Pred izazovima suvremenoga turizma

Na postojećem modelu nije moguće otklanjati slabosti turizma. Hrvatska je tipičan primjer turističke destinacije u kojoj nedostaje staložene samosvijesti. Trendovsko ponašanje koje prihvaća moralni relativizam ohrabruje one koji su skloni pregaziti Hrvatsku, njezin životni prostor, kulturnu tradiciju i identitet

Danas u svijetu stalno cirkulira velika, po strukturi i motivima kolebljiva masa ljudi. Putuje se po svim područjima i na različitim pravcima. Turist, kao posebna vrsta putnika, kreće u potrazi za novim doživljajima. Turizam se kao posebna vrst putovanja prakticira jedino radi odmora, razonode, zabave, kulturnih i sličnih potreba (rekreacije tijela i duha).

Nužne su inovacije i promjena smjera hrvatskoga turizma

Turizmu se pripisuje značaj jedinstvenoga prenositelja suradnje, mira i pozitivnih vrijednosti; on kultivira ljude u duševnom i tjelesnom pogledu, obnavlja iscrpljene fizičke i psihičke snage, obogaćuje životna iskustva, uspostavlja kulturne dodire... No od sama postanka bremenit je mnogim proturječnostima koje, zbog nagla širenja i omasovljenja, postaju klice degenerativnih i involutivnih procesa.

Moderno slobodno vrijeme zateklo je ljude nespremne za osmišljavanje turističkoga života. U vremenu općeg konzumerizma koncept turističkog odmora ne obraća pozornost na ključna pitanja: potrebu traženja sebe, učenje o putovanju, zainteresiranost za promatranje, susrete, ljudske odnose i slično. Nije razvijena pedagogija slobodnog vremena. Kultura putovanja i odmaranja nedovoljno je zastupljena u obrazovnom sustavu, pa čak i u najrazvijenijim zemljama. U suvremenome turizmu potrebno je eliminirati neke njegove slabosti „radi duhovnog obogaćivanja čovjeka, kao poticaj za bolju svakodnevnicu, bolje društvo“ (Jost Krippendorf, 1986). Nužna je mobilizacija svih aktera za stvaranje održivog, humanijega turizma, s naglaskom na važnost obrazovanja domaćeg stanovništva za turizam. Turizam će trajno moći razvijati pozitivne funkcije samo ako u njemu sudjeluju pravi domaćini i pravi gosti čiji odnosi u razmjeni odražavaju doživljaj spontanog iskustva osobne ispunjenosti i društvenog zajedništva, što vodi potencijalnom prijateljstvu. Uz to, u Hrvatskoj kao turistički važnoj receptivnoj zemlji potrebno je ustrajati na tome da politika razvoja turizma bude primjerena prirodnoj i društvenoj sredini, a što je usko povezano s respektiranjem određenih etičkih načela (Tomislav Hitrec, 1990).

Najtraženija europska nekretnina

Nekadašnje društvene turističke organizacije (lokalna turistička društva) činile su male stvari velikom ljubavlju; s mnogo entuzijazma neumorno su radile na unapređenju općih prihvatnih uvjeta, razvoju receptivne kulture i odgajanju turističke svijesti u našim krajevima. Današnji relevantni čimbenici iz turističkoga sektora dominantno su usmjereni na investicije i marketinške akcije, a zanemaruju problematiku poslovnoga gostoprimstva i sociokulturne aspekte razvoja hrvatskoga turizma. A Hrvatska bi svakako trebala zadržati svoju autohtonost i usvojiti poštenu formulu za razvoj turističkoga gostoprimstva. Ili, kako Krippendorf reče: „Moramo se najprije pobrinuti da turizam počiva na poštenoj razmjeni, da ne bude oštećenih te da prednosti i nedostaci na objema stranama budu otprilike jednaki (Čist račun, duga ljubav).“

U kaosu vrijednosti mnogo je toga pomućeno. Jedna smo od rijetkih zemalja u kojoj mnogi dijelovi ekonomije ne funkcioniraju kako bi trebali – veliki su kompleksi poljoprivrednog zemljišta zapušteni i ovisni smo o uvozu hrane – ali je zato Hrvatska najtraženija europska nekretnina. Bezglavno trošimo turističku resursnu osnovicu. Izgradnja tzv. paraturističkih kapaciteta (rezidencijalnih i apartmanskih objekata) u jadranskom turističkom prostoru poprimila je pogubne razmjere. Već se na više mjesta zapažaju velike i duboke promjene u ukupnom prirodnom i ljudskom krajoliku. Čini se da smo nezaustavljivo krenuli prema uništavanju onoga što bi kao neponovljivo jadransko turističko odredište trebali čvrsto čuvati i braniti. U ljetnim mjesecima gotovo sva naša jadranska turistička odredišta imaju više privremenih stanovnika nego stalnih stanovnika. Tu više nije riječ samo o vlasnicima privatnih vila i kuća za odmor (fureštima) nego o posebnoj kategoriji privremenih stanovnika koji se ponašaju po obrascu putnik–turist–domaćin. Oni se, dakle, istovremeno pojavljuju i kao posjetitelji, ladanjski dokoličari, i kao davatelji usluga, odnosno kao nositelji i pružatelji gostoprimstva. Velike invazije privremenih stanovnika stvaraju supraekumenu koja na različite načine pritišće inače krhku ekumenu; domoroci doživljavaju kvantitativne i kvalitativne promjene: od sudbinskih vladara prostora i autonomne sredine postaju sve veća i sve „uspješnija“ skupina koja gubi brojna upravljačka i posjedovna svojstva i atribute. Privremeni će stanovnici danas-sutra postati domaćini ne samo turistima nego i „domorocima“, što mijenja socijalnu i nacionalnu sliku područja (Vlatko Jadrešić, 2010).

Umetnuto stanovništvo zajedno s turistima i domicilnim stanovništvom čini veliku heterogenu masu ljudi koja ne može prerasti u živi društveni totalitet. Sama nacionalna, sociokulturna i dobna heterogenost otežava uspostavljanje pravih ljudskih veza. Propadanju autohtone kulture i „kvarenju“ domaćega stanovništva pogoduju neke patološke pojave, kao što su: površnost u kulturnom obogaćivanju, remećenje javnog reda i mira (noćno nasilje), pretjerani erotizam, preokupiranost hedonističkim užicima, arheološki vandalizam. Potiskivanje provjerenih vrijednosnih orijentacija ruši duh tradicionalnoga gostoprimstva te širi prostor kulturnoj komercijalizaciji, odnosno praksi promoviranja lažne autentičnosti, neprimjerenoga rituala i „proizvodnji“ stereotipa koji vode u društvenu anomiju i propadanje (Božena Jokić, 1994).

Turistički neokolonijalizam

U planiranju turizma ne uspijevamo u nastojanju da maksimalni rast turizma ustupi mjesto njegovu kvalitativnom razvoju. Zbog čestih promjena u političkim, općedruštvenim, ali i individualnim preferencijama i ciljevima, vrlo se teško prihvaćaju pravila skladnoga razvoja. Poslovni odnosi između vlasnika/poduzetnika i lokalnih ljudi nisu najbolji, nedostaju oblici suradnje za zajedničko planiranje i financiranje razvoja turizma. U sustavu hrvatske turističke ponude sve je veći dio biznisa u rukama stranih vlasnika. Dominacija krupnoga kapitala nad receptivnom okolinom prouzrokuje sindrom ovisnosti. Domaći se ljudi ne osposobljavaju za razvojne i upravljačke funkcije, turističke tvrtke lokalno stanovništvo uglavnom raspoređuju u zadnjim redovima pružanja usluga, turistički se proizvod oblikuje s domaćom supstancijom na sve užoj osnovici. Ima podosta razloga da situaciju u području turizma analiziramo kao oblik imperijalizma i neokolonijalizma.

Na postojećem modelu nije moguće otklanjati slabosti. Hrvatska je tipičan primjer turističke destinacije u kojoj nedostaje staložene samosvijesti. Trendovsko ponašanje koje prihvaća moralni relativizam ohrabruje one koji su skloni pregaziti Hrvatsku, njezin životni prostor, kulturnu tradiciju i identitet. Urušavanje društvenog sustava lokalne zajednice s prodiranjem nekretninskoga, profiterskoga turizma otežavaju dosljedno prihvaćanje vlastite kulture; grijeh je svaki pokušaj napuštanja vlastitoga duhovnog nasljeđa i, pritom, trivijaliziranje i relativiziranje tradicionalnih vrijednosti nazvati osuvremenjivanje.

Autohtona kultura vođena načelima humaniteta, etičnosti, otvorenosti i odgovornosti u svakom slučaju potiče razvoj turističkog odredišta. Uloga izvornih i specifičnih kulturnih obilježja nezamjenjiva je u razvoju turizma. Austrija – zemlja stare demokracije – turistički uspjeh temelji upravo na kreativno zanimljivoj i plodonosnoj kombinaciji različitih kulturnih elemenata. U nas kvalitativnopsihičke promjene nisu moguće bez frustracija te latentnih i vidljivih društvenih konflikata – zarobljenici smo jednostranosti.

Utjecaj turizma na podizanje opće kulturne razine ogleda se u tome što on istovremeno na razne načine usavršava čovjeka, kao individualno i društveno biće. Turizam također otkriva nove mogućnosti u međusobnom razumijevanju i uzajamnosti. No da bi ispunio sve svoje zadaće, odnosno trostruku funkciju odmaranja, razonode i obogaćivanja ličnosti, prijeko je potreban program kreativnog osmišljavanja cijeloga kružnog tijeka obnove čovjeka koji ga udaljuje od svakodnevnoga života i omogućuje mu kretanje u slobodnom vremenu.

Kulturni motivi uvijek su prisutni u turizmu. Kulturni su motivi ponekad tako dominantni da oblikuju posebne vrste i oblike kulturnoga turizma. U razvoju turizma najviše su uspjele baš zemlje bogate kulturnom baštinom koje se usto predstavljaju recentnim kulturnim dostignućima. Kulturna tradicija i kulturna dobra pojačavaju spontanu turističku privlačnost svake receptivne zemlje i svakoga turističkog odredišta.

Za afirmaciju nove paradigme odmora na turistički način nužna je ruka suradnje turizma i drugih disciplina, posebice kulture i umjetnosti – one su sastavnice turizma koje nadahnjuju i omogućuju puninu turističkoga doživljaja. Slobodno vrijeme nije nešto što se poistovjećuje s jeftinom zabavom. Pojmovi kao što su kvaliteta života, sloboda, samoostvarenje, kreativnost i slično sve su važniji u provođenju izvandomicilne turističke dokolice u kojoj ljudi žele naći ispušni ventil za tjeskoban način života, za svakodnevne stresne situacije.

Razvoj kulturnog turizma

Hrvatski je program održavanja i jačanja turističke kvalitete nedostatan. Broj zvjezdica nije najvažniji pokazatelj kvalitete turističkoga boravka. Za jačanje konkurencije važno je razvojem kreativnih potencijala izraziti smisao za poštivanje vlastite kulture. Poželjno je od drugih primati poticajna rješenja, ali samo ona koja se u našim prilikama mogu uspješno primijeniti i ostvariti. Izazov je humanizirati razvoj nove ponude, izbjeći širenje drugih domova (apartmanizaciju), očuvati turistički prostor (ekološku konkurentnost). Ljudima iz „betonske prašume“ nije nužna raskoš u turističkim objektima, mnogo im je važnije ponuditi bar malo ozračja istinskoga života. Boravak u turističkoj sredini ljudima treba donijeti radost vraćanja unutarnjeg mira i stabilnosti, a ne da im poslije odmora duh ostaje opterećen.

Sklonost obezvređivanju tradicionalne kulture i podaničko ponašanje u kombinaciji s kulturnim imperijalizmom ograničavaju mogući prosperitet u području razvoja turizma. No promjena mentaliteta i nov pristup kulturnoj raznolikosti otvaraju difuziju utjecaja elemenata jedne kulture na inovacijske promjene u drugoj kulturi. Raznolikost kultura za ljudski rod isto je tako nužna kao što je prirodna raznolikost za prirodu. Svaka kreativnost potječe iz kulturne tradicije, ali širi se u dodiru s drugim kulturama. Afirmacija raznolikosti među kulturama bitna je za turističku Hrvatsku – u međukulturnoj suradnji moguće je promovirati vlastiti, specifičan kulturni izraz.

Hrvatska je zanimljiv primjer sposobnosti hrvatskoga naroda da se prilagodi uvjetima života i da kreativno odgovori na njih. Na relativno malom prostoru: primorska, gorska, središnja i nizinska područja međusobno se razlikuju ne samo po svojim prirodnim osobinama nego i po kulturnom nasljeđu, što je uvjetovano utjecajima različitih kulturnih regija (mediteranske, balkanske i srednjoeuropske). Veoma raznolika hrvatska etnografska baština zadivljuje po svojoj raskoši, ljepoti i bogatsvtu; po broju zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatska je na listi UNESCO-a među vodećim zemljama u svijetu. I neki drugi objekti kulture, kao što su knjige, slike, skulpture, kazališne priredbe i slično, mogu se premještati i tako animirati stranu publiku. Ali cjelovita slika kulturne prošlosti i sadašnjega kulturnog stvaralaštva, kulturno i umjetničko blago sadržano u muzejima, u povijesnim gradovima i u pojedinim samostalnim objektima posebne arhitektonske vrijednosti i ljepote i spomeničke, memorijalne ili legendarne važnosti, može se potpuno doživjeti samo u hrvatskom izvornom prostornom i povijesnom okviru (Dragutin Alfier, 1970).

Prema tome, čitav raspon kulturnih elemenata imamo na raspolaganju. Njihovim kreativnim uključivanjem oplemenjuje se struktura turističke ponude i otvara idejama koje se mogu pretvoriti u inovacije. A inovacijsko ponašanje, rekli bismo, presudno je za malu i osiromašenu zemlju kao što je Hrvatska. Kao novoj punopravnoj članici EU-a otvaraju joj se mogućnosti da u europskom prostoru povoljnim strukturnim i kulturološkim temeljima i inovacijskim ponašanjem, prije svega proširivanjem znanja i poticajnom kreativnosti, ojača sposobnost rješavanja problema – moći će se uspješnije pozicionirati te u ozračju osjećaja jednog novog europskoga senzibiliteta kulturom učenja i stvaralačkim angažmanom i na području turizma izraziti i afirmirati svoje specifične vrijednosti i kompatibilne prednosti.