U klopci politike

O 120. obljetnici rođenja Miroslava Krleže od 1. do 7. srpnja u Zagrebu na Krležinu Gvozdu 23 i u njegovu podnožju, uz iznimku predstava Tri kavaljera frajle Melanije, izvedene u varaždinskom HNK-u i U agoniji, izvedene u Histrionskom domu, održan je 2. festival Miroslav Krleža. Sve je učinjeno da Festival prođe zapaženo, a ne kako je obilježena 140. obljetnica rođenja velikog A. G. Matoša (rođen 13. lipnja 1873), na čijem je djelu izrastao i Krleža.

Još jednom se pokazalo da je tzv. lijevoj hrvatskoj kulturi bliži Krleža od Matoša, da joj je kao Krležina književnost važna i Krležina ideologija, njezino mjesto i trag u hrvatskoj kulturi. I stoga jer sadašnjoj lijevoj hrvatskoj izgubljenosti i kaotičnosti koristi kao luka spasa. Zbog toga slučajni posjetilac, namjernik – a unatoč pomnoj organizaciji uspjeha Festivala bilo je i takvih – nije dobio kritički uvid u sveukupno bardovo djelo i nužnu distancu od komunističkog titoizma i Krleže u njemu.

Naši lijevi krležijanci još Krleži pripisuju političku mudrost i vizionarstvo, iako se bard pokazao političkim hlebincem i bio sluga pokorni ideologije koja je kažnjavala neistomišljenike. Koju je i sam kreirao. A što se itekako moglo vidjeti i čuti u filmskim insertima koji su na Festivalu projicirani.

U tim videozapisima Krleža u prigodnim govorima, odlučnim glasom, gestama, grimasama i floskulama – koje su u pamćenje vraćale satrapski titoizam, a što je svatko tko je živio u „slavnoj nam prošlosti“ mogao prepoznati – zagovara Tita i njegovu politiku.

Ti Krležini govori itekako su podsjećali na političku agitaciju. Istina, na politički manje odlučnu, ali misleću i važnu razinu titovskog oživotvorenja vizije „jugoslavenskoga puta“ u „bolju budućnost“, koja se 1990-ih godina pokazala kao put u tragični raspad Titove tvorevine i ideologije. Na koncu, i naslovnica festivalske knjižice na kojoj za stolom sjede „kosturi za ručkom“ asocira na rezultat tog vizionarstva.

Zato se nameće pitanje zašto se na Festivalu Krležu nije i kritiziralo? Zašto se nije govorilo o Krleži kao alfi i omegi hrvatske književnosti i kulture od Rezolucije Informbiroa do njegove smrti. Primjerice, zašto je akademikom učinio lošeg književnika i još lošijeg znalca hrvatskoga jezika Ervina Šinka? Ili zašto je fašistom krstio Milana Begovića? Ili zašto je iz Zbornika Marka Marulića iz 1950, objavila ga je tadašnja JAZU, izbacio tekst Osnovi etičko-filozofske orijentacije Marka Marulića, filozofa Vladimira Filipovića? Itd., itd.

Premda je to našim ljevičarima nebitno, a desničari mu opraštaju zbog potpisa na Deklaraciju o imenu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, odgovore traži istina, a ne ideologija i politika, čiji se vonj na Festivalu osjećao više nego što to Krleži treba.

Na to bi morali znati odgovoriti svi koji o bardu arbitriraju i preko njegova djela skupljaju poene za svoje biografije prenapučene prepisanih ili iz konteksta izvađenih citata, kao i oni koji, i zbog svojih bibliografija, još ne žele da se vidi cjelokupnost Krležina djela, nego samo onaj dio koji jamči opstojnost njih kao Krležinih fusnota. A osobito oni kojima je stalo da se neideološka književna vrijednost Krleže valorizira i stavi mjesto koje u hrvatskoj književnosti i kulturi Krleži pripada.

Neideološku kvalitetu Krleže predočila nam je primjerice predstava Europa danas: glasovi, pojave, lica, osobe, koju je prema ideji Gorana Matovića, autora i ravnatelja Festivala, teatarski uprizorio redatelj Zlatko Sviben. U toj predstavi-kolažu, kako ju je izrežirao Sviben i ciceronski vodio Žarko Paić, vidjeli smo neke likove iz njegova dramskog i pjesničkog opusa; iz Glembajevih, Na rubu pameti, Zastava i Balada, u inspirativnim interpretacijama glumaca: Branke Cvitković, Žarka Potočnjaka, Franje Kuhara i Mladena Vujičića.

Čuli smo glas Krležina otpora prema nepravdama i istini. Čuli smo kako je još 1933. vidio budućnost Europe i prepoznao njezine slabosti; tromost, bezdušnost, beskrupuloznost, na što danas počinje sličiti Europska Unija.

Ali u takva se Krležu prošvercala i jugonostalgija – novo bratstvo i jedinstvo, neki galimatijas Hrvata i Srba ili Srba i Hrvata – stigla iz Beograda u obliku lošega kazališnog uratka Izlet u Rusiju, u režiji Jovana Ćirilova, i pokazala da Krleža u svemu nije svevremen.

Dakle, problem je i u „kosturima za ručkom“, kojima je Krleža stol za okupljanje duša umrle ideologije.