Prvo jutro u Europi

Bilo je lijepo vidjeti sve one važne ljude iz raznih država, sa Sjevera, Juga, Istoka i Zapada, koji su došli u Zagreb, kako bi s nama podijelili zadovoljstvo, radost i sreću, što je došao kraj jednoga dugotrajnog i mukotrpnog puta, posuta trnjem, raznim labirintima, predrasudama, iluzijama, nerealnim očekivanjima, osporavanjima, podmetanjima, lutanjima, ali i ustrajnosti, odgovornosti, entuzijazmu i elanu s kojim se išlo i došlo do konačnog cilja potpisivanja sporazuma i pristupanja Europskoj Uniji.

Nema veze što neki danas govore i pišu po raznim medijima kako je to jučer sve bilo reda radi i kako zapravo nije bilo nikakva iskrenog veselja, euforije ni pravog slavlja, jer smo eto tu gdje jesmo, a to nije nimalo zavidna ni obećavajuća situacija.

Možda sve to tako izgleda, zbog svega onoga što nas je snašlo u ovih dvadesetak godina: rata, poraća, stvaranja neovisne države, svih mogućih lopovluka, pretvorbi, otimanja, rasprodaje, osiromašivanja, nezaposlenosti, lažnih obećanja, trke za osobnim bogaćenjem, ratnog profiterstva, pljačke i otimačine svake vrste, dezintegracije pojedinaca, marginalizacije pojedinih profesija, neprepoznavanja prioriteta, utilitarnog umrežavanja, korupcije, prijevare, neznanja, nesposobnosti, strančarenja i politiziranja.

To su vjerojatno bile porođajne i tranzicijske boljke svih novonastalih država. Sve su one to, osim rata, imale, prolazile i manje ili više uspješno se s tim obračunavale. Bitno je kako je sve to zlo u većine naših ljudi prepoznato kao zlo, kako je većina spremna toga se što prije i brže osloboditi, kako bi neopterećeni tim petrificiranim negativnostima i nedaćama mogli konačno iskoračiti iz nastalog stanja i krenuti putem koji vodi boljitku, jamči boljitak i osigurava boljitak za sve, osobito za djecu i mlade.

Teško da se to može postići ako si sam i nemaš potporu sa strane od suvremenih demokratskih zemalja, napose onih u svojem susjedstvu, kao i onih kojima po mnogočemu pripadaš stoljećima, što pokazuje tradicija, kultura, opredjeljenje, svjetonazor, filozofija, težnje i mentalitet.

Pristupiti asocijaciji drugih država nikako ne znači izgubiti svoj suverenitet, već ga istaknuti u jednakosti mnoštva različitosti, koje svaka država donosi sa sobom kao posebnosti. Tim specifičnostima i posebnostima mi nikako ne oskudijevamo. Dapače, imamo ih mnogo više od tzv. „velikih“, što smo na svečanosti u povodu ulaska dobrim dijelom svijetu i pokazali.

Mi u tu asocijaciju, unatoč svim našim ne baš malim i malobrojnim problemima i teškoćama, ne ulazimo na koljenima ni kao prosjaci. Naša bogata prošlost, opstojnost na ovim prostorima, kultura i tradicija to potvrđuju. Uza sva naša prirodna višestruka i osebujna bogatstva, najveće bogatstvo koje unosimo u EU zasigurno su naši ljudi, njihovo znanje, sposobnosti i vještine. Mnogi naši ljudi od davnina pa sve do danas proslavili su se u Europi i Svijetu, kao znanstvenici, istraživači, pronalazači, jezikoslovci, književnici, pjesnici, kozmopoliti, slikari, kipari, arhitekti, vojskovođe, hrabri i odani vojnici, liječnici, pedagozi, povjesničari, kemičari, sportaši, treneri…

Nažalost, mnogi od njih su tek vani u stranom svijetu pokazali koliko vrijede i što mogu. Zbog objektivnih i subjektivnih raznih okolnosti, koje je svako vrijeme i društveno uređenje nosilo, kod kuće to nisu mogli postići.

Kako se ta i takva povijest ne bi ponavljala, trebali bismo u prvi plan razvoja i svih prioriteta staviti odgoj i obrazovanje djece i mladeži, kao i stalno obrazovanje svih ostalih. To je područje u kojem se nikada više ni pod koju cijenu ne bi smjelo štedjeti i prepustiti ga usputnoj, spontanoj i marginalnoj djelatnosti, koja je tu reda radi, nužno zlo, koje se tretira kao potrošnja. Odgoj i obrazovanje nije potrošnja, i to ne može i ne smije biti, bez obzira kako se i prema čemu potrošnja definira i s obzirom na bilo što od čega se u toj teoriji polazi, na čemu se ona temelji i na što se naslanja.

Suvremeno obrazovanje i odgoj u duhu tradicije, općih ljudskih vrijednosti, poštivanja svakog čovjeka, slobode i prava, uz odgovornost pojedinca i društva, gotovo su jedini, mogući i valjani parametri na kojima se temelji naša kompeticija u asocijaciji velikih i moćnih.

Jedino nas naš um i pamet mogu pokrenuti iz ovoga gliba u koji smo sukcesivno, često puta i neopazice upadali, zbog mnogočega, a najviše ljudske pohlepe, nepoštenja, nepravde, neznanja, nesposobnosti i trgovanja svime i svačime, pa i državom, na štetu svih nas, osim pojedinca koji je posao ugovarao.

Bilo bi dobro kad bi s 1. srpnjem prestala sva moguća prebrojavanja, među nama, po bilo kojoj osnovi, i kada bi svatko od nas, svojim radom i djelovanjem, na svojem radnom mjestu optimalno pridonosio, stvarao i veselio se općem boljitku pojedinca i društva, bez obzira na svoje opredjeljenje, svjetonazor, vjeru, spol, rod, zvanje i zanimanje.

Bilo bi poželjno i dobro kad bi se ljudima vratio optimizam, razvijalo samopouzdanje, učvrstila nada i uspostavilo povjerenje u ljude koji nas zastupaju, vode i odlučuju umjesto nas, ne više samo ovdje, već i u Europi, koja ne trpi bezakonje, nerad, izigravanje pravila, razne „nestašluke“, muljanja, dvosmislenosti i ostale negativne pojave, uobičajene i ustaljene na ovim prostorima.

To će se povjerenje narodu vratiti kad većina onih koji su nas opljačkali, porobili, prodavali i lagali budu privedeni Zakonu i kad im bude oduzeta nezakonito stečena imovina, što nije nimalo teško utvrditi, unatoč višestrukoj i dugotrajnoj umreženosti, odanosti i „držanju lojtri“.

Treba samo imati volje, hrabrosti, znanja, sposobnosti, vještina i spremnosti za obračun s takvima bez obzira na to tko su oni bili ili jesu sada. Za to trebaju mladi, „novi“, ničim opterećeni, stručni, sposobni, pošteni i državi odani ljudi.

Takvih u nas ima dovoljno, samo ih treba prepoznati, pronaći, motivirati i dati im odriješene ruke.

Kad se to dogodi, a dogodit će se prije ili kasnije, ako ni po čemu drugom, onda po zakonu vjerojatnosti, više nam nitko neće dijeliti ni packe, ni pljuske, niti će nas podučavati, a ni opozicija neće imati prilike likovati i spremno čekati svoj trenutak u kojem će postati pozicija.

Zapravo, bilo bi idealno i mnogostruko korisno kad ubuduće u glavnim aktivnostima ne bi bilo bitno tko je pozicija, a tko opozicija, već kad bismo zajedničkim snagama i ukupnom sinergijom radili za opće dobro i napredak svih nas. Pritom bi sve ideološke i stranačke razlike trebalo zatomiti, a ne svu energiju trošiti na prepucavanja i dokazivanja, tko je bolji i tko je kada, u čemu bio u pravu, što nikomu ne donosi dobro, samo razvija napetosti, dijeli narod i trati vrijeme uzalud.