Sraz Verdija i Wagnera

Iako je 2013. godina Verdija i Wagnera pa se i u prvom dijelu nove sezone, 2013/14, mogu očekivati prilozi tome velebnom umjetničkom slavlju, osvrt na proteklu sezonu neizbježno traži da se počne od toga. Hrvatski operni ansambli, osim osječkoga, zapravo su se, u okviru svojih mogućnosti, sasvim solidno iskazali. Brojčano je najviše Verdijevih naslova izvela Riječka opera: premijernu koprodukcijsku Aidu sa Zagrebom te Traviatu, Macbetha i Nabucca, a i Moć sudbine bila je na repertoaru na pragu Verdijeve godine. To je Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca omogućilo da pretplatnicima ponudi doista jedinstvenu Verdijevu pretplatu. S druge strane, četiri Verdijeva u odnosu na četiri ostala naslova na repertoaru izazvala su, unatoč jedinstvenosti Verdijeve godine, prigovore da se zanemaruju drugi skladatelji. Naslovnu ulogu u Macbethu prvi je put tumačio bariton Siniša Hapač. Naslovnu ulogu u Traviati prvi je put zapjevala mlada riječka sopranistica Marijana Prohaska, a baritonsku Germonta tenor Voljen Grbac, pa je tu produkciju Riječka opera iznijela u potpunosti vlastitim snagama. U Nabuccu je prvi put u Rijeci Abigaillu pjevala bivša mezzosopranistica, a nova sopranistica Kristina Kolar, a Fenenu Jelena Kordić.

Splitska opera obnovila je svoga Macbetha. Eto negativnog primjera neracionalnog ponašanja naših opernih kuća: Rijeka je tu rijetko izvođenu Verdijevu operu premijerno postavila 2008, a Split 2010, dakako u zasebnim produkcijama, a oba kazališta izvela su je samo nekoliko puta. S dolaskom novog intendanta Tončija Bilića, konačno je u drugom dijelu splitske sezone počeo osmišljen i intenzivan rad na repertoaru. Tako je ansambl Splitske opere u samo nekoliko mjeseci, od travnja, nastudirao i izveo, neke u koncertnom obliku, niz naslova: Puccinijevu Messa di gloria, Mascagnijevu Cavalleria rusticana, hrvatsku praizvedbu Verdijeve Sicilijanske večernje, a slijede opera Povratak mornara Franza von Suppéa i Wagnerov Ukleti Holandez (samo s udjelom zbora) na Splitskom ljetu.

Lohengrin, Ljubomir Puškarić (Kraljev glasnik) i muški zbor Opere / Snimio Saša Ćetković

Središnji naglasci Verdijeve i Wagnerove godine odigrali su se u Zagrebu. Dvojica skladatelja mogu se sučeliti ili suprotstaviti na najrazličitije načine, a upravo drastičan sraz dogodio se s produkcijama Aide (zajedničke koprodukcije Zagrebačke i Riječke opere) i Lohengrina. Aida je, nakon niza deklarativnih nastojanja, prvi pravi primjer suradnje dvaju naših kazališta koja su se dogovorila oko naslova, autorske ekipe i izvođača te zajednički načinila predstavu. Iako bi, s takvom Aidom, bilo bolje da nisu. Jer Aida je bila debakl i sramota Verdijeve godine, a Lohengrin ponos Wagnerove godine. U razmaku od samo dva mjeseca u Zagrebu su izvedene dvije predstave od kojih jedna vrijeđa svog autora, Verdija, dok druga u svemu zagovara Wagnera. I onda su se odgovorni za kazališni debakl, kako bi se opravdali, svim silama trsili dokazati da je upravo to izraz suvremenoga promišljanja opere, da su redatelj Balázs Kovalik i koreograf József Hámor to sjajno pročitali, da će takva Aida privući mladu publiku i da je baš to ono što publika želi i mora dobiti te, naravno, da se samo zlobni i neuki nad time skandaliziraju. A onda ih je produkcija Lohengrina, s pametnom, doduše staromodnom, režijom Kurta Josefa Schildknechta i pod eruditivnim glazbenim vodstvom Nikše Bareze, tako lijepo demantirala.

Zagrebačka opera ostvarila je vrlo dobru produkciju Postolara od Delfta Blagoja Berse, pod glazbenim vodstvom mladoga dirigenta Ivana Josipa Skendera i u režiji Krešimira Dolenčića, doduše s deplasiranom izvedbom na njemačkom izvorniku. Veseli što se Skender s tom predstavom pokazao kao nadaren i perspektivan operni dirigent. Pri kraju sezone repertoar je obogaćen zanimljivim projektom triju desetominutnih opera pod naslovom Operni cabaret: Partijom bridža Samuela Barbera, Tamo i natrag Paula Hindemitha te Upoznavanjima i rastancima Lukasa Fossa.

Protekle sezone lijepo se afirmirao bariton Ljubomir Puškarić odličnim nastupima kao Piet u Postolaru od Delfta, Don Giovanni i Figaro u Seviljskom brijaču. I bas Luciano Batinić imao je priliku za brojne nastupe ugodna zvuka: u Aidi, Lohengrinu, Trubaduru, Seviljskom brijaču. U Postolaru od Delfta odličan je bio sopransko-tenorski par, Valentina Fijačko i Domagoj Dorotić, u ulogama Lisbeth i Jana. Produkcija Don Giovannija donijela je zapažen debi sopranistice Nikoline Pinko u ulozi Donne Anne, ali i odličnu cjelokupnu podjelu uloga. U Seviljskom brijaču uspješno je nastupio mladi dirigent Miran Vaupotić. I tzv. druga podjela u Lohengrinu – Adela Golac Rilović kao Elsa, Ivanka Boljkovac kao Ortrud i Davor Radić kao Telramund – pridonijela je uspjehu Wagnerove godine.

Za Verdijevu godinu maestro Nikša Bareza glazbeno je osvježio Trubadura, dirigirajući ga iz kritičkog izdanja partiture, što ga je Riccardo Muti prije desetak godina predstavio u Scali. To je bio pravi Verdi! Već su prvi taktovi uvertire dali naslutiti velik raspon dinamike u toj predstavi s otvorenim nekim skokovima i vraćenom Leonorinom kabaletom Tu vedrai. Verdijanskim pjevanjem istaknule su se gošće, Carmen Solís kao Leonora i Elena Cassian kao Azucena, dok Sebastián Ferrada nije ostavio osobit dojam kao Manrico.

Osječka opera jača svoj standardni repertoar premijernim produkcijama Zrinjskog i Norme. Riječka opera ostvarila je koprodukciju s talijanskim partnerima i praizvela operu Marco Polo suvremenoga talijanskog skladatelja Danielea Zanettovicha. U toj predstavi istaknuo se odličan, impozantan riječki bas Siniša Štork u ulozi Kublaj-kana, ali i u drugim ulogama – kao Banco u Macbethu, Kralj u Aidi i Don Basilio u zagrebačkom Seviljcu.

Možda se na kraju može reći kako se protekle sezone počeo smanjivati broj nepotrebnih inozemnih pjevača u našim opernim produkcijama. Posljednjih godina pjevački nam je kadar znatno ojačao, s nizom odličnih mladih pjevača, od kojih su se neki uspješno otisnuli u inozemstvo. U tome je situacija mnogo, mnogo bolja negoli u prijašnjim razdobljima, samo je treba na pravi način iskoristiti.