Erudit filmskoga jezika

Recentna dostupnost američko-australskoga filma Wolverine u redateljskoj izvedbi Jamesa Mangolda u domaćoj kinodistribuciji nije ovom prigodom otponac propitivanja filmskih adaptacija strip-izvornika glasovitoga Marvelova serijala X-Men, čijim je dijelom i lik Wolverinea, već osvrt spram igaranofilmskoga stvaralaštva toga američkoga redatelja. Stvaralaštva koje u osamnaest godina bilježi devet naslova u širokom rasponu od nezavisnoga prvijenca Težak do blockbustera Wolverine. Ipak, Mangoldov put kroz film nije bio nimalo brz, jer je usprkos statusu filmskoga čuda od djeteta zadobivenu tijekom fakultetskoga obrazovanja te prestižnome ugovoru s Disneyjem sredinom 1980-ih, James Mangold igranofilmski prvijenac ostvario tek desetak godina poslije, 1995.

Težak (Heavy, 1995)potvrdio je stvaralačke Mangoldove mogućnosti i priskrbio mu nagradu žirija za režiju na cijenjenom filmskom festivalu Sundance. Taj je uradak nastao u razdoblju uzleta američkoga filma otklona 1990-ih godina, razdoblju koje je obilovalo nizom kvalitetnih naslova, kojima se pridružio i Težak. Središnjice smještene u američki roadhouse s protagonistom tridesetih godina, pretilome introvertu koji prolazi svojevrsno pročišćenje zaljubljujući se u mlađu protagonisticu, taj je film postao poput tzv. isječaka iz stvarnoga života istodobno revalorizirajući humane vrijednosti i propitujući temeljne postavke ljudskih osobnosti i potrebu za emocionalnim zajedništvom.

Mangoldov Wolverine, iako zadržava redateljsku osobnost, obiluje rutinskim rješenjima

Iako su ideje za prva dva filma Jamesa Mangolda nastale zamalo istodobno, kriminalistička je drama Cop Land (1997) znatno razvedenije narativnosti i šire skupine likova negoli u slučaju prvijenca. Tematski okrenut unutarnjim nepravilnostima policije, Cop Land je u jasnom žanrovskome određenju na profinjen način kritizirao tu zakonsku instituciju, ali i iznova uspostavljao njezine vrijednosti profilirajući ih putem moralnih habitusa protagonista. Dojmljiv je to film, siguran u žanrovske postulate, kojem, tvrdi kritika, nedostaje tek nešto više autorske zrelosti Jamesa Mangolda da bi se vinuo do izvrsnoga.

Prekinuta mladost (Girl, Interrupted, 1999) novi je zaokret u Mangoldovu stvaralaštvu. Nastao prema memoarima Susanne Kaysen, koja je 1967. provela sedamnaest mjeseci u mentalnoj instituciji, taj je uradak percipirao niz individualnih i društvenih aspekata kroz prizmu zdravstvene institucije, u rekonstrukciji tek djelomice izmičući izvorniku. Premda mu značenje ne može dosegnuti ostvarenja poput Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew Over Cuckoo’s Nest, 1975) Mangoldova fakultetskoga mentora, glasovitoga Miloša Formana, Prekinuta mladost nudi svjež uvid u filmski ne toliko često eksploatiranu temu.

Kate i Leopold (2001) možemo smatrati oprečnim prethodniku; za razliku od realističke Prekinute mladosti,četvrti film Jamesa Mangolda žanrovski određujemo romantičnom dramom fantastičnogapredznaka, dapače znamenitoga odvojka putovanja kroz vrijeme. Suprotstavljenost dvaju razdoblja, posljednje četvrtine 19. i početka 21. Stoljeća, te dvaju životnih habitusa, predstavnika aristokracije i poslovne žene, otponac su žanrovskoga iščitavanja koje naginje eskapizmu. Zanimljiv je to film, posve skladno uklopljen u okvire suvremene filmske industrije, ali bez poništavanja stvaralačke osobnosti upravo zbog činjenice da odražavanje vlastitoga svjetonazora i uspostava autorskoga stila korespondiraju sa širim nasljeđem američke kinematografije.

Identitet (Identity, 2003) psihološki je triler s naglašenim utjecajem filma misterije, a razvidan je utjecaj romana Deset malih crnaca (1939)glasovite britanske spisateljice Agathe Christie. Slojevitoga društvenoga konteksta zakrivena temeljnom narativnom strukturom, taj je film usprkos razmjernome tržišnome uspjehu necjelovito ostvarenje: zbog nedovoljna prožimanja dvaju pripovjednih segmenata, ali i zbog odveć izražena defetizma.

Hod po rubu (Walk the Line, 2005) biografski je mjuzikl posvećen legendarnome country-glazbeniku Johnny Cashu, kao i njegovoj drugoj supruzi June Carter Cash. Snimljen prema dvama autobiografskim predlošcima, Hod po rubu izrazito je dojmljivo djelo, raskošan filmski prikaz dijela Cashova života. Zasigurno je posrijedi i jedan od vrhunaca dosadašnjega Mangoldova stvaralaštva, i ne samo zbog toga što ga uvrštavamo u ponajbolje uratke toga žanrovskoga usmjerenja prošloga desetljeća ili pak uz bok filmovima o glasovitim country-glazbenicima, npr. Rudareva kći (Coal Miner’s Daughter, Michael Apted, 1980), već i stoga što je očigledno Mangoldovo poštovanje prema Johnnyju Cashu i njegovoj ženi, kao i prema čitavome razdoblju koje obuhvaća.

U 3 i 10 za Yumu (3:10 to Yuma,2007) remake je glasovitoga vesterna Delmera Davesa iz 1957, nastala prema kratkoj priči Elmorea Leonarda. Mangold se prema izvorniku odnosi s punim uvažavanjem, ali ne radi preslik, već osebujno žanrovsko ostvarenje koje uvažava stilske promjene od klasičnoga, preko modernizma pa sve do postmodernizma. Ponegdje čak i kvalitetniji od prethodnika, vinuo se U 3 i 10 za Yumu zamalo do remek-djela pa taj film smještamo u sam vrh žanra u proteklih nekoliko desetljeća, uz Divlja prostranstva (Open Range, Kevin Costner, 2003) ponajbolji je to uradak tradicionalnogapredznaka u žanru.

Noć i dan (Knight and Day,2010) akcijska je romantična komedija, film u kojem James Mangold nije bio prvi redateljski izbor. No to ga nije spriječilo da se u redateljskoj izvedbi ne pokuša osvrnuti spram nasljeđa klasičnoga holivudskoga razdoblja. Iako kritika uglavnom nije hvalila Noć i dan, određeni mu je dio recenzenata našao dovoljno vrijednosti da ga se ne otpiše kao promašaj u redateljevoj karijeri. Premda nije dosegnuo uspjeh filma Gospodin i gospođa Smith (Doug Liman, 2005), također akcijske romantične komedije, uskladio se zasad pretposljednji Mangoldov uradak s navedenim žanrovskim smjernicama, a njegovo će slojevitije iščitavanje zacijelo ustanoviti vrijednosti u sklopu suvremene američke kinematografije.

Wolverine (2013) šesta je filmska adaptacija strip-serijala i druga u kojoj je taj lik središnji junak. Temeljen na Marvelovu miniserijalu autora Chrisa Claremonta i Franka Millera objavljenu 1982, taj je film težište prebacio na podneblje Japana, okršaje s jakuzama ili pak nazočnost ratnika nindža. Pritom je James Mangold odabran za redatelja te je vlastitu osobnost nastojao usuglasiti s producentskim zahtjevima, a da ne izgubi označnice vlastitoga stila. Upravo zbog toga posegnuo je za tradicijom japanskoga filma, ne tek recentnijim razdobljima već i za klasicima poput Akire Kurosawe, što točno napominje hrvatski kritičar Marko Njegić. Uz pregršt dojmljivih segmenata taj film ipak sadržava i nekoliko odveć rutinskih akcijskih sekvenci pa ostaje tek zanimljiv u okviru opusa Jamesa Mangolda.

Mangoldova je filmska i općenita erudicija nedvojbena. Povremeni je stvaralački eklekticizam tek temelj samosvojnoga redateljskoga iskaza u kojem uočavamo naklonost jasnoj i razgovijetnoj narativnosti s blagim stilizacijama. Taj je američki filmski autor u svakome filmu sposoban evokativno uprizoriti zasebne unutarfilmske svjetove, što gledatelju uglavnom olakšava snalaženje u sadržaju filma. Bez površnosti u redateljskim postupcima, Mangold poznaje vrijednost nenametljivih detalja, kao i pojedinih sastavnica filmskoga jezika i cjeline. Pritom se ne susteže ni od rekonstrukcije jezika ranijih razdoblja i različitih prostora, a rad s glumcima veoma je dobar, u svakom uratku nalazimo sjajne glumačke izvedbe, katkad i ponajbolje u opusu pojedinih glumaca, poput primjerice Sylvestera Stallonea u Cop Landu, ili pak nagrađene prestižnim nagradama američke filmske akademije poput Angeline Jolie u Prekinutoj mladosti i Reese Witherspoon u Hod po rubu.

Raskošnoga propitivanja žanrovskih predznaka te slojevitoga očitovanja raznih segmenata američkoga društvenoga konteksta, igranofilmski je opus Jamesa Mangolda dosegnuo ugledan status u okvirima suvremene američke kinematografije. Tek je još nekoliko kvalitetnih filmova potrebno da bi se smjestio i u sam njezin vrh.