Stručnjak sa stilom, čovjek s integritetom

Nakon odlaska Zorana Kravara ostaje enormna praznina. Standardi koje je postavio u hrvatskoj humanistici, predanost poslu, svježina njegovih pogleda, osjetljivost za umjetničke vrijednosti pa i njegov bekompromisni životni stil svima koji su ga poznavali i voljeli – i kao čovjeka i kao stručnjaka – ostat će smjerokazom prema kojemu ćemo vrednovati svoje buduće pokušaje

O weiter, stiller Friede!

So tief im Abendrot,

wie sind wir wandermüde -

ist dies etwa der Tod?

Joseph von Eichendorff

O Zoranu Kravaru moglo bi se, pa i moralo, govoriti iz višestruke vizure, kao o intelektualcu, znanstveniku i profesoru, kao o kolegi, mentoru i prijatelju, kao o suptilnu, ali (odviše) skrupuloznu pjesniku – objavio je tek jednu zbirku – te pasioniranom ljubitelju i odličnom poznavatelju glazbe. U svim sam ga tim ulogama susretao i više od dvadeset godina postupno upoznavao. U svima se pokazao kao izvanredna ličnost koja u svakom pogledu premašuje očekivanja i u svakoj je od njih čuvao jedinstvene crte što ih obično nazivamo osobnim stilom, a on ga je izgrađivao pažljivo i ustrajno, s rijetko viđenom mjerom integriteta. Upoznao sam ga, dakako, na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je proveo svoj cjelokupni radni vijek, puna četiri desetljeća.

Zoran Kravar bio je iznimna pojava u hrvatskoj intelektualnoj sredini, u istoj osobi prepletao se egzaktni znanstvenik, erudit i senzibilni čitatelj / Snimio Mirko Cvjetko

Krajem osamdesetih, na ispitu iz kolegija o stihu, još poprilično nesvjestan opsega njegova znanja, a pogotovo toga da ću u idućim godinama u njemu dobiti sjajna i blagonaklona mentora na diplomskom, magistarskom i doktorskom studiju, zagnjavio sam ga razgovorom o Schopenhaueru i ranom Nietzscheu. Ostali smo u sobi preko dva sata. Ma što da je mislio o mojim mladalačkim opservacijama, ničim nije pokazao da je vrijeme za ispit već odavno isteklo, da je u toj materiji apsolutno superioran u odnosu na nadobudna studenta treće godine, činilo se naprotiv da uživa i u razgovoru s neravnopravnim sugovornikom. Kasnije, po mom dolasku na odsjek, uslijedile su dugačke trešnjevačke šetnje, razgovori o jeziku, poeziji, modernom romanu, ali i o Vandalima i Vizigotima, pomorskim bitkama iz Prvoga svjetskog rata, dinosaurima, Crkvi bosanskoj, naslagama kršćanske teologije, računalnim programima, vinima, Zadru i Zagrebu (pokazao mi je jedini preostali brijest u gradu) i, dakako, glazbi. Tada mi je postalo kristalno jasno „s kim imam posla“ i o kakvoj se apartnoj pojavi radi kad je posrijedi hrvatska intelektualna sredina. Zbog selidbe u Samoborsko gorje, pa i zbog angažmana na velikim leksikografskim projektima (prije svega na Hrvatskoj književnoj enciklopediji), ti su se susreti i razgovori kasnije nažalost ponešto prorijedili, ali su postali još sadržajniji, jer je obilasku okolice i obaveznom ručku u obližnjim restoranima – na kojima bi on kao domaćin neizostavno častio; to je bila jedina stvar o kojoj nije bio spreman raspravljati – prethodilo slušanje glazbe u njegovu potkrovlju, koje je pretvorio u profesionalno opremljenu slušaonicu.

Životna znatiželja

Ljestvice sveučilišne karijere prolazio je s lakoćom, a može se reći i strelovito – već je u trideset i šestoj godini postao redoviti profesor, odnedavna i akademik, a najesen ga je Odsjek kanio predložiti za profesora emeritusa. I premda mu je institucionalni poziv iznimno mnogo značio – da parafraziram Goetheova Wilhelma Meistera, bio je pozvan i rođen za to – nedavno nam je u razgovoru priznao da je bio donekle razočaran tako naglim sveučilišnim usponom, što samo svjedoči koliko mu je malo bilo stalo do statusa bilo koje vrste i koliko je cijeli njegov životni napor bio usmjeren ka obrazovanju, usavršavanju i ispunjenju neumorne spoznajne znatiželje, koja se, kao što je svim njegovim kolegama i učenicima dobro poznato, nije iscrpljivala na poljima u kojima se specijalizirao – bila to barokna književnost, teorija i povijest stiha, ili, u posljednjih desetak godina, čitav spektar pojava vezanih uz regresivne tendencije u umjetničkim svjetovima ranoga dvadesetoga stoljeća – nego je obuhvaćala i iznimno širok živ intelektualni interes za praktično sve sfere s kojima je lektirom ili u svakodnevnom okruženju dolazio u doticaj.

U nadolazećem vremenu o njegovu razgranatu znanstvenom djelu, koje je u stručnoj javnosti odavno poznato i beziznimno priznato pa i više puta nagrađivano – premda će, izvjesno je, još dugo biti nanovo otkrivano i tumačeno – bit će, nadam se, prigode govoriti znatno šire. Štoviše, uvjeren sam da cjelina opusa još nije sasvim poznata i da je po virtualnim pretincima računala, osim nacrta i verzija, ostalo i materijala spremnih za objavljivanje. Ipak, valja barem ukratko podsjetiti da je već prvim radovima, okupljenim u knjizi Studije o hrvatskom književnom baroku iz 1975, bitno redefinirao pojam i vrijednost domaćega baroknoga pjesništva, dok je kasnijim knjigama na istu temu – Barokni opis (1980) te Nakon godine MDC (1993), kao i monografskom sintezom za njemačku publiku, Das Barock in der kroatischen Literatur (1991) – potvrdio status jednoga od najupućenijih i najinventivnijih proučavatelja starije hrvatske književnosti. Temeljito je razjasnio osebujnost baroknoga ornatusa u Gundulića, Bunića, Đurđevića i drugih autora, klasificirao regionalne varijante s obzirom na stupanj literarnosti, umjetničku vrijednost i vrijeme njihove pojave, a razotkrio je i „slijepe ulice“ Osmana, odnosno demistificirao pripovijest o zagubljenim pjevanjima našega kanonskoga epa.

Stiholog svjetskoga ranga

Devedesetih godina zanimao se uglavnom teorijom i komparativnom poviješću hrvatskoga stiha, iako je interes za to područje iskazao već sredinom osamdesetih u nizu radova, od kojih su neki i ušli u knjigu „Tema“ stih iz 1993, dok je većinu svoga preostala stihološkog opusa 1999. godine ukoričio u knjizi Stih i kontekst. Rado je rabio obilnu statističku potporu u svojim stihološkim istraživanjima, neko vrijeme zabavljale su ga i kompleksne baze podataka izrađene najsuvremenijim softwareom, ali je iz jedne, čak i za većinu ljubitelja poezije, suhoparne discipline umio izvući dubinske uvide u poetiku, pa čak i kreativnu psihologiju ili svjetonazor pojedinih pjesnika. Dovoljno je pročitati članke O jedanaestercu Augus(Tina) Ujevića ili Matoševa ideja strofe pa da se vidi koliko se u istoj osobi prepletao egzaktni znanstvenik, obaviješten intelektualac i senzibilan čitatelj stihova. Kako sam s profesorom dijelio to disciplinarno polje, bez ikakvih ograda mogu posvjedočiti da Kravarov stihološki rad (a pripremao je i univerzalnu teorijsku studiju) pripada samu svjetskom vrhu.

U široj javnosti možda je i najjače odjeknula njegova antimodernistička faza, vezana uz posljednje desetljeće rada. Veliku temu nagovijestili su prilozi o hrvatskoj moderni u knjizi koju je napisao s Viktorom Žmegačem i Nikolom Batušićem, Književni prostusvjetovi (2001). Teorijsko utemeljenje s povijesnim pregledom ideja koje su europskom konzervativnom političkom scenom kolale između 1880. i Drugoga svjetskog rata i odatle prodirale u umjetnička djela (a bivalo je i obratno), uslijedilo je u knjizi Antimodernizam iz 2003, da bi se pojedinim facetama toga zaokreta prema iskonu bavio u sljedećim knjigama Svjetonazorski separei (2005) te Uljanice i duhovi (2009). Posljednja knjiga, Kad je svijet bio mlad iz 2010, spaja kontinuirani interes za duh težine doktrinarnoga antimodernizma sa sudbinom jednoga »lakog« žanra (high fantasy), pri čemu analiza popularnih djela usidrena u pripadni joj filozofski i kulturni kontekst omogućuje širu dijagnozu o stanju političke i znanstvene kulture jednoga dijela suvremene književne publike. Prerana smrt onemogućila mu je nastavak rada na analizi regresivnih tendencija u suvremenoj kulturi, a tko zna kamo bi ga još odvela znanstvena radoznalost i volja za radom koja se nije gasila ni u bolnici, jer je svoj laptop nosio čak i na zamarajuće terapije.

Svojom nevjerojatnom erudicijom, ali i senzibilitetom, pa i imaginacijom neprestano je fascinirao svoju užu i širu radnu okolinu, te je zarana postao jednim od najuglednijih i najprepoznatljivijih članova zagrebačke komparatistike. Premda se nije ni najmanje trudio postati sveučilišnom zvijezdom, on je to i ne htijući bio za sve one koji su držali do vrhunskoga stila znanstvene rasprave, metodičnosti, utemeljenosti i argumentacijske snage teorijskih ili književnopovijesnih prosudbi. Ništa manje nije bio cijenjen ni među studentima; mnogima među nama koji smo slušali njegova predavanja – a tako je i s novim generacijama – bio je trajna nastavnička ljubav, iako nije nastojao briljirati ni kozerijom, ni ironijom. To su bila prejeftina sredstva za njegovo poimanje predavačkoga etosa. Neočekivane i dugačke digresije, međutim (sjećam se jedne, o južnotalijanskoj crkvici iz 16. stoljeća, koja je trajala gotovo čitav sat), postale su legendarne među slušačima njegovih kolegija. Čak bih rekao da je vrijednost nastave i susreta sa studentima u njegovim očima rasla s predavačkim iskustvom. Predavanja se nije odricao sve do posljednjih mjeseci, pa je prije nekoliko godina netom prije jedne od operacija cjelokupni kolegij održao u dvadesetak dana, iako ga je to zasigurno iscrpljivalo. Treba li spominjati da nastava nije gubila na kvaliteti, a zatravljeni su mu studenti u znak poštovanja odlučili poslati cvijeće u bolnicu.

Predanost znanju

i intelektualnom dijalogu

Kolege s fakulteta s kojima je blisko surađivao i nastavnici s komparatistike – kako oni s kojima je bio generacijski blizak, tako i oni najmlađi – imali su u Zoranu Kravaru iznimno poticajnoga sugovornika i savjetnika, uvijek otvorena za sve intelektualne probleme. Njegova se riječ, bilo da je govorio o književnosti i glazbi, o kakvoj nijansi u krajoliku ili pak o društvenim pitanjima – na koja je također bio izrazito osjetljiv – iščekivala i slušala s posebnom pažnjom, jer je njegov pogled na stvari radikalno odskakao od uvriježenih, kolektivno fabriciranih predodžbi ili suvremenih mitova. Premda je nominalno bio predstojnik Katedre za teoriju, gdje je naslijedio Milivoja Solara, širina njegovih uvida povezivala ga je zapravo sa svih pet disciplinarnih područja na Odsjeku pa nema nikoga među nama za čiji rad nije imao sluha, ma koliko bio udaljen od njegova trenutnog posla ili ideja koje su ga neposredno zaokupljale. Slika o životu Zorana Kravara na odsjeku i fakultetu ipak bi bila nepotpuna bez one neformalne, prijateljske crte koja je obilježavala kolegijalne susrete, tradicionalno petkom prijepodne. Dok za službene sastanke nije pokazivao osobit entuzijazam (govorio bi uvijek kratko i isključivo o srži problema), u neobaveznim druženjima izrazito bi živnuo pa je i posljednjih mjeseci, čak i ozbiljno narušena zdravlja, došao kad god bi mogao i odlazio vidno osvježen, jer ga je radovala svaka razmjena ideja i susret s ljudima do kojih je držao. Vjerujem da je i pažnja s kojom je dočekivan, u posljednje vrijeme pojačana i brigom za njegovo zdravlje, snažila njegovu volju za borbom i što aktivnijim životom, opet, kako bi što dulje mogao boraviti u sferama kojima je posvećivao svu svoju energiju: književnosti i glazbi – znanju i intelektualnom dijalogu.

Prije nekoliko godina, govoreći o jednom od svojih učitelja, pokojnom Sveti Petroviću, vidljivo ganut rekao je: „Čini se, kad ljudi odu, da život teče dalje, ali u nama ostaje praznina koju je nemoguće popuniti.“ Znam da će nakon njegova odlaska ta praznina biti enormna. Standardi koje je postavio u hrvatskoj humanistici, predanost poslu, svježina njegovih pogleda, osjetljivost za umjetničke vrijednosti pa i njegov bekompromisni životni stil nama koji smo ga blisko poznavali i voljeli – i kao čovjeka i kao stručnjaka – ostat će smjerokazom prema kojemu ćemo vrednovati svoje buduće pokušaje. Riječima suvremenoga pjesnika,

iznenada ćemo osjetiti da nam nedostaju riječi

i da sad sami moramo govoriti,

da nam više nitko neće pomoći.

A meni, kojem je bio učitelj, mentor, a nerijetko i mnogo više od toga, živjet će u sjećanju kao trajni uzor i idealni, ali od sada zamišljeni čitatelj.