Tko je vlasnik sveučilišnog programa?

Nastavljajući raspravu oko visokog školstva ukazala bih na jednu od nelogičnosti, da ne kažem nepravdi. Naime, jedan je od uvjeta napredovanja kreiranje novih kolegija. I to logično zvuči, ako si profesor na fakultetu, predaješ i red je da uneseš i neke novine i smisliš neke nove kolegije koji proizlaze iz tvoje osobne specijalizacije i interesa. Divno, ali nije!

Jedna je od nepravdi sveučilišnog sustava neregulirano intelektualno vlasništvo kolegija

Svaki studijski program mora imati i fizički napisan program, on se sastoji od koncepta, opisa programa, ishoda studija i kompetencija studenata, načina izvođenja i ocjenjivanja i sl. Središnji je i najvažniji dio svakoga programa popis i opis kolegija koji se planiraju izvoditi jer je upravo to duša programa. To je ono iz čega sve ostalo proizlazi. Svaki opis kolegija mora imati naslov, ali i sadržaj i tematske jedinice (prema tjednima održavanja nastave), ishode učenja i studentske kompetencije, način održavanja nastave, način provjere znanja, način evaluacije kolegija, literaturu… Bolonjski proces je kao jednu od dobrih strana (ima toga, ima toga!) natjerao sve fakultete da napišu svoje programe s preciznim opisima kolegija jer su se dotad (teško je vjerovati!) neki studijski programi izvodili bez toga preciznog opisa. Više onako, kao zna se što se predaje… Od uvođenja bolonjske reforme mnogo se novih programa pisalo, a i sada, kada su već svi postojeći svoje programe napisali, uvode se novi smjerovi jer se pokušava poticati raznolikost i raznovrsnost. I za njih se opet pišu i programi i opisi kolegija.

Recimo, netko vas pozove da napišete novi kolegij u novom programu i vi napišete nešto baš dobro! Da biste napisali neki kolegij, morate poznavati to područje, ali morate ga i znati osmisliti unutar zadane sheme, a opet zanimljivo i korisno studentima. Nije lako i ne može svatko. Niti svatko ima ideju ili ime koje nosi težinu. Napišete vi to, potpišete, i još predate svoju biografiju kao dokaz kompetencije za izvođenje kolegija. I nakon toga program krene u prihvaćanje. To je složeni proces u kojem ljudi iz struke prosuđuju kvalitetu programa, pišu se recenzije i na kraju izdaje dopusnica! E sad, te procjene studija rade se na temelju vrste kolegija i ljudi koji ih predaju, ali nakon dobivanja dopusnice ti ljudi, zbog kojih je dopusnica dobivena, više ne postoje! Kako je to moguće? Čim program prođe, on više nije u vlasništvu osobe koja ga je pisala ili vodila pisanje, osobe koja ga je osmislila, on nije u vlasništvu čak ni odsjeka ili katedre te osobe, on nije u vlasništvu profesora koji su u programu. Program je vlasništvo institucije, dakle osobe koja instituciju vodi: dekana odnosno rektora. I oni mogu raditi s tim programom što žele.

Isto tako i kolegij. On nije vlasništvo one osobe koja ga je osmislila i napisala, na temelju koje je dobivena dopusnica, on je također u vlasništvu institucije. Naime, ima neka klauzula Ministarstva znanosti da se u programu koji je prihvaćen ne smije mijenjati naziv kolegija ili njegov sadržaj bez ozbiljne procedure, ali ime profesora smije se promijeniti bez ikakvih pitanja. Dakle, ime profesora i njegova pamet važni su dok se ne dobije dopusnica, nakon toga može predavati bilo tko! I ne postoji pravni ni legitimni mehanizam da to zaštiti.

Cilj su našega školstva kvalitetni programi koje će voditi prepoznatljive i snažne osobnosti. One obično pišu programe, one pišu opise kolegija, one osmišljavaju kolegije, ali nije uvijek da ih i provode. I to je zapravo vrlo ružan oblik intelektualne prijevare. Odnosno krađe. Upravo zato ne može vidjeti programe naših studija na internetu iako bi, prema zakonu, morali biti javno dostupni. Naši se napisani studijski programi kriju umjesto da se njima hvalimo kao što je to u inozemstvu slučaj. U Americi se svake jeseni objavi knjiga s popisom i opisom kolegija koji će se predavati. Knjiga koja se daje studentima da mogu izabrati! Kod nas ne možete na internetskim stranicama (većine) fakulteta pronaći ni opise kolegija koji se provode taj semestar, a kamoli cijeli studijski program. Istina, svi su programi i opisi kolegija dostupni u programu Ministarstva znanosti koji se zove Mozvag. Ali u Mozvag ulaze rijetki, posebno ovlaštene osobe iz pojedine visokoškolske ustanove ili odsjeka. Dakle to nije javno dostupna informacija, već samo za ministrove i odabrane oči.

Vratimo se na početak i uvjete napredovanja. Umjesto da mogu javno dokazati da su nešto osmislili, profesori moraju tražiti od onoga komu su dali kolegij potvrdu (s pečatom!) da su neki kolegij osmislili!

Kad sam na početku rekla da je riječ o nepravdi, to je točno, riječ je o pojedinačnim nepravdama, zlouporabi povjerenja i imena ljudi, ali i mnogo više od osobne razine. To je kočnica boljeg razvoja programa, odgovornosti prema studiju, programu i kolegiju. Jer, kad malo bolje razmisliš, zašto bi netko uopće osmišljavao zanimljive kolegije pa da ih poslije rade drugi ljudi? Možda je bolje utrošiti energiju na unapređivanje odnosa s dekanom ili rektorom! Kad već oni odlučuju. Zato predlažem da se uvede kategorija autorstva. Prvo za studijski program, da se zna tko je onaj koji ga je zamislio i organizirao njegovo pisanje. I da je on uključen u provedbu tog programa. Zatim za kolegije. Nekako mi se čini da bi se kao jednak uvjet trebala navesti nemogućnost promjene naziva kolegija i nemogućnost promjene imena profesora. S minimumom od recimo pet godina, osim u slučaju više sile ili ako sam to ne želi i to pismeno potvrdi. U pet godina može se odgojiti dobar nasljednik. Pa mi se to čini nekako pošteno. I poticajno za dalje. I na tragu velikih priča o poticanju izvrsnosti li pak zaštiti autorskih i intelektualnih prava.