Turska podijeljena zemlja

U Turskoj se već godinama vodi borba između manjine, koja po svaku cijenu želi očuvati ustav i njime zajamčena prava i sekularno naličje Turske, te islamske većine koju predstavlja AKP, a koja želi promijeniti ustav i malo-pomalo „razmontirati“ sekularizam u Turskoj

Potkraj svibnja započeli su prosvjedi u Turskoj koji su na prvi mah podsjećali na Arapsko proljeće. Prosvjedi su započeli nakon što je policija nasilno rastjerala malen broj mirnih prosvjednika iz istanbulskoga parka Gezi. Radilo se tek o pedesetak „zelenih“ aktivista koji su protestirali protiv izgradnje trgovačkog centra na području gdje su nekada stajale taksimske vojne barake, srušene 1940. Izgradnjom tog centra, koji je arhitektonski trebao biti rekonstrukcija nekadašnjih baraka, park Gezi zapravo je trebao prestati postojati. Nasilnim protjerivanjem aktivista otvorena je Pandorina kutija i započeli su masovni prosvjedi usmjereni protiv vlade. Je li zaista riječ o novom Arapskom proljeću?

Trg Taksim s velikim portretom Atatürka, oca moderne Turske

Potkraj 2010. Arapsko se proljeće, uz pomoć društvenih mreža, rasplamsalo čitavim arapskim svijetom te je započelo novo vrijeme solidarnosti. Izravna posljedica Proljeća bilo je rušenje dugovječnih režima u Tunisu i Egiptu te kratki građanski rat u Libiji i rušenje Gadafijeva režima uz zračnu podršku NATO-a. Sve tri zemlje u vrlo kratku roku održale su i prve istinski slobodne izbore u povijesti. U Siriji je pak izbio građanski rat koji ne jenjava ni danas. Postavlja se pitanje gdje je tu Turska i koja je njezina uloga na Bliskome istoku koji se, kako vidimo, ubrzano mijenja.

Umjereno islamistička Stranka pravde i razvoja (AKP) pobijedila je u Turskoj na parlamentarnim izborima 2002. s 34,3 posto glasova. Na te je izbore izašlo čak 79 posto Turaka. Takav trend nastavio se i dalje, pa je AKP pobijedio na izborima 2007. s 46,5 posto glasova te na izborima 2011. s nevjerojatnih 49,95 posto glasova. Na tim je izborima izlaznost birača bila čak 87 posto. Popularnost AKP-a neupitna je. Ne bez razloga; od 2002. do 2012. Turska je postala sedamnaesta ekonomija svijeta i jedna je od rijetkih europskih ekonomija koja je bilježila rast u posljednjih nekoliko godina. Takav uspjeh neke islamističke stranke u Turskoj, ma koliko ona bila umjerena, izniman je, pogotovo kad se sjetimo da Turska ima snažno sekularno nasljeđe kemalizma. Turska je sljednica Osmanskoga Carstva koje je sekularizam upoznalo već u vrijeme zalaska Carstva („bolesnik s Bospora“), kada je uloga vjere u državnim poslovima smanjena. Međutim, coup de grâce ulozi vjere zadao je Mustafa Kemal Atatürk. On je uspostavio Republiku Tursku 1923. temeljenu na modelu zapadne modernizacije, dok je osmansko-islamsko nasljeđe odbačeno. AKP se vratio islamu i osmanskom nasljeđu, koje je sintetizirano s nasljeđem kemalizma. Počeo je propagirati „liberalni islam“ i „sekularno islamistički“ model države. Takva kombinacija različitih ideoloških pristupa, u spletu s gospodarskim uspjehom, jedan je od najvažnijih razloga uspjeha AKP-a na izborima. Turska se smatrala i mogućom izvoznicom tog modela u ostale zemlje Bliskog istoka. Turska je do Arapskog proljeća vodila tzv. politiku s nula problema prema susjedima. Pokušala je stvoriti zonu slobodne trgovine sa Sirijom, Libanonom i Jordanom. No Arapsko proljeće pokvarilo im je planove. Istovremeno, Proljeće je stvorilo i nove mogućnosti širenja turske „meke moći“ prema regiji. Turski model smatran je od Zapada uzorom, koji bi islamisti Arapskog proljeća mogli i trebali preuzeti.

Međutim, nedavni događaji na trgu Taksim u Istanbulu pokazali su kako u Turskoj ne teku med i mlijeko. Ono što je izvorno započelo kao prosvjed za zaštitu stabala u parku Gezi, ubrzo se pretvorilo u masovne protuvladine prosvjede. No i prije tog incidenta u Turskoj su se vodile rasprave o ustavu, odnosno sekularnosti. Možemo se prisjetiti prosvjeda protiv AKP-a uoči izbora 2007. i 2008, kada je Erdođan najavio da će ženama biti dopušteno nositi hidžab na sveučilištima. Sekularna Turska na tu je najavu „skočila na noge“ i optužila AKP da provodi „tiraniju većine“. I zaista, ta je borba između „sekularnog konstitucionalizma“ i „volje naroda“ koju izražava AKP dovela do ustavne krize. AKP je uveo neke restrikcije u prodaji i konzumiranju alkohola i podupro prosvjede protiv ljubljenja i iskazivanja nježnosti na javnim mjestima, što je izazvalo protuprosvjede. No prosvjedi na trgu Taksim pokazali su i drugo, mračnije lice AKP-ove vladavine. AKP je monopolizirao institucije parlamenta, premijera, a od 2007. i predsjednika. Ojačao je i kontrolu nad policijom i tajnim službama. Sva politička moć koncentrirana je u izvršnoj vlasti, koja se snažno oslanja na policijsku kontrolu, što su i prosvjednici na Taksimu osjetili na svojoj koži. AKP je počeo stvarati i klijentelističke poslovne mreže. Naglašenom provedbom neoliberalnih ekonomskih politika pod upitnik je stavljena i pravda koja se nalazi u imenu stranke. Od 2007, kada je Abdulah Gül u parlamentu izabran za predsjednika države, AKP je ostvario i kontrolu nad vojskom, jer je predsjednik države i vrhovni zapovjednik vojnih snaga, koje se smatraju branikom sekularizma u Turskoj.

Turska se pod AKP-om nije pokazala kao država koja štiti slobodu govora, jedno od temeljnih ljudskih prava. Cenzuriraju se neke od internetskih stranica koje vlada smatra štetnima, a sekularne novine plaćaju više poreze u odnosu na novine sklone vladajućem režimu. AKP je, pod izlikom „opasnosti od državnog udara“ dao uhititi sveučilišne profesore, visoko pozicionirane časnike te novinare koji se nisu slagali s vladom. Mijenjao je sekularne suce sucima iz svojih redova. Sve su to problemi koji muče prosvjednike na Taksimu, ali i čitavu Tursku. No tu nipošto nije riječ o novom slučaju Arapskog proljeća. Koliko god to banalno zvučalo, Turska nije arapska zemlja. Arapsko proljeće u početku je bilo demokratski pokret za rušenje sekularnih autoritarnih režima koji je na vlast nakon demokratskih izbora doveo islamističke stranke. U Turskoj su prosvjedi borba za očuvanje „liberalnog konstitucionalizma“ koji malo-pomalo nagriza demokratska većina. Tursku ne možemo smatrati autoritarnom državom, već neliberalnom demokracijom.

Američki politolog Fareed Zakaria podsjeća da su zapadne demokracije prvo stvorile sustave vlasti temeljene na liberalnom konstitucionalizmu, a tek je poslije uvedeno opće pravo glasa, kada je sustav checks and balances onemogućavao da se demokracija transformira u tiraniju većine. U Turskoj se već godinama vodi borba između manjine koja po svaku cijenu želi očuvati ustav i njime zajamčena prava i sekularno naličje Turske te islamske većine koju predstavlja AKP, a koja želi promijeniti ustav i malo-pomalo „razmontirati“ sekularizam u Turskoj. Drugim riječima, prosvjednici na Taksimu su za manje demokracije, a za više ustavom jamčenih sloboda. Slučaj Turske podsjetnik je kako su liberalizam i demokracija političke ideje koje nužno ne idu ruku pod ruku. No te rasprave o promjeni ustava stvaraju raskol i u samu AKP-u. Naime prošle je godine Erdođan želio promjenu ustava kako bi Tursku iz polupredsjedničkog modela demokracije transformirao u predsjednički. Naravno Erdođan je također sebe vidio na čelu Turske kao predsjednika. No sadašnji predsjednik Abdulah Gül nije bio zadovoljan Erdođanovom inicijativom.

Kako će se stvari u Turskoj dalje razvijati? Činjenica je da je Turska svjetonazorski duboko podijeljena zemlja. Također AKP je najpopularnija stranka u Turskoj te, da se raspišu privremeni izbori, AKP bi najvjerojatnije opet pobijedio. No problemi bi ostali isti i sukob između islamističke i sekularne Turske bi se nastavio. Ne smije se zaboraviti da je demokracija također oblik sukoba, ali institucionaliziranog. Dakle, umjesto borbe po ulicama, sukob se mora rješavati unutar političkih institucija. Turci bi dakle trebali sjesti za pregovarački stol i možda razmisliti o konsocijacijskom modelu demokracije.