Wagner Lovre von Matačića

Ovo uzorno priređeno izdanje Wagnerove Walküre koristan je spomen na hvalevrijednu koncertnu praksu sedamdesetih i osamdesetih godina, kada su se izvedbama cjelovitih opera publici predstavljala djela kojih dugo ili čak nikad nije bilo na repertoaru

Točno na dvjestotu obljetnicu rođenja Richarda Wagnera, 22. svibnja, u Zagrebu su Fond Lovro & Lilly Matačić i tvrtka Cantus predstavili dvostruki CD sa snimkom koncertne izvedbe 1. i 3. čina glazbene drame Walküre. To dobrodošlo izdanje ostvareno je u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, Hrvatskom radiotelevizijom, Zagrebačkom filharmonijom i Ministarstvom kulture Republike Hrvatske.

Posrijedi je dvosatni tonski zapis, pohranjen u Fonoteci Hrvatskoga radija, koji je nastao 15. ožujka 1974, dakle u prvoj sezoni tada novoizgrađene Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, što je napokon u gradu Zagrebu omogućilo primjerene izvedbe najzahtjevnijih vokalno-instrumentalnih partitura koje iziskuju golemi izvođački sastav. U inauguracijskoj sezoni zagrebačke Palače glazbe maestro Lovro von Matačić nije se tek slučajno opredijelio za glazbu bayreuthskog majstora, jer – pored Antona Brucknera i Ludwiga van Beethovena – upravo je Richard Wagner bio jedan od njegovih omiljenih skladatelja. Da je tomu uistinu bilo tako, posvjedočuje nam nekoliko inozemnih diskografskih izdanja s pretežito živim snimkama Matačićevih scenskih ili pak koncertnih izvedaba četiriju Wagnerovih opera: Rinezi (würtemberška Državna opera, 1957), Lohengrin (Bayreuthski festival, 1959. i Teatro Colón u Buenos Airesu, 1964), Majstori pjevači (Torino, 1962) i Sumrak bogova (Budimpešta, 1983). Pored navedenog, u inozemstvu je objavljeno još desetak kompaktnih ploča s orkestralnim ulomcima i prizorima iz Wagnerovih opera, koje je maestro Matačić, između ostalih, snimio i sa Zagrebačkom filharmonijom (VAI Audio), Češkom filharmonijom (Supraphon) te u dva navrata sa Simfonijskim orkestrom NHK – Tokio (Altus, Denon). Posebno je pak važna Matačićeva raritetna živa snimka koncertne izvedbe dvaju velikih prizora iz Tristana i Izolde i Sumraka bogova, u kojima je 1974. uz Orkestar Opere iz Monte Carla solistica bila neusporediva vagnerijanka Birgit Nilsson (Lanne Historical Collection), dok ova netom objavljena snimka koncertne izvedbe 1. i 3. čina Walküre zasigurno bitno upotpunjuje ionako respektabilnu diskografiju gorljivoga vagnerijanca Matačića, koja bi jednoga dana neizostavno trebala biti zaokružena i objavom Maestrovih zagrebačkih koncertnih izvedbi još dviju glazbenih drama – Tristana i Izolde (Zagrebačka filharmonija, 1971) i Rajnina zlata (Simfonijski orkestar Radiotelevizije Zagreb, 1984).

Dirigent Lovro Matačić

Uzoran primjer profesionalnosti

Wagnerovu glazbu Matačić je u inozemstvu izvodio s najuglednijim opernim i simfonijskim ansamblima, surađujući pritom s najvećim vagnerijanskim pjevačima svoga vremena, kao što su: Wolfgang Windgassen, Sándor Kónya, Elisabeth Grümmer, Birgit Nilsson, Christa Ludwig, Eberhard Wächter, Roberta Knie, Eszter Kovács… No Matačićevi „vagnerijanski“ odabranici često su – upravo na njegovu zamolbu – znali biti veliki pjevači koji su se proslavili u posve drukčijem repertoaru: Giuseppe Taddei, Boris Christoff, Victoria de los Ángeles, Gian Piero Mastromei… U nekoliko navrata Matačićeve su vagnerijanke dakako bile i svestrana Ruža Pospiš-Baldani te „specijalizirana“ Dunja Vejzović, koja je s Maestrom 1981. u Dubrovniku izvela Pet pjesama na stihove Mathilde Wesendonck (CD VERO Vision). No od svih inozemnih i hrvatskih pjevača Matačićev najčešći umjetnički suradnik u izvedbama Wagnerovih opera – poglavito u Italiji te u zemljama njemačkoga govornog područja – bio je berlinski Kammersänger bas Tomislav Neralić, koji na upravo objavljenoj snimci zagrebačke koncertne izvedbe Walküre na impresivan način oblikuje složenu ulogu Wotana. Njegovi partneri na podiju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog prije domalo četiri desetljeća bili su: Hermin Esser (Siegmund), Franjo Petrušanec (Hunding), Božena Ruk-Fočić (Sieglinde), Eszter Kovács (Brünnhilde), Elena Hristova (Gerhilde), Branka Beretovac (Ortlinde), Veselinka Ančevska (Waltraute), Gordana Marić-Šir (Schwertleite), Blaženka Milić (Helmwige), Dubravka Zubović (Siegrune), Jasna Podolšak (Grimgerde) i Nina Čangalović (Rossweisse). U toj odreda pouzdanoj pjevačkoj ekipi visokim dosezima posebnu pozornost plijeni četvero svjetski uglednih vagnerijanaca; pored već spomenuta Tomislava Neralića (bogomdanoga nordijskog boga Wotana), to su vrlo uvjerljivi Hermin Esser i Božena Ruk-Fočić te osobito – proslavljena mađarska sopranistica Eszter Kovacs kao veličanstvena Brünnhilda.

Vrijedno izdanje Fonda Lovro & Lilly Matačić i Cantusa

Premda pjevači koji su tumačili manje uloge nemaju vagnerijansku karizmu svojstvenu navedenom četvercu, oni su se s potpunim pouzdanjem mogli prepustiti sugestivnoj dirigentskoj gesti maestra Matačića, čija je posvemašnja pozvanost za Wagnerov glazbeni izričaj uočena upravo u Bayreuthu na izvedbama Lohengrina održanima 1959: „Matačić je rođeni dirigent za Wagnera: on razvija i gradi razmišljajući tematski, oblikuje prekrasne vrhunce, posjeduje istinski patos deklamacije i stoga muzicira u organskoj povezanosti s pjevačima.“ (Antonio Mingoti, Abendzeitung, München, 1959). Vrlo angažirana svirka orkestra Zagrebačke filharmonije najčešće, nažalost, ipak ne doseže respektabilnu razinu vokalnog dijela izvedbe Walküre, premda ne ometa uglavnom uredan glazbeni protok; u programskoj knjižici ovoga izdanja maestro Nikša Bareza nepogrešivo je dijagnosticirao upravo tu problematiku: „Takva dramska čvorišta, psihološke akcente u kojima je sveukupnu ekspresivnu energiju ansambla koncentrirao takvom snagom te bi slušateljima doslovce zastajao dah, Matačić je pronalazio u gotovo svakoj Wagnerovoj partituri, a način na koji ih je učinio prezentnima za glazbenike odavao je sasvim poseban interpretatorsko-pedagoški dar. Referencom na sliku, na priču, na neki psihološki detalj, znao je u njima potaknuti neposredan izvodilački impuls koji bi jednostavno zaobišao eventualnu frustraciju tehničkim problemima.“ No i nedostatno uravnotežena tonska slika ove žive snimke (osobito netransparentno sabita orkestralnog zvuka u forte-dinamici) dodatno bi u njezinih budućih slušatelja mogla izazvati frustrirajući dojam, premda – nije teško pretpostaviti kako je snimateljska ekipa Walküre tada tek napipavala akustičko bilo nove Koncertne dvorane, a da pritom najvjerojatnije nije imala na raspolaganju vrhunsku tonsku opremu. Sačinivši (re)master originalne snimke, skladatelj Krešimir Seletković spasio je sve ono što se spasiti moglo.

Protiv površnosti i komercijalizacije

Za razliku od (usprkos izrečenim zamjerkama!) silno dragocjena tonskog dokumenta koji je takav kakav već jest, iscrpna programska knjižica izdanja sadržajno je sročena na najvišoj profesionalnoj razini (što je postalo rijetkošću čak i u uglednoj svjetskoj diskografskoj produkciji dobrano rastočenoj trendovskom komercijalizacijom!). Zasluga je to velike poznavateljice Matačićeva dirigentskog opusa – muzikologinje Eve Sedak, koja je kao urednica izdanja vrlo promišljeno okupila sjajnu i ekipu istinskih znalaca što su se uzajamno nadopunjavali. Radnju glazbene drame Walküre – sagledanu u neizostavnu dramaturškom kontekstu cijele tetralogije Nibelungova prstena – na izvanredan je način u svom, nažalost, posljednjem napisanom tekstu predočio nedavno preminuli akademik Zoran Kravar. Skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk autor je pak izvrsna, iscrpno argumentirana eseja o Wagnerovu glazbenom jeziku, dok maestro Nikša Bareza – na osnovi nekolicine konkretnih primjera – piše o Matačićevu poimanju glazbenog izričaja bayreuthskoga majstora. Sve je to logično zaokruženo preciznom, ali ne i statički škrtom kronologijom Matačićeva gotovo opsesivna bavljenja Wagnerovom umjetnošću (autorica: muzikologinja Ana Vidić). I naposljetku, no u vrijednosnome pogledu nikako ne i posljednje: ovo izdanje odlikuje se i iznimno dojmljivim, decentnim i ujedno snažnim likovnim oblikovanjem (autor: Daniel Ille).

Pored svega rečenog, ovo uzorno priređeno izdanje Wagnerove Walküre ujedno je koristan spomen na hvalevrijednu zagrebačku koncertnu praksu u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su se pomno pripremanim koncertnim izvedbama cjelovitih opera publici nastojala predstaviti ona djela kojih dugo ili čak nikad nije bilo na repertoaru Zagrebačke opere. Za razliku od nekad, u ovim našim sve površnijim vremenima uglavnom se „zadovoljavamo“ raznoraznim gala koncertima, u kojima nam se nudi kojekako i na brzinu sklepan operni galimatijas: red arija i red uvertira, pa nadasve atraktivna stanka za snobove, a onda – opet isto: opera na šnite?!... A upravo takav oblik komercijalizirane i nevjerojatno površne koncertne produkcije jest ono protiv čega se tijekom svoje duge karijere tako uporno i na jedini djelotvoran način borio i umjetnički plemeniti Lovro pl. Matačić.

Zlatko Madžar