Zapostavljen kazališni fenomen

Hvarsko kazalište među prvima je europskim kazališnim institucijama namijenjenim svim društvenim slojevima, ali njegova posebnost bila je oduvijek nedovoljno prepoznata u razmjerima europske i svjetske teatrologije

Nakon brojnih napisa o razvodu Toma Cruisea, medijske su stupce i ekrane nedavno punile i nama ponešto zanimljivije vijesti o glumčevu navodnom oduševljenju hvarskim kazalištem i navodnom velikom interesu koji je pokazao za njega. Naime, u bogatoj turističkoj i kulturnoj ponudi svjetski sve prepoznatljivijega grada i otoka Hvara, sve važnije mjesto zauzimaju i hvarsko kazalište i hvarska kazališna baština. Kao prvo komunalno kazalište u Europi Hvarsko kazalište – i uopće hvarska kazališna tradicija – dakako već dugo ima jedinstvenu poziciju u povijesti ne samo hrvatskoga nego i svjetskoga kazališta pa se stoga postavlja i pitanje njegova mjesta u nacionalnoj i nadnacionalnoj kazališnoj historiografiji.

Pogled na Arsenal, na čijem se prvom katu nalazi kazalište

O Hvarskome su kazalištu, bilo u književno- ili kazališnopovijesnim pregledima, bilo u zasebnim radovima, pisali mnogi ugledni hrvatski znanstvenici i stručnjaci, među kojima se primjerice ističu Grga Novak, Nikica Kolumbić, Nikola Batušić, Slobodan Prosperov Novak, Mladen Nikolanci, Niko Duboković Nadalini, Đino Novak, Tonko Maroević, Cvito Fisković, Mirjana Kolumbić Šćepanović, Petar Selem i drugi. Već i letimičan pogled na popis imena odaje da je riječ o autorima posve različitih naraštaja, profila, struka i interesa – arheolozima, povjesničarima, povjesničarima književnosti, kazališta ili umjetnosti, teatrolozima pa i ljudima iz kazališne prakse. Činjenica da su o hvarskom kazalištu progovorili predstavnici različitih struka omogućila je sagledavanje povijesti hvarskoga kazališta s najrazličitijih stajališta, pa se u dosad objavljenim radovima može razaznati više tematskih cjelina i slojeva, kao što su primjerice arheološka i povijesna tumačenja postanka i razvoja kazališta, teatrografski popisi i pokušaji teatroloških rekonstrukcija predstava izvođenih u njemu ili kunsthistoričarski opisi novopronađenih fresaka i radovi o sanaciji i restauraciji kazališta i cijeloga kompleksa Arsenala.

Prijepori oko datuma utemeljenja

O povijesti zgrade Hvarskoga kazališta od njezina utemeljenja 1612. pa do današnjih dana ispisane su mnogobrojne kartice teksta, a neke od njih katkada su bile i polemički intonirane. Jedan od razloga za to svakako treba tražiti u činjenici da su brojni važni dokumenti koji bi mogli podrobnije dokumentirati i razložiti povijest hvarskoga teatra uništeni tijekom raseljavanja hvarskoga komunalnog arhiva ili su stradali u Drugome svjetskome ratu, kao uostalom i niz drugih dalmatinskih arhiva, na što posebno upozorava Grga Novak, jedan od prvih i najistaknutijih proučavatelja i zagovornika hvarskoga kazališta. Vrijedi se stoga zaustaviti na njegovu prinosu proučavanju hvarskoga kazališta koji započinje 1924. knjigom Hvar, nastavlja se 1936. obljetničkim tekstom Tri stotine dvadeset i četiri godine postoji pozorište u Hvaru objavljenu u beogradskoj Politici, a kulminira 1961. otisnutim radom koji je posvećen mletačkome knezu i providuru zaslužnu za izgradnju kazališnoga prostora iznad Arsenala – Petru Semitecolu. Pritom osobitu pozornost zaslužuje podatak da su u sklopu Novakova rada tiskani izvornik i prijevod danas već spominjana Karamaneova spjeva s početka osamnaestoga stoljeća koji je, uz pismo Grifika Bartučevića iz 1711, dugo bio jedan od najranijih dokaza o predstavljanju u starome Hvarskome teatru. O Karamaneovu spjevu smo čuli, a Grifiko Bartučević, za podsjetnik, 10. siječnja 1711. u pismu prijatelju u Jelsi spominje izvođenje maškarata, opera i svečanosti u gradu Hvaru.

Kako je naime poznato, najviše je prijepora i neizvjesnosti o Hvarskom kazalištu izazivala razmjerno slaba dokumentiranost prvih stotinu godina njegova postojanja počevši od pretpostavljene godine izgradnje, druge godine mira 1612, zahvaljujući kojoj hvarskome kazalištu pripada jedinstveno mjesto i u svjetskim razmjerima, a u tome je osobito prednjačio Cvito Fisković. Zbog toga iz niza radova koji su se nakon Grge Novaka bavili Hvarskim kazalištem – raščlanjujući postojeću arhivsku građu o kazališnome životu, dokumente o predstavljanju, regule hvarskoga kazališnoga društva s početka 19. stoljeća i slično – za ovu prigodu vrijedi izdvojiti rad Nikše Petrića iz 1996, dopunu njegova novinskoga članka iz 1981. U studiji pod naslovom Dokument o Hvarskom kazalištu iz 1676. godine Petrić iznosi novopronađene arhivske podatke koji dotadašnje spoznaje o izvođenju predstava u hvarskom teatru premještaju nekoliko desetljeća bliže godini 1612, a na koje je svojedobno upozoravao još Grga Novak, ali su se u međuvremenu zagubile. Zahvaljujući marljivu arhivskome radu čija se važnost često zanemaruje jer ne daje uvijek jednako spektakularne rezultate, Petrić je u obiteljskom arhivu Ivanić-Boglić-Božić pronašao izvadak iz knjige Maloga odbora za izdatke osnovan 1574, koji je bio zadužen za hvarske komunalne izdatke. U njemu je uočio i dio teksta koji se odnosi na Hvarsko kazalište, a datira iz siječnja 1676. – riječ je o prijedlogu da se iz komunalne blagajne izda određena svota novca za popravak kazališta u arsenalu namijenjenu izvođenju komedija. Time je Petrić uspio dokumentirati djelatnost kazališta u 17. stoljeću, ali značenje njegova otkrića produžuje se i u dokumentiranju skrbi hvarskih vlasti za kazalište, odnosno potrebe hvarske publike za kazalištem koja ni danas nije jenjala, a koja se stalno ovjerava iz godine u godinu na nastupima Hvarskoga pučkoga kazališta i njemu srodnih kazališnih skupina.

Osim radova na samoj kazališnoj zgradi, važan tematski sloj izučavanja teatra forskog čine i radovi posvećeni povijesti hvarskoga kazališnog života u cjelini, od prvih predstavljačkih izvedbi preko glazbenih priredbi 18. stoljeća do suvremenih predstava. Usporedno s kazališnom povijesti izlaže se i bogata povijest hvarske dramske riječi, koja čini jedan od stožernih i po mnogo čemu autonomnih i izvornih stupova hrvatske kazališne baštine, bilo da je riječ o prikazanjima, renesansnoj komediji ili baroknim scenskim formama, bilo o njezinim glavnim predstavnicima Hanibalu Luciću, Martinu Benetoviću ili Marinu Gazaroviću.

Jedinstven teatar u Europi

U postojećim povijesnim pregledima hrvatskoga kazališta Hvarsko kazalište imalo je varijabilan tretman, jer je u prvoj polovici 20. stoljeća, kad uglavnom nastaju prvi opsežniji kazališnopovijesni radovi autora kao što su Nikola Andrić, Milan Ogrizović, Milutin Cihlar Nehajev ili Branimir Livadić, kazališnohistoriografska pozornost bila ponajprije usredotočena na bilježenje novije, 19. stoljeća, i profesionalne kazališne povijesti, nerijetko zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta. U drugoj polovici stoljeća povećano je pak zanimanje za proučavanje hvarske kazališne prošlosti, pa mu zasluženo mjesto u svojoj povijesti hrvatskoga i srpskoga teatra daje već i Pavao Cindrić 1960. Tek će, međutim, zahvaljujući Povijesti hrvatskoga kazališta Nikole Batušića iz 1978. Hvarsko kazalište dobiti zapaženo i istaknuto mjesto, značenje i kontekst u širem povijesnom pregledu nacionalnoga teatra, ali i u širim okvirima europske kazališne povijesti.

Od znamenitoga Teatra Olimpica u Vicenzi iz 1585. i Teatra Farnese u Parmi iz 1618, u čije ga društvo povjesničari hrvatskoga kazališta rado smještaju, Hvarsko se kazalište razlikuje po tome što je bilo namijenjeno svim društvenim slojevima. Razlikuje se i po tome što se u europskoj i svjetskoj kazališnopovijesnoj literaturi ta dva teatra – osobito Teatro Olimpico – redovito i trajno prepoznaju, opisuju i problematiziraju. Fenomen i jedinstvenost hvarskoga kazališta, naprotiv, kao što je to nerijetko isticao i Nikola Batušić, tijekom prve polovice 20. stoljeća bio je nedovoljno prepoznat u razmjerima europske i svjetske teatrologije, a situacija se ponešto poboljšala u drugoj polovici prošloga stoljeća, osobito u njemačkoj teatrološkoj literaturi. Tako ga Kindermannovo čuveno višesveščano izdanje spominje, spominju ga i još neke njemačke i francuske publikacije, a jedan je od važnijih rezultata prijevod Karamaneova spjeva na engleski jezik. Nažalost, u nekim recentnim i relevantnim kazališnopovijesnim edicijama i kazališnim leksikonima, za razliku od dva prethodno spomenuta teatra, Hvar je izostavljen.

Pregled dosad napisanih radova o hvarskom teatru pokazuje kako se razvijala znanstvena misao o njemu, kako je napredovalo istraživanje, kako su otkrivani novi podaci i revidirane pojedine tvrdnje te kako se uopće sklapao mozaik hvarske kazališne povijesti, rasvjetljujući i rezimirajući dosadašnje spoznaje o njemu i različite tijekove i rukavce istraživanja. Jednako tako on svjedoči i o nepomućenom pedesetogodišnjem kontinuitetu znanstvenoga zanimanja hrvatskih znanstvenika iz različitih umjetničkih i znanstvenih područja za povijest Hvarskoga kazališta i hvarskoga kazališnoga života. Za četiristoti rođendan Hvarskoga teatra stoga ne preostaje nam drugo nego poželjeti mu to isto i u budućnosti, uz nadu da će pronaći mjesto u budućim relevantnim pregledima povijesti europskoga pa onda i svjetskoga kazališta jer on ga po svemu što znamo i što ćemo danas ovdje čuti nedvojbeno zaslužuje. Dovođenje Toma Cruisea u obilazak Hvarskoga kazališta svakako je jedan od legitimnih koraka promocije kazališta, ali nedvojbeno bi trebalo dodatno poraditi i na njegovu plasiranju u znanstveno relevantnim krugovima. Jer, u doba ulaska u Europsku Uniju, ali i sve marginalnijega tretiranja kulture u suvremenom društvu ili barem medijskom prostoru, ne treba zaboraviti da je Hvarsko kazalište još jedan primjer hrvatske integriranosti u europska kulturna zbivanja od najranijih razdoblja, kao i njezina korifejstva u pojedinim povijesnim trenucima.