Više od kajkavskog pjesnika

Da bi bilo moguće ispisati vjerodostojnu ocjenu Domjanićeva stvaralaštva, trebalo bi poznavati njegov poetski opus u cijelosti, čemu nimalo ne pridonosi ignorantski odnos književnih povjesnika spram dionice realizirane na jezičnom standardu, kao i nepostojanje reizdanja štokavskih zbirki

Među brojnim predrasudama koje su se u kritičkim i književnopovijesnim prikazima i monografijama uvriježile vezivati uz lik i djelo Dragutina Domjanića posebnu će otpornost pokazivati njih dvije. I dok je prvu, s razloga nedovoljne upućenosti u bogatu Domjanićevu biografiju koja bi morala biti i dijelom opće obaviještenosti, teško moguće tolerirati, onu drugu uvelike je isprovocirao i sam pjesnik opremivši pola svojega pjesničkog stvaralaštva „mamećim“ populističkim mehanizmima kao pouzdanim preusmjerivačima pozornosti s ostatka opusa. Pribroje li se svemu i višedesetljetne prepisivačke sklonosti kritičara i povjesnika koji nužnim ni svrhovitim očigledno nisu držali pretraživanje „nepobitnih činjenica“, neće čuditi zašto i u 21. stoljeću prevladava profil Domjanića kao isključivo dijalektalnoga pjesnika ubitačno dosadna životopisa.

Dragutin Domjanić najpoznatiji je po opusu na kajkavskom idiomu

Naslovnica izdanja zbirke Kipci i popevke iz 1922.

Izostanak bizarnih pojedinosti, dokaza o ekscesnoj i neprilagođenoj osobnosti ili makar odvažnih istupa u presudnim društveno-političkim previranjima priskrbio je Domjaniću status jednoga od rijetkih lirika koji posjeduju, riječima Branimira Donata, „blijed i neizrazit curriculum vitae“. Motri li se on, međutim, tek kroz prizmu Domjanićeve osnovne životne profesije – one istražnoga suca – povremeno protkane i književnim radom, previdjet će se (kao što se dosad to i činilo) svi nimalo nevažni kulturni angažmani možda i najplodnijega pjesnika naše moderne. Tako je, prije svega, iznimno slabo poznata činjenica da je mladi Domjanić zajedno s Milivojem Dežmanom sudjelovao u osnivanju Društva hrvatskih književnika, točnije, njegovu odvajanju od Društva hrvatskih umjetnika do kojega dolazi 1900, nakon čega je kao član uprave intenzivno surađivao s prvim članovima (između ostalih, i Kranjčevićem i Matošem). U proljeće 1919. Domjanić članstvu u Društvu pridružuje i ono u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, postavši prvim redovnim članom u netom osnovanu umjetničkom razredu.

Zalaganje za bolji tretman kulture

Dvije godine poslije na dužnosti predsjednika Matice hrvatske Domjanić će zamijeniti prvoga dekana zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, mineraloga Frana Tućana, koji ju je vodio od 1918, pri čemu valja spomenuti kako će u prvoj godini svojega šestogodišnjeg „mandata“ blisko surađivati s Isom Velikanovićem, tada glavnim Matičinim tajnikom. U, za Maticu, teškim poratnim vremenima obilježenima nezavidnom pozicijom u novoj državi i sveopćom besparicom Domjanić je uspio uspostaviti kontinuitet izdavanja djela najvažnijih hrvatskih autora istodobno se zalažući za bolji tretman kulture i njezinih (marginaliziranih i potplaćenih) djelatnika, uopće veću vidljivost domaćih pisaca i nižu cijenu knjiga koja bi i „inteligentnijim slojevima sa sramotno niskim plaćama“ omogućila da uz pisanu riječ „odahnu dušom“, kako ističe u obraćanju okupljenima na Glavnoj skupštini Matice u srpnju 1923.

Nakon što je početkom 1927. dužnost predao filozofu Albertu Bazali, Domjaniću stiže poziv iz svježe osnovana zagrebačkog centra jugoslavenskoga PEN-kluba, gdje najprije biva izabran u upravu, a u listopadu iste godine postaje i njegovim predsjednikom. Na toj poziciji zadržat će se nešto manje od šest godina, a to će reći do smrti (7. lipnja 1933), koja ga je zatekla u obiteljskome domu u Zagrebu neposredno nakon povratka s 11. svjetskog kongresa PEN-a održana u Dubrovniku. Posljednjim angažmanom Domjanić je zatvorio krug članstva u svim važnijim hrvatskim kulturnim institucijama do kojih su ga doveli eruditizam, ugled i omiljenost među domaćom intelektualnom elitom, koja je u njemu prepoznala mnogo više od dosadna državnog službenika i distancirana poete čiji se isprazni život odvija između sudnice i doma, a to bi se Domjanićevo lice suvremeni proučavatelji očigledno tek trebali naučiti prepoznavati.

Muzikalnost Popevki

Druga predrasuda, kojoj je Domjanićevo pjesništvo izloženo još od vremena objelodanjivanja prvih izdanja zbirki (a to će reći od 1917, kada su svjetlo dana ugledali Kipci i popevke), ona je o većoj, pa gdjekad i isključivoj vrijednosti njegove kajkavske polutke. Iskrivljena percepcija kojoj su temelje udarili pjesnikovi suvremenici-kritičari (Wenzelides, Begović), a objeručke prihvatili oni noviji u rasponu od Donata (prema kojemu je „pravi pjesnik Domjanić sadržan u kajkavskim pjesmama“) do Kuzmanovića („prave pjesničke mjere Domjanić doseže kajkavskom poezijom“) potaknuta je pretežno samim sadržajno-izražajnim obilježjima lirske kajkavštine koja su i doprinijela njezinoj popularnosti, a time i Domjanićevu stjecanju statusa najtiskanijeg, najčitanijeg, pa i najuglazbljivanijeg (kajkavskoga) pjesnika. Riječ je, konkretno, o populističkim strategijama pučke književnosti koje Domjanić posuđuje najvjerojatnije iz anonimnih rukopisnih kajkavskih pjesmarica (fingiranje usmenoknjiževnih postupaka, usmjerenost prizorima iz seljačke svakodnevice, idealiziranje „zlatne“ prošlosti na podlozi negativnih suvremenih pojava, naivnost i jednostavnost, didakticizam, pjevnost) premrežujući njima većinu sastavaka skupljenih u Kipcima i popevkama, V suncu i senci, te Po dragomu kraju.

Osim što se Domjanićeva kajkavština (jezično evocirana, po svemu sudeći, po uzoru na francuski romantički pokret provansalskih pjesnika Félibrige, ali i ugledanjem na pjesništvo slovenske moderne – Župančič, Kette, Murn – i težnje za postizanjem njegove stihovne jambičnosti) ispostavila iznimno prihvatljivom za šire čitateljstvo, njezina muzikalnost potaknula je nemalen broj skladatelja (Taclik, Širola, Matz i dr.) na pisanje glazbe za „popevke“, a osnaživanju njezine snažne pučke obilježenosti pridonijele su i likovne opreme zbirki: kaligrafsko (drugo) izdanje Kipaca i popevki iz 1922. te prvo izdanje V suncu i senci (1927) što rukopisno-kaligrafskom izvedbom teži imitaciji izgleda starih pjesmarica. Pribroje li se rečenom i neprestana isticanja uloge začetnika dijalektalne književnosti, isključivo kajkavštini usmjereni prikazi i monografije (Kalinski, Skok, Corelj Zurl), izdanja (1969, 1972) izabranih pjesama posve lišena štokavskih sastavaka te slaba poznatost drugih dviju štokavskih zbirki (Izabranih pjesama iz 1924. te navlastito Pjesama iz 1933. objavljenih na ćirilici u izdanju Srpske književne zadruge), postat će jasni korijeni šire percepcije Domjanića kao isključivo kajkavskoga autora.

Pristupi Domjanićevu opusu u posljednjih petnaestak godina pokazuju, ipak, krupnije pomake ne samo u smjeru kvalitativnog i poetičkog izjednačavanja dviju njegovih sfera (Milanja) nego i kroz interpretativne pokušaje dokazivanja znatno veće sadržajne i stilske razrađenosti štokavštine naspram one „popevki“ (Šicel, Pavličić). Premda je podcrtavanja ujednačenosti idiomski razdvojenih dijelova Domjanićeve lirike bilo i prije (Barac, Hergešić, Franičević), tek su novije studije pokrenule i konkretne mijene u njihovu tretmanu najvidljivije, čini se, u najsvježijim izdanjima izabranih pjesama koja, poput dvaju Matičinih – Kuzmanovićeva iz 1998. te Milanjina iz 2000. – štokavskim tekstovima osiguravaju status relativno ravnopravan onomu „kajkavčica“ (Žimbrek). Kontinuitet Domjanićeva pjesništva koji se takvim intencijama postavlja u prvi plan valjalo bi, međutim, ipak prihvaćati s određenom dozom opreza s obzirom da su dva njegova pola, kako je već nagoviješteno, recepcijski bila usmjerena posve različitim profilima čitatelja.

Od larpurlartizma

do socijalne osviještenosti

Ako je pučkoknjiževnim posebnostima obilježeno kajkavsko pjesništvo Domjanić ciljano namijenio slabije obrazovanoj publici zadojenoj na sličnim literarnim tvorevinama i usmenome stvaralaštvu, viši stupanj formalne usložnjenosti, sadržajne refleksivnosti, pa i filozofičnosti (uz gotovo potpunu očišćenost od pučkih mehanizama) trebao bi, kako je uočio i Miroslav Šicel, sugerirati posve drukčijeg „konzumenta“ štokavštine. Naime, neovisno o nimalo spornoj protežnosti temeljnih stilsko-poetičkih silnica Domjanićeve poezije (impresionističkih, secesionističkih i simbolističkih), dekadentističkom idejnom usmjerenju, pa i svojevrsnom larpurlatističkom bijegu od svakodnevice koji je u kajkavštini zamijenila pitoreskna „plava arkadija“ (Skok), štokavska će lirika pokazivati znatno veću sklonost artificijelno-mitološkim motivima, „plemstvu duše“ (Plemkinji), što se manifestira čak i u ljubavnoj suzdržanosti, slabije izraženoj pjevnosti, ali i povremenom otvaranju sadržajno-formalnim novitetima koje prokušana ujednačenost kajkavštine nije mogla (ili, bolje rečeno, smjela) podnijeti. To propuštanje, za Domjanića (na kakva smo „navikli“), posve neuobičajenih interesnih nagnuća u rasponu od aluzija na suvremena ratna zbivanja (1912, De profundis), evociranja iskustva siromašnih i obespravljenih (Molba) i prizora s (vele)gradskih ulica (Na kolodvoru, Ulica) realiziranih u sve labavijim formalnim kalupima kojih duljina nerijetko graniči s onom poeme, obilježje je druge te posebno posljednje (najnepoznatije) štokavske knjige stihova. Novi tematsko-formalni horizonti unose pukotinu i u dominantnu esteticističku orijentiranost Domjanićeve štokavštine puneći je čak i tragovima ekspresionističkih, pa i elemenata socijalno usmjerene „lirike tridesetih“, čime jasno daju do znanja kako je riječ o literaturi namijenjenoj znalcima kojima se trebala pokazati upućenost u suvremena književna zbivanja, pa i želja da se ona djelomice i slijede.

Da bi bilo moguće ispisati vjerodostojnu ocjenu Domjanićeva stvaralaštva, trebalo bi, prije svega, poznavati njegov poetski opus u cijelosti, čemu nimalo ne pridonosi ignorantski odnos književnih povjesnika spram dionice realizirane na jezičnom standardu, kao i nepostojanje reizdanja štokavskih zbirki. Temeljita revalorizacija sa svrhom raspršivanja preduboko ukorijenjenih predrasuda osvijetlila bi i posve novo lice Domjanića pjesnika, ali i Domjanića kulturnog radnika, čemu je ovaj pogled želio dati neznatan doprinos i poticaj. Upravo obljetničke prigode poput ovogodišnje, kao i ona sljedeća (140. obljetnica rođenja 2015), prava su prilika da se takvu poslu makar udare temelji.