Zašto padu nedostaje užas

Čitajući Fausera

Čitajući Fausera mislim si, onako, usput,

pa i Baudelaire je iz gnjusobe

umio iscijediti blaženstvo,

tamnu tvar nalik ljepoti.

Nema tu ničeg prevratnog,

tek malo više skočnosti, plakatizma i tempa.

Nije ni čudo,

opažanje se izoštrilo, diskurs iskrivio,

„jezik ispraznio biće u želju“.

Kao da je vrijeme zloglasnog Frančeza

uopće poznavalo frenetičnu montažu.

I inače taj Fauser nije iznimka.

Većina umnih Deutschera naginje sarkazmu

tek ga malo preveć shvaćaju ozbiljno

no čudim se duhovnom rasponu

tog nježnog klošara.

Pijane šljakere i nadrkane kurve

združiti s Meduzom, Sfingom

i kojim već ne kriplom

iz surovog miljea grčkog infantilizma...Pitam se, podjednako usput,

kamo poezija smjera.

Do praga dopustivosti, do gluhog carstva

proze

(nije pomogla ni Aragonova šiba),

do samoukinuća svojstava roda.

Svakako će biti da je nepažnja uzela maha

i da su versi potpuno izmakli kontroli,

a i bilo je vrijeme,

samo da se amateri ne razmašu,

jer, danas se, recimo, od skribosa ne traži

da provlače konac kroz zmijske zavijutke

ili razigravaju concetta po pučini papira.

Usporedimo nasumce dva stiha, recimo

Lubranov

– ledene padavice olujnih dana –

s – čovjek bi isto tako mogao pokarati

ementaler –

našeg Fausera.

Sve se čini ponešto jasnijim;

drugi je stih pod Handkeovim reflektorom,

(onda kad nije bio politički smušen)

a o prvom ne treba trošiti riječi.

Maskiraš se u kameru, trčkaraš naokolo,

ništa ne tumačiš, cijepljen si protiv

pronicljivosti,

bilježiš li bilježiš, uglavnom polusvijet,

margine, splačine i opačine,

u vidokrug uleti pokoja reklama, grafit,

mudra izjava braniča lokalnog tima,

možda zgodan komad.

Probaviš opaženo, pažljivo izglancaš, kao

slučajno poantiraš

i poput svakog virtuoza djeluješ bolesno

svečano,

gotovo lirično.

Jedan oblik mjesečarenja

U obrednom trzaju ljeta

zablistala je uzbudljivo, bolno,

poput dječjeg očnjaka

prodrla duboko u dadiljin vrat.

Zapravo sam je upoznao na prijemu,

a svi američki prijemi nalik su loše režiranu

Hamletu;

svečano groteskna druženja bučnih,

teatralna laprdanja o plemenitosti i sličnom.

Nevješto je provirila iz grupe tipičnih lolita

dražesno izmučenim očima

njušila vreli zrak,

a zatekla tek moj umiljati pogled.

Njeno se dosađivanje moglo opipati

(makar susret umora i dosade

zna proizvesti sjajne učinke)

bila je dovoljno radoznala, a ja neoprezan

i cijeli je ovaj svijet bio u tužnom neskladu

s tim pogledom i, zašto ne reći,

s obrisima nenadano propupalih grudi.

Par je minuta nijemo prijetila;

nije ju bilo teško pozvati na punch

ponosno otrpjeti pokoji zloban pogled;

kojeg li zanosa, biti drzak frajer

(samo da se ne razbucam na stijenama ushita)

dok koljena i srce ritmički glavinjaju.

Dvoranom se širio duh Golgote

i zvuci Bruceove Drive all night

već sam se i primirio, a ona pristupačna

(bilo je nečeg demonskog u njenoj mirnoći,

nečeg nevinog u njenom zovu)

u svakom slučaju, da kakav punch,

ima ona bolju ideju, i eto tako

pozvala me na jahanje,

a 18 godina nisam jahao,

18 godina nisam jahao na mjesečini.

I naravno, nije me odvela k rijeci,

i nisam joj taknuo usnule grudi,

(nenadano propupale, ako se sjećate)

jer, posljednjih kuća naprosto nije bilo,

bilo je samo malo više sudbinskog

i malo manje smušenih dodira

u tom običnom, a obećavajućem jahanju.

... da ne zaboravim, bilo je i mjesečine,

a ona je bila izgubljeno dijete Mjeseca

(samo da joj se konj ne pretvori u Pegaza)

Viđali smo se često, uvijek na mjesečini,

mutni sjaj dana ionako bi razrijedio čaroliju

i bacio tijela s onu stranu bliskosti,

zbacio tijela s konja u šipražje

i da ne bismo postali lak plijen pohote

samo smo se smijali poljupcima i mjesečini

tu i tamo valjali

odjeveni u kože sljubljene znojem.

Tko će se sjetiti razine dopamina,

tad se to kemijsko stanje nazivalo strašću,

tko će se sjetiti jesam li bio zaljubljen jer,

više i nisam putovao preko bare.

Sjećam se njene svježine,

sjećam se kako sam joj strepeći

prstima uznemirivao kose,

sjećam se njenog pogleda umočenog u mjesec

toplih sokova, rzanja i tišine.

Bio sam poklisar bez poruka,

partner u plesu konja na mjesečini

i sada se ispovijedam,

a rado bih zdvajao

zbog male luteranke

od paučine i vjetra.

A što uopće imam kukati?

Nisam s njom htio jahati,

tek se, prozaično, uz nju probuditi.

Mali, nevažni debakl

Ušetao sam pospan

u otmjen klub sjevernog grada

koketni vražić

bijesno me ugurao u bučnu gomilu.

„No, dobro, možda nije loše

otrijezniti se naglo s malo bourbona

netom ostavljen, a tako pun života

podvučeš crtu i opet si svoj.“

„Tako izgleda perilica poroka

sablažnjivo crveno, primamljivo oporo“,

kaša gordih utopljenika

i moj besprijekoran, leukemičan zor.

Htio sam sjesti –

u tom se položaju čovjek jednostavnije ništi,

uživati u anonimnosti, lelujati, tonuti

jer, ionako,

konverzacija mi nije jača strana,

a i budala se doima oholijom

ako uopće ne zbori.

No sudbina je htjela

možda napast, dvojnost bića;

trebao sam znati,

u arijevskom ambijentu

uvijek ima zeru fatuma

malo Wagnera, malo Schopenhauera

i pregršt Mannova smisla za red.

Zurim ja kreposno, prkosim dimu

kamera se zaustavi, ukoči vilica

na drugoj strani ovalnog šanka

stajao je azurno plavi pogled

pomalo mučan u svojoj ljepoti.

Zurim tako, sav u čudu

muževno, arogantno,

sav ushićen nedostatkom izbora,

a tek sam se zapravo oporavljao od šoka.

Oskudno odjevena

kažiprstom je zasjekla usne

odmaknuvši se unatrag

pokazala je noge,

pokazujući se u totalu, nesvjesno

onako kako to samosvjesne žene znaju.

Takvu vrstu imaš priliku upoznati

samo u polusnu

kada ti obamru čula,

kad si uzvišeno prazan.

„I što sad?

Pozvati je na ples?

Opipati? Materijalizirati?

Baš mi i nije morala pokvariti dosadnu večer

a, opet,

što mogu izgubiti osim kapi pričina.

Valja skupiti hrabrosti, onjušiti biser,

evidentirati promašaj

ali, zašto ne?“

„Osvojiti je na prepad, životinjski

jer, počnem li mozgati

mogu se komotno pobrati u hotel.

A i inače sam ziheraš,

zazirem od pušione

pa i nije neki kompliment

postati lovina kojekakvih komada.“

Odveslao sam do nje gordo

s dozom galgenhumora u sebi;

zgodimičan proplamsaj drskosti,

užitak predmnijevana poraza.

Bez erotskog poriva,

tako ironično i mjesečarski precizno

taj put je trajao cijelu vječnost

taman toliko da zaboraviš

pošto si uopće došao.

No kad jednom priđeš, povratka nema.

Tijelo je drhturilo;

„daj bože da me glas ne iznevjeri“.

Predstavio sam se uljudno,

maniri su moja jača strana,

doduše, samo u početku,

ponudio joj sebe,

s par manje-više uspješnih fraza

kao da joj unaprijed odgađam zadovoljstvo.

Mora da me je bilo sažaljivo gledati,

gestikulirajući sam, naime,

htio nadjačati buku.

Odmjerila me ležerno,

njeno je poprsje prilazilo bliže,

naslonila je usne na moje uho

i samo promrmljala –

don’t forget, you’re alone.

Zaobišla me u blagom luku,

pomno sam pratio uvijanje njenih nogu

savršeno nestvarnih

pa još lagani poluokret,

pogled blag, pokroviteljski,

„a što se uopće treba ispričavati,

otfikarila me, nije me uvrijedila“.

No, krasno, a i krasan razlog za betoniranje.

Kasnije sam mislio,

možda me htjela opomenuti,

poručiti nešto –

mo’š mislit u onom transu

gonetati značenja.

Svejedno joj hvala.

Uspjela me nekako pomiriti sa zbiljom jer,

što bih joj uopće,

osim kronične sluđenosti,i mogao ponuditi?

* * *

Bič života i pročitanog

Vlahović osjeća drevne zadaće pjesništva i pjesnika kao što osjeća njihove zapreke da

iskažu „onkrajnost duha“,

a njegov lirski subjekt

ne pati od neodređenosti kao ni od maniriziranja stiha

Dubrovčanin Valerije Vlahović od onih je pjesničkih poslenika koji nije, barem ne dosad, mario za račun književne kritike, stoga i počinje objavljivati u zreloj muškaračkoj dobi, literarno obrazovan i odškolovan, začudo neiskvaren poetikološkom erudicijom, posve autohton i svoj na ekranu vlastita suvremenoga puta ponad kojeg ga je ošinuo bič života pa i bič onog pročitanog i funkcionalnog. Iako ne i maritiman, jer teži svrhovitosti sveopćih poveznica života i ljubavi, njegov će poetski krajolik nastojati „biti“ u začudnom prostoru sazrijevanja. Otkrića novih prostora pjesme mogu se već dokučiti kada pročitamo stih: „more u koje ću se baciti donoseći smrt divnim stvorenjima“ .

Nije mu strana ni ljubavna lirska dramaturgija, nalik na epistolarno svjedočenje o idealu neke životne harmonije ili disharmonije. On će sve viđeno i proživljeno usavršavati svojim iskonskim spoznajama (pa i kada su i tuđe – biografske), sa suzdržanom emocijom, bez subjektivno emotivnih trikova koji u konačnici djeluju zavodljivo. Ono lirsko lomit će kroz misaonu tekstualizaciju, vjerojatno poželjevši dostignuće neke kozmičke figure, a ne istaknuti neki naivni predmet žudnje te će stoga (barem kada je riječ o ljubavnoj lirskoj vrsti) baciti posve novo osvjetljenje na dramatiku dualiteta: muškost – ženskost. U već rečenu lirsku građu uvijek unosi neku ideju, aliteracijski rečeno Valerije valorizira izražajnu stilsku fakturu pjesme te će kroz smisleno značenjsku urednost označavati neku neoegzistencijalnu svrhu, odnosno analitičku vezu.

Njegov sigurni, stabilizirani lirski subjekt ne pati od neodređenosti kao ni od maniriziranja stiha. Pritom je motivsko-tematski repertoar prepoznatljiv i asocijativno čitljiv, iako je pjesma u cijelosti metonimijski zamišljena i neće trenutačno fascinirati (primjerice – lijepom metaforom – iako ni to nije iznimka) već na cijelom terenu pjesme, gdje pjesnik otvara nove perspektive izričajnog, bez programatskog poticaja, ne bi li tako naglasio vlastitu i tuđu determiniranost bića. Ono generičko i antropološko blisko je i zbiljnosti, ali i simulaciji te zbilje, jer ipak riječ je o znakovitosti, a ne posve o stvarnosnoj supstanciji. Upravo takva mimikrija Vlahovića uvodi u svekoliku književnost, jer on je stasao posve sam – u šumovima vlastite kuće jezika.

Pjesnik osjeća drevne zadaće pjesništva i pjesnika kao što osjeća njihove zapreke da iskažu „onkrajnost duha“. Zbog toga Valerije Vlahović ublažava semantičku gustoću, dopuštajući osvježenje dovršenom (ponekad narativnom rečenicom) pa i kada je formirana u sklopu fragmentarnog smisla. On naprosto zumira puninu tamo gdje se ona zbiva, a bome i gdje je u odsutnosti.

Sead Begović