulirao niz elemenata za koje, da je bio živ, ne možemo reći kako bi se razvijali. No već u tom fragmentarnom opusu on je zabilježen kao važna prekretnica koja hrvatsko slikarstvo preusmjeruje u drugi, dotad u nas nedovoljno poznat smjer. On je unio temu Cézannea, ali i realizam koji nije bio akademski, nego je u punom smislu zračio stvarnim životom, stvarnim mjestima, situacijama, protagonistima. Otkrio je nešto što su već odavno u umjetnosti pokazali Manet, Caillebotte, Degas i impresionisti. Pod kraj života, a to je 1912, Kraljević je donio također nešto što se, istina, prepoznaje tek u naznakama, a to su elementi koje ćemo poslije naći u ekspresionista. Dakako da se Kraljević nije susretao s djelima Kirchnera i njemačkih ekspresionista da bi iz njihova kompleksa usvojio to što pripada ekspresionizmu, izrazu koji do Kraljevićeve smrti još nije bio pravo ni imenovan. No Kraljević je imao vrlo izoštrena osjetila, posjedovao izniman talent i, prije svega, osobnost, pa je s tom popudbinom mogao otvarati još jednu, vrlo aktualnu temu. Uzelac, Trepše, Gecan, Steiner i drugi hrvatski slikari koji se javljaju neposredno nakon 1913. to su točno otkrili i s vlastitim približavanjem ekspresionizmu aktualizirali i svojeg idola. S druge strane, Kraljević je oduvijek uživao status velikana, ali je ipak prošlo mnogo godina bez njegove izložbe. On je, to svakako treba istaknuti, monografijom Vere Horvat Pintarić prije trideset godina bio pročitan i protumačen kao nijedan drugi hrvatski umjetnik. Stavljen je u punom smislu u kontekst europskoga slikarstva, a da je na primjeren način izdvojena i njegova posebnost. Negdje na tome tragu bit će i ova retrospektiva.“

Željko Marciuš tumači pak kako je „jedinstvo različitog u Kraljevića temeljeno na dubinskome osjećanju živog i od čovjeka stvorena, na totalnom pogledu i dubokoj empatiji spram svijeta koji ga okružuje. Kraljevićeva umjetnost postavljena na prikazivačkim principima i otklonima od njih istodobno je imaginacijska i imaginarna, temeljena na projekciji, sjećanju i nesvjesnom.“

„Nastojat ćemo“, najavljuje Maković, „izdvojiti ključna djela, ključne teme Kraljevićeve umjetnosti, ali isto tako i naznačiti posljedice koje je on ostavio na hrvatsku umjetnost koja se počinje javljati nakon njega. Drugim riječima, u posljednjoj dvorani Moderne galerije izabrat ćemo nekoliko reprezentativnih djela drugih umjetnika koji su gradili izraz na Kraljevićevim temeljima i na taj način produžili vijek i u novom kontekstu aktualizirali svojeg prethodnika.“

Zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u prosincu otvara prvu retrospektivu Vojina Bakića. Svrha je retrospektive kojoj je autorica muzejska savjetnica Nataša Ivančević kritička analiza i interpretacija Bakićeva cjelokupnog stvaralaštva, a radovima koji nikada dosad nisu bili okupljeni na jednome mjestu pokazat će se put nastanka Bakićeve apstrakcije. „Iznimnom snagom vizije i vrhunskom kreacijom“, napominje Nataša Ivančević, „čini odlučan zaokret u načinu oblikovanja monumentalne spomeničke skulpture na području tadašnje Jugoslavije. Ideološki zadatak lišava naracije, a apstraktnim jezikom visokog modernizma uzdiže antifašističku skulpturu do univerzalnog znaka. Kipar poznat po javnim narudžbama, početkom 90-ih doživio je bezumno uništavanje vlastitih spomenika, a percepcija, stručna valorizacija i prezentacija njegova stvaralaštva zašla je u fazu prekida i diskontinuiteta, dok su njegove skulpture dostupne javnosti tek u malobrojnim stalnim postavima hrvatskih muzeja ili na skupnim izložbama.“

Zagrebački Muzej za umjetnost i obrt izložbom Marijina industrija ljepote, koja se otvara u studenom, predstavlja grafičku i tekstilnu dizajnericu Mariju Kalentić, koja je gotovo četvrt stoljeća dizajnirala ambalažu za proizvode zagrebačke tvornice kozmetike Neva. Marija Kalentić još je jedna u nizu zaboravljenih dizajnerica i dizajnera koji su oblikovali našu svakodnevicu nakon Drugoga svjetskog rata, upozorava autorica izložbe, kustosica Koraljka Vlajo. Izložba će se baviti fenomenom domaće kozmetičke industrije u kontekstu percepcije higijene / ljepote / uljepšavanja u Hrvatskoj u razdoblju od početka 60-ih do sredine 80-ih godina 20. stoljeća. Naime, nakon revolucionarnih i siromašnih poslijeratnih pedesetih, u tadašnjoj državi jača građansko društvo koje sa sobom donosi i promjenu odnosa prema osobnoj potrošnji, modi te ulozi žene u društvu, zaključuje Koraljka Vlajo. Marija Kalentić (1930) diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti (1954), u klasi profesorice Branke Hegedušić kao akademska slikarica tekstilka te je postdiplomski studij nastavila u majstorskoj radionici Krste Hegedušića (surađivala je na opremi knjiga Razgovori ugodni naroda slovinskoga A. K. Miošića te Latinske pjesni razlike I. Đurđevića).

Ove će se jeseni mlada generacija slikara i kipara problematski prikazati u kontekstu realističnoga stvaralaštva. Projekt Feđe Gavrilovića Novi hrvatski realizam u Gliptoteci HAZU u studenom okupit će autore Fedora Fischera, Martinu Grlić, Ivonu Jurić, Ivanu Koren, Mitra Matića, Duju Medića, Pavla Pavlovića, Mirana Šabića, Stjepana Šandrka, Stipana Tadića, Zlatana Vehabovića, Maju Vodanović i Ivanu Vulić.

„Njihov pogled na stvarnost odraz je današnjeg vrlo individualiziranog vremena. Tako njihovo stvaranje nije transkripcija, nego vlastito razmatranje medija, čak i njegovo naglašavanje, to jest varijacije na temu mimezisa, koje ne teže biti vjeran prikaz svijeta (što je nemoguće i slikarstvu, i fotografiji, i filmu – zbog nužne monofokalnosti). Iluzionizam nije cilj tih slikara, nego sredstvo, alat kojim pokazuju svoje teme, interese, ali i kojim žele stvoriti jedinstvenu fascinaciju. ‘Odljev stvarnosti’ nije razlog postojanja skulptura odabranih umjetnika, a njihova referentnost samo je kiparski pozitiv njihove ideje, način na koji se oblikovanjem materije u prepoznatljive forme može stvoriti igra, fascinacija, osobna poruka i razlika. Zbog toga ni jedan odabrani slikar ni skulptor ne teži hiperrealizmu, nego alteriranom realizmu vlastite obrade teme, koja se drži granica figurativnog prikaza“, zaključuje Feđa Gavrilović.

U studenom se u Meštrovićevu paviljonu, Domu hrvatskih likovnih umjetnika, otvara 2. bijenale slikarstva. Prema riječima Tomislava Buntaka, potpredsjednika HDLU-a, temeljno pitanje i svrha manifestacije jest stvoriti preduvjete za što kvalitetniji razvoj slikarstva u Hrvatskoj putem izložbe koja prikazuje njegove trenutne dosege. Riječ je o klasičnom načinu izvedbe slike. Želja je, navodi Buntak, vidjeti kako komunicira slikarstvo i njegova pojavnost unutar konteksta suvremene vizualno kaotične okoline sa zaslonima i slikama koje se velikom brzinom stvaraju i nestaju. Pitanje konteksta međunarodne komunikacije ove godine vezat će se uz izložbu austrijskih slikara u središnjoj galeriji.