Razbijanje likovnog atoma

Ishodište je Šutejevih crteža u prirodi, u organičkoj strukturi florealnih i animalnih motiva, ili u suptilnoj matrici materijalnih stvarnosti kojom je determinirano ljudsko i svako drugo postojanje

Kada bismo jednom riječju izrazili djelo Miroslava Šuteja u njegovoj pojmovnoj sveobuhvatnosti i stvaralačkoj biti, tada bi ta riječ bila ludizam. Naime, to je točka iz koje je velikim praskom počelo stvaranje Šutejeva likovnog svemira, čije se širenje nastavilo inventivnim morfološkim mutacijama gotovo pola stoljeća.

Šutejev Veliki prasak dogodio se 1962. s malenim crtežom Bombardiranje očnog živca 1, kultnim djelom njegova opusa i zacijelo jednim među najvažnijim, pa i najpopularnijim, u hrvatskoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Iz središta crteža izbijaju golemom likovnom energijom točkaste čestice i sitni polukružni crni elementi koncentričnim bujanjem površinom čije zračenje poentiraju uski i kružni prostori bjeline u dinamičnoj strukturi crteža.

Iz postava izložbe / Snimio Damir Gamulin

Na ovoj retrospektivnoj izložbi postavljena je druga verzija antologijskoga crteža rađena tušem na papiru koju je Šutej napravio u mediju slike godinu poslije (Bombardiranje očnog živca 2, 1963), gdje se iste likovne vrijednosti iščitavaju drukčije. Ni u toj verziji ne mijenja se ishodišna točka niti su manja krila Šutejeve imaginacije – istom stvaralačkom energijom šiljasti crno-bijeli elementi iz jezgrišta oblika snažnim impulsima vrtložno pulsiraju površinom šireći njezino polje vizualnim titrajima u beskraj. Šutejevo razbijanje likovnog atoma njegovim jedinstvenim mikroskopskim postupkom crtača energiziralo je najsitnije i gotovo nevidljive likovne čestice stvaralačkom fuzijom nepogrešivom točnošću u matematički izračun crteža koje je Vera Horvat-Pintarić prozvala „novim naučnim pejzažima“.

Unatoč činjenici što je ustroj Šutejevih crteža iz tih ranih šezdesetih godina znanstven, njihovo je likovno ishodište u prirodi, u organičkoj strukturi florealnih motiva, kao i onih animalnih, ili u suptilnoj matrici materijalne zbilje kojom je određeno ljudsko i svako drugo postojanje.

Stvarnost prije svega

Prožimanje stvarnosti i prirode, odnosno svih materijalnih sastavnica svega postojećeg, likovni su elementi Šutejeva gradbenog postupka kojim faktografiju stvarnosti oblikuje u egzaktnu fantastiku svojih crteža. U našem nastojanju da dekodiramo ishodište Šutejevih prvih crteža, gdje je i jezgra njegova djela, čini nam se prikladnim čuti što i sam kaže o svojem svjetonazoru i stvaralačkom načelu ovim eksplicitnim riječima: „Za mene sve počinje od stvarnoga.“ Upravo tu čvrstu poveznicu Šutejeva stvaralaštva sa stvarnošću precizirao je Zvonko Maković u studiji o njegovim crtežima iz toga razdoblja: „Osobito izražene optičke efekte u Šutejevu djelu moguće je vezati za tada aktualne tendencije u likovnim umjetnostima, kao i u modi.“

Iako je u impresivnoj seriji crteža mladi Šutej dotaknuo estetiku op-arta te je u svojem postupku djelomično i asimilirao, to nije moglo zatomiti njegovu fascinaciju stvarnošću koja je pokretala stvaralački proces zanosnim otkrivanjem novih predjela likovnog jezika. U likovnom produbljivanju vlastitoga djela učvršćivao se smisao u fantastici stvarnog i ukorjenjivao u posebnosti koja i jest ishodišna točka njegova djela iz koje su i počele nicati prve likovne mladice.

U neiscrpnim varijacijama Šutej množi svoje crtačke mogućnosti tušem, olovkom i kombiniranom tehnikom na papiru, gdje je lakoća produhovljene materije i maštovita kombinatorika s izrazito ludičkom komponentom početkom 60-ih godina inaugurirala iskonskog crtača na hrvatskoj likovnoj sceni. „Tih godina“, kako kaže Jean Clair, „određen broj umjetnika koji su se bili proslavili kao avangarda trenutka – jedni apstraktnim, a drugi popartističkim ili konceptualnim djelima – osjetio je potrebu osloboditi se te ukletosti. Metoda kojoj su pribjegli bio je rad prema prirodi i strpljivo ponovno svladavanje zanata. Za njih je crtež postao ono što je bio i u drugim trenucima krize: skromno ali pouzdano sredstvo ponovnog i postupnog uspostavljanja prekinutog dijaloga između dviju disciplina.“ Zacijelo je u tim godinama svojega autorskog formiranja i traženja najprikladnijega likovnog medija u kojemu bi oblikovao svoju stvaralačku individualnost i Šutej išao tragom tih razmišljanja, koja su ga i dovela u tajanstveni i izazovni medij crteža. Zato u njegovoj rečenici „Za mene sve počinje od stvarnoga“ i trebamo tražiti razloge njegova stvaralačkog načela na kojemu svoj postupak nije gradio samo u mediju crteža, već u različitim likovnim medijima često prekoračujući njihove akademske okvire kako bi što dublje prodro u stvarnost koja ga je fascinirala „običnošću“, gdje je i otkrivao nove likovne vrijednosti svojega izraza.

„Promatrajući pred sobom svijet“, piše citirani francuski teoretičar, „kao da mu ovaj još ima što reći i oslobodivši se skepticizma svojih suvremenika, on ponovo postaje ono nago i primitivno biće iz vremena osvita civilizacije.“ Doživljaj stvarnosti i prirode koja ga je okruživala i njihovu percepciju nisu promijenile ni godine njegova umjetničkog sazrijevanja, već je nastavio u dječačkoj zaigranosti otkrivati svijet radoznalim očima. Možda u dirljivu svjedočanstvu Nikice Petraka o danima njihova djetinjstva i momačkim godinama nalazimo još jednu činjenicu koja učvršćuje tezu o umjetniku izrazito ludičke naravi: „Sve je sam oblikovao, čak i svoju košulju, ta potreba da sve oko sebe neprestance preoblikuje ostaje mi kao neka njegova trajna ljudska značajka.“ Ali ne samo „ljudska značajka“ nego i jedna od gradbenih sastavnica njegova stvaralačkog habitusa kojom je »sam oblikovao« golemi opus čije mijene slijedimo u brojnim ciklusima i tematskim problematiziranjima, u morfološkim preobrazbama, stilskim inačicama i različitim postupcima i likovnim medijima. „Na izložbi pratimo“, zapisat će njezina autorica Snježana Pintarić, „razvoj umjetnikova promišljanja od crno-bijelih kompozicija prema uvođenju sve šireg spektra boja kao i razvoj od slika-objekata prema samostojećim skulpturama-objektima. Također pratimo ‘revolucionarni’ razvoj objekata s nepomičnim istaknutim dijelovima na površini slike u mobilne dijelove koji omogućuju stvaranje velikog broja kombinacija.“ Dakako, time se hoće naglasiti i jedna od najvažnijih sastavnica Šutejeva izraza, i to ona koja golemom asimilacijskom snagom oblikuje i aktualne likovne struje i pravce, tendencije i smjerove u vlastiti likovni jezik s prepoznatljivim autorskim obilježjima i čvrstom ukorijenjenošću u stvarnom svijetu i vlastitom biću.

Bombardiranje očnog živca II, 1963.

Stoga u tom kontekstu čitamo promjene u njegovu stvaralaštvu, od onih u samu postupku gdje se na plohu apliciraju drugi elementi i time otvara prostor prema trećoj dimenziji u reljefnu strukturu djela, odnosno u sliku-objekt, naglašavajući prostornost i taktilnost djela novim likovnim i semantičkim konotacijama. Te je promjene u Šutejevu stvaralaštvu kritika često isticala, kao njegov prilog i visoku poziciju u pokretu Nove tendencije koji je u 6. i 7. desetljeću snažno utjecao na hrvatsku umjetničku scenu. No koliko god Šutejev prilog bio znatan unutar tog važnog umjetničkog pokreta, njegova pozicija bila je izdvojena te se njegova stvaralačka autonomija uvijek naglašavala kao zaseban umjetnički projekt čije je ishodište, kako zapaža Denegri, kao i poticaje nalazio „u organičkom, u igri, u stvarnom svijetu oko sebe“. I u toj kritičarevoj opservaciji nalazimo elemente za tezu o ludičkoj odrednici Šutejeva stvaralaštva, koja ga determinira u cijelom razdoblju njegova plodnog i raznovrsnog djela, u svim fazama i u svakom mediju. Posebice pak u njegovim mobilnim grafikama, gdje je upravo ta ludička komponenta golemom energijom pokrenula novi stvaralački proces involvirajući gledatelja u suatorstvo i zajedničko kreativno oblikovanje grafičkoga djela. Aktivnost promatrača mijenja njegovu poziciju i odnos s djelom i autorom, stavljajući znak jednakosti među njima, brišući razlike. Štoviše, ta aktivnost kreativan je čin koji u interakcijskom procesu pokreće elemente grafičkoga lista u mobilno likovno djelo otvoreno stalnim promjenama u njegovoj ludičkoj biti. Ta se ludička komponenta, kao što smo nastojali kazati, pojavljuje se već u Šutejevim ranim crtežima u 60-im godinama, i možemo slijediti njezinu tendenciju rasta i pojavljivanja u različitim oblicima i likovnim postupcima. Dakle, osim u crtežima rađenim olovkom, drvenim bojama, kemijskom olovkom, flomasterom, pastelom, tušem, akvarelom i grafikama, također u širokom tehničkom rasponu, u slikama, skulpturama-objektima, zatim u objektima-projektima koji se šire cijelim izložbenim prostorom oblikujući ambijentalne instalacije, gdje se ta ludička komponenta pokazuje konstantom s tendencijom rasta i množenja u svim smjerovima i likovnim medijima.

Otvorena umjetnička djela

U desetljećima poslije Šutej je i dalje intenzivno stvarao, dakle, u osamdesetim i devedesetima, kada se pojavljuju likovne grupe različitih stilskih opredjeljenja, lirske i geometrijske apstrakcije, pop-arta, enformela, konceptualne umjetnosti. Među ostalim novim pravcima koji dominiraju likovnom scenom diljem svijeta Šutejeva stvaralačka individualnost učvršćuje svoju poziciju okomitom rastom djela na vlastitim estetskim načelima. Na taj multimedijalni kontekst u kojemu je stvarao svoje djelo ukazuje u iscrpnoj analizi i Günther Holler-Schuster: „Promišljanje djela hrvatskog umjetnika Miroslava Šuteja iz današnjeg očišta znači retrospektivu tendencija u razvoju umjetnosti 20. stoljeća. Referencije u ovom raznolikom opusu dodiruju odnosno pogađaju pojedine formulacije poznate iz vokabulara i ciljeva značajnih umjetničkih pravaca.“

Pišući tekst za Šutejevu izložbu u Grazu 1967. kritičar naročito ističe njegove značajke: „Ovdje ne treba spomenuti samo ambijent Kiša. I u svojim jarkim sitotiscima, koji su svi apstraktni, Miroslav Šutej postiže slične učinke. Još ih je dodatno opremio pomoćnim elementima, koje publika može okretati po volji, na taj način varirajući njihovo oblikovanje – to su ‘otvorena umjetnička djela’. Ponovno se bilo moguće igrom približiti zahtjevima umjetničke koncepcije.“ I u ovom se djelu, kao i u njegovim prvim crtežima, ili pak onima stvaranim znatno poslije, prepoznaje isti stvaralački eros koji je pokretao Šutejevo biće u radost otkrivanja, kojom je oblikovao djela igrom likovnih počela u vedrini svojega duha i lakoćom svojih prozračnih ruku.