Zavodljivi prikazi ljeta

Interpretacije ljeta u hrvatskoj likovnoj umjetnosti variraju od nostalgičnih reminiscencija, preko kritike novih trendova i suvremenih promjena, pa do afirmiranja nikad iskorijenjenih ritualnih običaja koji su i dalje prisutni unatoč modernizaciji

Sunce, more, ljetovanje, kupanje i sunčanje pojmovi su koje objedinjuje pojam ferijalizam. Polazeći od latinske riječi ferije, koja ima nekoliko značenja, formira se pojam ferijalizam zasnovan na definiciji ferija kao duljeg razdoblja namijenjenog odmoru. Iz iste riječi proizlazi i pojam ferijalni savez odnosno omladinska, đačka i studentska organizacija koja stanovitim olakšicama omogućuje svojim članovima jeftin ljetni odmor. Ferijalni savez Hrvatske osnovan je 1953. u Zagrebu, u doba kada se formira pojam ljetovanja kakav nam je poznat danas. Još od polovice 19. stoljeća oblikuje se trend odlaska na more sa svrhom hedonističkog uživanja, ali s naglaskom na blagotvorni utjecaj svježeg morskog zraka i dobrobiti morske vode na zdravlje čovjeka. Pedesetih i šezdesetih godina oblikuje se pojam ljetovanja objedinjujući odmor, kupanje, sunčanje, sportske aktivnosti, uživanje u hrani i piću te popratna društvena i kulturna zbivanja.

Kako su već tada stekli naviku provođenja ljetnog odmora na moru, Hrvati se ni dan-danas, u doba recesije, ne odriču tog običaja, makar je većini građana ljetovanje luksuz koji si ne mogu priuštiti. Odredište je jadranska obala, koja stoljećima osim mjesta uživanja i odmaranja znači i neiscrpno nadahnuće mnogim hrvatskim umjetnicima.

Mio Vesović, iz ciklusa Socrealizam na Zrću, 2008.

Vladimir Varlaj, poznat po mnogim ciklusima krajolika, gotovo polovicu svog slikarskog opusa posvetio je prikazima marina i veduta Hrvatskog primorja, posebice Novog Vinodolskog, te manji dio motivima iz Dalmacije. Primorske gradove Baške, Vrbika i Novog Vinodolskog prikazivao je u raznim oblicima - od panoramskih pogleda, prikaza gradske jezgre, marine do kadrova pojedinih ulica i trgova. Posebnost radova leži u traženju zanimljivog, neobičnog kuta gledanja kako bi grad prikazao iz nenametljivog, intimnog rakursa. Varlajeva sklonost slikanja rubnih dijelova grada u akvarelima Motiv iz primorja I i II povezana je s njegovom dubokom introvertiranošću. Prikazi su lišeni ljudskih figura ili ih autor prikazuje sa poprilične distance. Varlaj slika područja na kojima se krajolik ističe posebnim ljepotama, s naglascima na pojedine elemente u prostoru.

Slike pune života

Njegov neuobičajeno miran prikaz Dalmacije, lišen kolorističkog temperamenta u potpunoj je suprotnosti s poimanjem Dubrovnika i Dalmacije Petra Dobrovića. Ovaj osebujni slikar poznat je po stvaranju vlastite ikonografije utopijskog hedonizma inspiriranog živim i sunčanim predjelima Dalmacije, posebice vedutama Dubrovnika. Slojevitost i kompleksnost njegova opusa prvenstveno odlikuje snažan kolorizam. Sunce i svjetlost Mediterana u njemu bude poriv za prikazima ljepote života. Pejzaži Dalmacije, u koju putuje 1925. godine, obiluju žarkim koloritom koji čini temelj njegove nove palete boja. Dobrović je stalno težio ekspresionističkoj uporabi boja, jer je ona omogućavala iskazivanje njegove stvaralačke moći. Dolaskom u Dalmaciju Dobrović doseže svoju punu zrelost u oblikovanju, te definira svoj individualni slikarski izraz. Počevši od dekorativnih površina definiranih crtežom i dominantnom linijom kroz prikaze maslinjaka, on postepeno gradi bogatu slikarsku materiju i osebujan kolorit koji do punog izražaja dolazi u prikazima Dubrovački Stradun i Stara luka u Dubrovniku sredinom 30tih godina prošlog stoljeća. Linija, crtež i forma u drugom su planu, a boja postaje oruđe oslikavanja rasvijetljenih predjela Dubrovnika.

Dok Petar Dobrović inspiraciju pronalazi u Dalmaciji, Zlatko Prica se zadržava na Kvarneru i u Istri. Među njegovim najpoznatijim ciklusima Tarski ciklus i Opatijski kišobrani vezani su uz tematiku mediteranskog krajolika. Tarski ciklus, nazvan po malom selu na Poreštini, jedno je od najduljih i najznačajnijih razdoblja Pricinog stvaralaštva u kojem se on ponovno vraća figurativnom prikazu. U razdoblju od 1971. do 1992. godine Prica stvara niz djela inspiriran boravkom u malom zaljevu gdje je izgradio kuću, svoju ljetnu rezidenciju, i vrijeme provodio u ribolovu i druženju s lokalnim stanovništvom. Rezultat je niz djela u kojima obrađuje motive žena, kupačica, ribara, marina, brodova i laguna. Impresivna djela poput radova Ribar s kašetom, Na žutoj provi, Bonaca i Plaža u Santa Marini, samo su neka od djela koja svjedoče o Pricinoj razigranoj liniji i živo obojenim plohama. Ljubav prema ženama i morskim motivima nastavlja se i u slijedećem ciklusu Opatijski kišobrani, gdje Prica prikazuje senzualne ženske likove u pomno kompozicijski formiranim grupama. Živo obojene figure popraćene su elementom kišobrana ili suncobrana.

U posve drugačijoj tehnici Dušan Kokotović prikazuje niz dalmatinskih gradova. Uz slike dalmatinskih krajolika u ulju i akvarelu, Kokotović se pretežno bavio grafikom, preciznije bakropisnim vedutizmom. Poznate su njegove mape Rab i Trogir gdje tonskim kontrastima oblikuje Grad s mora, Pinije i Kampanile, dok listove mape Hvar odlikuju pomno odabrani motivi poput Palače Leporini. Jedno od njegovih najznačajnijih djela mapa je litografija Dubrovnik u kojoj blagi tonovi boje pomoću razigranih linija u pravilnom ritmu oblikuju romantične prikaze Dubrovnika.

Svestrani umjetnik Ljubo Babić u svom opusu objedinjuje krajolike Hrvatske. Često nazivan „ocem hrvatskog modernog pejzažnog slikarstva“, Babić je proputovao cijelu zemlju oslikavajući pejzaže kontinentalne i jadranske Hrvatske, vođen vjerovanjem kako bi upravo krajolik mogao biti temelj nacionalnog izraza. U potrazi za našim izrazom, Babić bilježi krajolike svog rodnog kraja, te krećući prema obali oslikava jadranske motive u radovima Orebić, Igrane i Sa Koločepa. Snažan odjek bavljenja primorskim motivima potvrđuje činjenica da se i Ljubo Babić, jedna od ključnih ličnosti hrvatske likovne scene, fokusirao na stvaranje našeg izraza u umjetnosti, koji je pronašao upravo u temi krajolika.

Eksplozivni kolorit Mediterana

Prvi susret Ede Murtića s Jadranskim morem bio je sudbonosan za njegov cjelokupni stvaralački izričaj. Još kao dječak osvojio je tjedan dana u odmaralištu na otoku Hvaru, gdje je prvi put uživo vidio i osjetio more. Od tada Murtić sve više vremena provodi na moru, prvo na Kvarneru, a potom u Istri. Njegova povezanost s morem otišla je toliko daleko da je dao izgraditi brodicu kojom je krstario po Jadranu te tako spojio ugodno s korisnim, privatno s umjetničkim. Kao što je Grgo Gamulin jednom prigodom rekao: „Edo Murtić znao je more. Iskonski.“ Upravo u tome leži razlog zašto se jedan od naših najcjenjenijih i najpriznatijih umjetnika 20. stoljeća kontinuirano vraćao mediteranskim motivima. Većinu života proživio je u Zagrebu i Vrsaru, a odlazak u Ameriku 1951. označio je prijelomnicu u njegovu stvaralaštvu. Tendencije apstraktnog ekspresionizma podupirale su Murtićevu intelektualnu znatiželju i oslobađale njegovu snažnu umjetničku volju. Žustrim potezima, jarkom paletom te snažnom gestom iz koje proizlazi neizmjerna energija i ekspresija, Murtić oblikuje prepoznatljiv rukopis. No, unatoč apstrakciji, kolorit kojim stvara čine boje mediteranskih krajolika, posebice živi kolorit Vrsara, gdje je umjetnik imao atelijer. Eksplozija svjetlosti mediteranskog pejzaža pretvara se u čistu boju. Udaljavajući se od motiva koji slika, Murtić se fokusira na detalje koji pobuđuju silovitost i ekspresivnost izričaja. „Stvarnost mi se učinila tako čudesnom, tako neobičnom, pa sam je poželio ispitati još više“, rekao je Murtić referirajući se na svoje cikluse istarskih krajolika. Prizore iz vrta, poluotok Montraker, istarske gradiće, uvale i luke Murtić u različitim životnim razdobljima obrađuje na specifične načine.

Edo Murtić, Bijeli škoj, 1980.

Pod utjecajem enformela, 60-ih godina stvara seriju slika na kojima crvena istarska zemlja predstavlja jedini sadržaj slike. Tlo tretira kao predmetnu strukturu oblikujući formu gustim nanosima toplih tonova crvenkastosmeđe i oker nijanse. Takva ogoljelost sirove i grube materije u potpunoj je suprotnosti sa snažnom ekspresivnošću boje i geste na djelima Vinograd i čempresi iz 1986. i Mediteranski vrt iz 1990. Snažne linije te kromatski intenzitet odlike su tih djela, dok asocijacije iz naslova pomažu u definiranju pojedinoga krajolika. Djela poput Bijelog škoja i Pergole iz 1980. primjeri su kolorističkih istarskih pejzaža čiste figuracije, gdje eksplozija boja i svjetlosti definira prirodni krajolik.

Ponovno vraćanje apstrakciji vidljivo je početkom 90-ih u ciklusu Montraker, koji čine prizori iz napuštenoga kamenoloma na poluotoku ispred Vrsara. Dominacija crnoga pigmenta definira snažnu pozadinu radi isticanja motiva, ali istovremeno ima funkciju oblikovnog elementa u obliku linije nastale silovitim i brzim pokretima ruke. Crnilo postaje izvor umjetnikove energije te naglašava dinamičnost slikarskoga prikaza. Iako je krajolik ishodište slike u ciklusu Montraker, on je na samoj granici prepoznatljivosti određenog motiva. Zanimljivost opusa Ede Murtića leži u činjenici kako umjetnik, kojega smatramo jednim od predvodnika modernih strujanja prije negoli su oni doista zaživjeli u našoj sredini, energiju stalno crpe iz tradicionalne tematike krajolika, u ovom slučaju mediteranskog. Kako je sam Murtić rekao: „Meni je pejzaž uvijek značio mnogo više od povoda, on je bio istinska potreba. U njemu sam tražio odnose linija, boja, učio kompoziciju, bilo da sam ga ‘preslikavao’, bilo da sam mu izgrađivao izgled, strukturu… Pejzaž mi je bio potka iz koje sam stvarao i s koje sam polazio. I kada se pejzaž jasno prepoznaje i kada je slika potpuno apstraktna, korijeni su uvijek u stvarnom, u prirodi oko mene.“

Razvoj tradicije ljetovanja, koju je hrvatska žitelj usvojila kao nešto uobičajeno i poželjno još za vrijeme Jugoslavije, najbolje prikazuje ciklus fotografija Socrealizam na Zrću fotografa Mije Vesovića. Plaža Zrće na otoku Pagu, poznata kao hrvatska Ibiza, zaslužna je za uvođenje nove vrste turizma i zabave u Hrvatsku. Nekoliko diskoklubova, kafića te cjelodnevna zabava popraćena glasnom muzikom i obiljem alkohola stvorili su poprište razuzdanih i divljih tuluma koje pohodi mlađahna populacija kako domaćih tako i stranih turista. Kako bi ovjekovječio atraktivnu svakodnevnicu ljetovanja na jadranskoj obali, Mio Vesović radi ciklus fotografija snimljenih na toj popularnoj plaži. Velika masa ljudi ciljano dolazi na mjesto koje je postalo sinonim za brzu i laku zabavu, površna poznanstva i druženja; lokaciju koju bismo ironično mogli nazvati mrjestilište. Ciklus fotografija nastao je tijekom jednog poslijepodneva, dok je Vesović sjedio pet sati u kafiću čekajući prijatelja kako bi se vratio u Zagreb. Fasciniran pogledom na kaotično gibanje kupača na plaži naslonio je fotoaparat na ogradu kafića i počeo fotografirati zanimljive grupe i situacije koje su se odvijale pokraj terase. Stalni žamor tehnoglazbe obližnjeg partija upotpunjavao je sliku razgolićenih kupača na plaži.

Kritika potrošačkog mentaliteta

Fotografije su nastale s približno istog mjesta, s povremenim premještanjem fokusa i to u minimalnim horizontalnim ili dijagonalnim pomacima. Fotograf često radi dva slijeda fotografija istog motiva s nekoliko sekundi razmaka u okidanju, pri čemu se stvaraju različite kompozicije s istim akterima. Dok na nekim fotografijama žarište čini samo jedan lik, poput vitke preplanule djevojke koja leži na narančastom ručniku, druge su fotografije podijeljene u nekoliko ključnih planova. Primjerice, fotografija s trima glavnim kadrovima prikazuje skupinu mladih pojedinaca u hladu u prvom planu, prolaznu trasu s ljudima u srednjem dijelu, dok treći plan čini pozadina gdje udaljeni, ne posve razlučivi, likovi čine masu sa suncobranima i ostalim ljetnim rekvizitima na plaži.

Prilikom fotografiranja autor se sjeća svojih ljetovanja u doba socijalizma, kada je često išao u dječja odmarališta gdje je uživao u kupanju i slobodi igranja. Starinski ugođaj stvoren je uporabom fotoaparata Robot, čiji kvadratični zaobljeni kadar ostavlja dojam kao da je riječ o pogledu kroz prozor vlaka ili aviona. Iako je ljetovanje na Zrću dijametralno suprotno od socijalističkoga poimanja kolektivnog ljetovanja, socrealizam se očituje u kritici potrošačkog mentaliteta i neoliberalnog kapitalizma. Sam naziv ciklusa nadahnut je zapaženim znakovima reklama koje su simboli korporativnoga kapitala, kao što je reklama za Karlovačko pivo na svlačionici ili reklama za Hrvatsku poštansku banku na vrhu krana koji služi za avanturističke skokove zlatne mladeži na plaži. Sam autor objašnjava kako je taj ciklus socrealistički „zato što su svi goli, bosi i razdragani“. Autor ništa ne komentira, ne imenuje svoje fotografije, već pušta da one govore same za sebe.

Ljeta mladih umjetnika

Drukčiji pogled na pojam odmora pruža mlada umjetnica Ivana Vulić u seriji slika Blato. Poveznicu s ciklusom fotografija Mije Vesovića čini pristup motivu. Umjetnica stvara slike prema fotografijama, ili poslije fotomontažama od više fotografija, koje je sama snimila u uvali na otoku Krku. Očarana specifičnim i pomalo komičnim doživljajem ljudi koji dolaze u uvalu kako bi se mazali tzv. ljekovitim blatom, umjetnica bilježi pojedine aktere ili skupine ljudi prilikom radnji tipičnih za boravak na plaži. Svi djeluju opušteno, pozitivno, kao da istinski uživaju u spoju s prirodom, u društvu prijatelja i obitelji, posve neopterećeni činjenicom kako mirišu ili izgledaju. Taj oblik odmora čini potpuni kontrast s visokim vizualnim očekivanjima ljetovanja na Zrću ili drugim atraktivnim lokacijama duž jadranske obale.

Na svim slikama dominiraju topli zemljani tonovi smeđeg, narančastog i crvenog pigmenta, čineći podlogu inače hladnim tonovima prikaza trave ili neba. Autorica pozadinu posve pojednostavnjuje stavljajući u žarište likove kojima dokida funkciju običnoga turista premazujući ih blatom. Tim činom unificira ljude kao bića lišena svih socijalnih, dobnih i rasnih razlika, dok tijelo u svojoj nesavršenosti postaje skulpturalni artefakt. Uočljiva je razlika u gradaciji nanosa boje, čime se pridonosi vjerodostojnosti prikaza pojedinoga lika. Na svim djelima prisutni su tipični elementi potrebni za boravak na plaži, poput šarenih suncobrana, kapa, šešira, torbi, krema za sunčanje, ručnika i sličnih predmeta. Dok Zrće karakterizira kult tijela i opsjednutost izgledom, ovdje je riječ o prosječnim ljudima koji nisu opterećeni svojom vanjštinom ni privlačnošću mjesta koje posjećuju.

Realistično prikazana tijela potpuno su u skladu s općom atmosferom opuštanja, gdje je naglasak na čitanju, sunčanju, razgovorima ili drijemanju. Sama činjenica da se mažu blatom iako pritom smrde po sumporu i ne izgledaju nimalo privlačno dovoljno govori o njihovim prioritetima. Umjetnica se bavi uobičajenim događajima malih običnih ljudi, prikazujući prosječnu svakodnevnicu provođenja odmora. Po naglašenosti crvene nijanse blata i zemlje te kutu sjena na likovima može se pretpostaviti da li je riječ o ranom ili kasnom popodnevu. Površina mora plave boje ima ključnu ulogu u diferenciranju plaže od udaljenoga krajolika planine i neba. Kao u ciklusu fotografija Mije Vesovića, tako i u ciklusu slika Ivane Vulić nalazimo dvije slike na kojima su prikazani pojedinci, u ovom slučaju muški likovi, koji uživaju u samoći. Zanimljiva je i razlika, možda slučajna, možda namjerna, u prikazu muškaraca i žena. Dok su muškarci većinom prikazani sami, kako se odmaraju, drijemaju ili čitaju, žene su više-manje uvijek u nekoj interakciji: ili se mažu ili razgovaraju. Naglašen je društveni aspekt. Cijeli ciklus karakterizira statičnost, ne u smislu nepokretnosti, nego u formi ležernosti, neopterećenosti i prirodnosti, za razliku od ciklusa sa Zrća, koji odiše kaosom, dinamikom, užurbanošću te stalnim promjenama karakterističnima za mladost i njezinu silnu energiju. Oslikavanje prosječnih pojedinaca u trenucima opuštanja stvara novu estetiku koja nužno ne mora biti idealizirana ni u skladu sa svjetskim trendovima.

Drukčijim oblikom provođenja godišnjeg odmora bavi se fotograf Bojan Mrđenović u ciklusu fotografija Toplice. Dok Mio Vesović prikazom modernog oblika turizma budi reminiscencije na mladost u vrijeme socijalizma, Bojan Mrđenović prikazuje relikt socijalizma tradicijom nastalom u doba Jugoslavije, koja polako propada i prilagođava se novonastalim trendovima.

Daruvarske toplice, izgrađene 1980, unatoč modernizaciji i stalnim ulaganjima, svojim neobnovljenim dijelovima arhitekture i karakterom i dalje izgledaju kao spomen nekoga prošlog vremena. Mrđenović svojim ciklusom slika bilježi trenutačno stanje toplica prije renovacije i promjena koje su potrebne kako bi se zadovoljilo visoke kriterije turistički orijentirane zemlje. Skromni funkcionalni prostori imaju određenu čar i toplinu, jednostavnost. Žarište nije na skupocjenim materijalima i mnoštvu dekoracija. Ljudi dolaze s drugim ciljem. Akcent je na opuštanju i prirodnosti. Njega tijela, rekreacija u bazenima i odmor u ležaljkama uz bazene je sve što postojeća klijentela zahtijeva. Mrđenović se usredotočuje na kadrove koji svjedoče tom prošlom vremenu, poput derutnosti koja se očituje izlizanim natpisima, istrošenim pločicama i mutnim staklima.

Socijalistička nota uređenja vidljiva je u dizajnu šanka i stolaca u baru, uređenju recepcije, crvenim plastičnim stolcima koje i dan-danas možemo vidjeti u većini domova zdravlja i ostalim javnim institucijama te s osobljem u radnoj odjeći koja podsjeća na kute tamnocrvene boje odjevene preko bijelih košulja. Nedostaju samo borosane na nogama dviju gospođa uhvaćenih u trenutku odmora na već pomalo propaloj i istrošenoj terasi kompleksa. Pločice su jednobojne, neutralnih boja, stolnjaci podsjećaju na uniformiranost i jednoličnost prošlih vremena. No sve to kao da ne smeta posjetiteljima toplica. Posve neopterećeni, ljudi uživaju u blagodatima prostora u kojem se nalaze. Žena u kupaćem kostimu, ležerno sjedeći na crvenoj plastičnoj stolici, uz bazen čita časopis. Nonšalantno podignuta kosa, običan jednodijelni kupaći kostim, nemarkirana torba za plažu, tek toliko da posluži funkciji, govore o srodnosti karaktera ljudi koji posjećuju toplice i posjetitelja uvale na otoku Krku. Oni su lišeni opterećenosti estetskih karakteristika svojih tijela. Život je ogoljen i prikazan kakav uistinu jest. Kao što se toplice trenutnim vizualnim izgledom ne uklapaju u viziju hrvatskog elitnog turizma, tako ni ti obični ljudi ne izgledaju kao idealni kandidati za snimanje reklame kupaćih kostima, i upravo je zato njihova simbioza idealna. Različiti kutovi snimanja omogućuju totalnu anonimnost autora i pružaju veću mogućnost fotografiranja spontanih trenutaka.

Dok ciklus Socrealizam na Zrću zrači dinamičnošću kretanja, a slike iz ciklusa Blato opuštenom atmosferom bez suvišnih kretnji, Toplice karakterizira naglašena kontemplativnost. Smirenost je ključna odlika fotografije muškarca koji stoji na rubu vanjskoga bazena, zamišljena pogleda u daljinu, dok toplina vode isparava čineći mističnu izmaglicu. Istog je karaktera i fotografija muškarca koji se nalazi u vanjskom bazenu naslonjen na rub, pognute glave i zatvorenih očiju. Atmosferičnost je prisutna i u prikazima okoliša, prirode i skulptura koje su sastavni dio objekta. Fotografija djeluje zamrznuto u vremenu, dok sumaglica pridodaje element mističnosti. Kao da je riječ o sjećanju na nešto što je prije živjelo punim plućima, ali polako izumire jer vrijeme donosi promjene. Traže se novi oblici turizma koji će zadovoljiti kriterije moćnika. Svi akteri fotografija djeluju kao da su zaokupljeni vlastitim mislima, ali ne mislima koje ih opterećuju, jer su im lica lišena svakog nemira. Oni su tako pronašli svoj unutarnji mir. Svjesni promjena koje dolaze, opraštaju se s prostorom koji je za njih bio oaza opuštanja i odmora.

Oskarovac ferijalizma

Posljednja referencija na pojam ferijalizma u Hrvatskoj možda je najizravnija kritika današnjega društva i poimanja svijeta oko sebe. Prvi animirani film izvan Sjedinjenih Država koji je 1962. dobio Oscar za najbolji crtani film bio je Surogat. Riječ je o desetominutnom animiranom filmu Dušana Vukotića iz 1961. Jednostavna priča efektna crteža i odlične zvučne pozadine nervoznog jazza, govori o malom čudnom trokutastom debeljku koji odlazi na kupanje. Sve što mu je potrebno na plaži on napuše. Primjerice napuše roštilj i ribu za jelo, potom stolac, pa djevojku za sebe. Nakon što ga djevojka odbije, napuše morskog psa kako bi on ispao heroj u njezinu spašavanju. Na kraju odlazeći s plaže i vozeći se u automobilu naiđe na čavao i kako je jednostavno do svega došao tako je i sve izgubio ispuhavši sam sebe.

Iako u sadržaju jednostavan, film nosi niz metafora i simbolike koje su izravna kritika današnjega društva. Napuhivanje djevojke koja mu nije dovoljno privlačna, ispuhivanje pa napuhivanje druge s naglašenim ženskim atributima govori o površnosti ljudske komunikacije, prioritetima i vrijednostima te lakoj zamjenjivosti svega i svakoga. Nakon što počne padati iz auta, glavni lik, koji je utjelovljenje sebičnosti i egocentričnosti, paradoksalno se počinje moliti što govori o korištenju vjere po potrebi, umjesto dosljedna življenja u skladu s uvjerenjima.

Film je nastao u vremenu kada su se tek sporadično počeli pojavljivati surogati za željene stvari, no film kao da je predvidio današnjicu u kojoj se doista gubi granica između stvarnosti i iluzije. Likovi su jednostavni, zasnovani na Cézanneovoj tvrdnji da je sve u prirodi oblikovano prema geometrijskim likovima kugle, valjka i stošca, s time da Vukotić prenosi princip u dvodimenzionalan svijet zasnivajući se na oblicima kružnice, trokuta i kvadrata. Plošno oblikovani junaci, svedeni su na osnovne izražajne elemente i pokrete. Estetika animacije nadahnuta je slikarstvom Vasilija Kandinskog. U tom je pogledu Surogat jedinstven, jer za razliku od Disneyjevih animiranih filmova, on ne nudi iluziju, već se zasniva na surovom minimalizmu i simboličnosti. Ironičnim pogledom na svijet Vukotić ismijava materijalizam i pohlepnost za materijalnim dobrima. Moguće je povući zanimljivu paralelu odnosno kritiku društva kroz Surogat i Socrealizam na Zrću. Oboje se referiraju na percepciju ispraznih užitaka otuđenoga pojedinca, koji se koristi surogatima ne samo u materijalnoj nego i emocionalnoj sferi. Surogat cinično kritizira današnje vrijednosti – cijeni se samo ono što je privlačno i lako dostupno. Ukoliko se ne prilagodiš okrutnoj sredini, podrazumijeva se da ćeš biti zamijenjen mlađim i prilagodljivijim modelom. Ljudi su postali potrošna roba u svakom obliku te riječi. Na kraju filma ostaje tek nokat kao podsjetnik na artificijelnost svijeta koji je stvoren. Nameće se pitanje smisla života. Potiče se razmišljanje o mijenama u percepciji ljudskih vrijednosti, društvene zajednice i globalne uloge čovjeka.

Prolazeći kroz različite umjetničke opuse predstavljenih umjetnika dolazimo do zaključka da je ferijalizam duboko ukorijenjen u život običnoga Hrvata. Naravno da taj fenomen nije zaobišao ni umjetnost, što je vidljivo u analizi tek nekolicine umjetnika različitih generacija iz drukčijih područja umjetnosti. Interpretacije variraju od nostalgičnih reminiscencija na prošla vremena, preko kritike novih trendova i suvremenih promjena, pa do afirmiranja nikad iskorijenjenih ritualnih običaja koji su i dalje prisutni unatoč modernizaciji i novim trendovima. Svaki pojedinac, bilo običan čovjek, bilo umjetnik, ima svoju percepciju slatkog života, koju često vežemo uz vlastiti imaginarij ljeta.