Politika u kulturi dovodi do jednoumlja

Neki hrvatski političari dali bi svoju zemlju ili za neku drugu, tobože bolju, ili bi dali sve što Hrvatska ima za trenutak svoje sitne radosti i koristi / Vjerujem da je Europska Unija ipak kakav-takav izlaz hrvatskoga bića iz dosadašnjih, jaramskih sveza / Dok god budemo taoci komunističke prošlosti i dok ne doživimo nužnu nacionalnu katarzu glede priznavanja svih komunističkih zločina, ne možemo biti vjerodostojna članica EU-a / Članovi Društva hrvatskih književnika nisu zastupljeni ni u jednom vijeću ili tijelu Ministarstva kulture koje odlučuje o financijskim potporama / DHK-u trebaju članovi koji nisu samo ukras nego ljudi kojima je stalo do hrvatske književnosti, do uspjeha njihovih kolega, do zajedništva / Naše nagrade i naši nagrađenici u medijima se vrlo rijetko spominju. Znadu izostati i čestitke Ministarstva kulture / Prave književne kritike u nas više nema. A kad se i piše, uglavnom pišu prijatelji o prijateljima

Društvo hrvatskih književnika ovoga je proljeća navršilo 113 godina postojanja. Možda zbog nesretnih znamenki u godišnjici, možda zbog nekih drugih razloga, ove su se godine počele događati stvari koje ugrožavaju sadašnjost, a i budućnost najstarije hrvatske književničke udruge. Financiranje je smanjeno do te mjere da se rad Društva dovodi u pitanje, manifestacije, programi i izdavačka djelatnost su ugroženi. Možda bi se to moglo pravdati recesijom kada se iz raspodjele državnih dotacija ne bi vidjelo da za programe drugih udruga novca ima sve više, dok se Društvu hrvatskih književnika sredstva drastično smanjuju. Čini se da je paradoksalna činjenica da je Društvo u svome postojanju preživjelo pet država i dva totalitarizma da bi u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, u godini pridruživanja Europskoj Uniji, njegova sudbina bila neizvjesna. To je bio povod za razgovor s predsjednikom DHK-a Božidarom Petračem.

Snimio Mihovil Antić

Gospodine Petrač, Hrvatska se prije desetak dana pridružila Europskoj Uniji. Čini li vas taj događaj optimističnim ili pesimističnim u pogledu budućnosti hrvatske kulture?

Recite, ima li što bolje od Europe Unije? Kakav drugi projekt? Novi balkanski savezi? Združivanje sa zemljama „regije“? Istina, ne ide danas sve u korist toga projekta. Pa ipak, unatoč svim protivštinama, Europa je ipak nada. Ona koja nas je najčešće ostavljala postrance, daleko od sebe. Ne gledam na ulazak u EU ni s prevelikim očekivanjima i preoptimistično, ali ni pesimistično. Pokušavam ga doživjeti realno, u skladu s današnjim trenutkom i s tezama prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, s kojim se, čini se, mnogi naši današnji javnici nastoje bezuspješno parbiti. Neka im. Tada nisu razumjeli povijest, ne razumiju je ni danas.

Zašto je ne razumiju?

Zato što bi dali svoju zemlju ili za neku drugu, tobože bolju, ili bi dali sve što ta zemlja, Hrvatska, ima za trenutak svoje sitne radosti i koristi. Dali bi sve da se nađu u pelenama koje neće plaćati svojim novcem, dali bi sve za svoje osobne probitke. Predsjednik Tuđman priželjkivao je drukčiju, ponosnu Hrvatsku, demokratsku i slobodnu, Hrvatsku koja se ne prodaje, i to u okvirima tadašnje Europske zajednice. Nije on bio nikakav zadrti nacionalist, ali što ja to moram govoriti, danas to pokušavaju reći i oni koji ga nisu mogli smisliti. Predsjednik Tuđman bio je svjestan da je Hrvatska nerazdvojivo povezana sa zapadnoeuropskom kulturom i civilizacijom. Znao je tko su bili Marko Marulić, Julije Klović, Ruđer Bošković, Nikola Tesla... svi oni koji su utisnuli svoj dlan u europski i svjetski zemljovid bez kojega dlana ni Europe takve kakva jest ne bi bilo... Bio je svjestan imena svoga naroda koji se danas tako često imenuje francuskom revolucionarnom krilaticom: građani. Dakle onom riječju kojom su se obraćali jedni drugima francuski revolucionari. Narod više ne znači ništa, znače samo građanke i građani. Blago nama. Osim toga, predsjednik Tuđman, za razliku od komedijaša koji ga je naslijedio, smatrao je kako je tadašnji proces individualizacije hrvatskoga naroda bio komplementaran s procesom europskih integracija. Nije tu vidio nikakva protuslovlja. U ono je doba gotovo cijela Hrvatska zdušno prihvaćala europske obzore. Danas, u izmijenjenim prilikama, raspon zdušnoga prihvaćanja dobio je vrlo šarolika obilježja: od antieuropejstva i euroskepticizma do eurooptimizma i oduševljena prihvaćanja. Danas je EU u vrlo složenim prilikama i ono s čime se nosi nije nimalo privlačno, štoviše, njezina se budućnost čini vrlo neizvjesnom. Sigurno je, EU trpi od umora, nedostatka istinskih vrijednosti i vlastite vjerodostojnosti, trpi od mnogih protuslovlja.

Tijekom pregovora o pridruživanju mogli su se čuti glasovi o tome kako će Hrvatska izgubiti svoj identitet u zajednici kojom dominiraju gospodarski moćnije, kulturno svjesnije zemlje. Je li to bilo opravdano?

Takva su strahovanja moguća samo ukoliko mi sami ne budemo dovoljno mudri ni razboriti da se u okrilju zajednice europskih naroda posve ne pogubimo, kao što je to često bio slučaj tijekom naše povijesti. Beč, Budimpešta, Beograd, Bruxelles, to su naše dosadašnje postaje političkoga života. Želim vjerovati da je ova posljednja ipak kakav-takav izlaz hrvatskoga bića iz dosadašnjih, uglavnom, jaramskih sveza.

Postoje li stvari kojih se Hrvatska ipak treba bojati?

U sadašnjim okolnostima pristupa EU-u ima određenih bojazni. Temeljno je pitanje kako će ta političko-ekonomska struktura „pokrpati“ svoju istrošenost i eventualno, ako ne izliječiti, ono barem zaliječiti sve svoje otvorene rane, koje nisu ništa drugo nego rane današnjega čovjeka, rane koje ga satiru i nište. Mi pak u današnju Europu donosimo svoju ranjenost i, ranjeni, znamo da smo jako ranjivi. Mnogo ovisi o nama, o našim političkim i intelektualnim elitama, koje dosad nisu pokazale dovoljno razboritosti. Štoviše, dio tih elita opterećuje našu naciju pitanjima i problemima o kojima Europa, istina, govori, ali ne traži od nas da takva pitanja ozakonjujemo, kamoli da bi to od nas zahtijevala. Za nas je najvažnije da se Hrvatska oslobodi komunističkoga mentaliteta, mentaliteta podaništva i osjećaja manje vrijednosti.

Mislite li pritom na tzv. Lex Perković? Je li to primjer komunističkog mentaliteta koji još vlada hrvatskom politikom?

Žao mi je što su se neposredno prije pridruživanja Uniji bitno promijenila zakonska pravila donesena 23. srpnja 2010. To bitno umanjuje vjerodostojnost naše zemlje. Reakcije na donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a čitamo iz dana u dan. Čuli smo što je rekla potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding. Slušamo reakcije Njemačke. Ne želim ulaziti u konkretan slučaj, no čini se da nas naša komunistička prošlost gnjete i dalje, nikako da se oslobodimo taloga te neraščišćene i mutne prošlosti.

Hoće li nam to biti teret u Europi?

Dok god budemo taoci te i takve prošlosti i dok ne doživimo nužnu nacionalnu katarzu glede priznavanja svih komunističkih zločina, ne možemo biti vjerodostojna članica EU-a. Nažalost, komunistički mentalitet još vlada hrvatskom politikom, štoviše, određuje njezin smjer, duh i način vladanja. Primjera je žilavosti i beskrupuloznosti toga mentaliteta napretek. Ostaje veliko pitanje je li po svome političkom mentalitetu hrvatska vlast uopće spremna za izazove koje otvara ulazak u EU. Na mnogim pitanjima pokazalo se da se pokušava derogirati Ugovor o pristupanju Europskoj Uniji, odnosno da se na sve načine nastoji produljiti praksa donošenja zakona na temelju revolucionarnih prokušanih metoda. S gnušanjem odbacujemo i osuđujemo zločinačko nasljeđe ustaškoga režima, s istim gnušanjem bismo trebali odbaciti i osuditi i komunističko zločinačko nasljeđe.

Dvije ste godine na čelu Društva hrvatskih književnika. Surađujete li s drugim udrugama književnika u Europi?

Da, surađujemo s drugim književnim društvima – koliko to dopuštaju naši izvori financiranja – dio smo europske federacije pisaca. Naime 2010. na godišnjoj skupštini organizacije European Writers’ Council u Bruxellesu Društvo hrvatskih književnika postalo je članom te europske organizacije, koja je utemeljena 1977. kao savez europskih književničkih udruga. To je organizacija koja danas okuplja 60.000 pisaca, članova 58 udruga iz 30 europskih zemalja. EWC se zauzima za demokratska načela slobode i jednakosti, a posebno ljudska prava, pravo na izražavanje i pravo na informiranje, pomaže autorima i pridonosi njihovu materijalnom statusu. Sadašnja predsjednica EWC-a, izabrana u travnju ove godine na Godišnjoj skupštini održanoj na Malti, Pirjo Hiidenmaa iz Finske, potvrdila je svoj dolazak na ovogodišnje Zagrebačke književne razgovore. Godine 2009. ustanovljena je Europska nagrada za književnost kao nagrada za prozne autore u usponu. Dvije su naše članice dobitnice te nagrade, Mila Pavičević i Lada Žigo. Moram još dometnuti kako smo zaslugom naših europarlamentaraca akademik Ante Stamać i ja 10. srpnja u Bruxellesu održali predavanja u EU-parlamentu, točnije, u njegovoj knjižnici. Prigoda pridruživanja naše zemlje Uniji omogućila nam je da zainteresiranim europarlamentarcima progovorimo o supstratima hrvatske kulture i stoljećima hrvatske književnosti.

A kako u smislu međunarodne suradnje surađujete s regijom? Čini se da je to u posljednje vrijeme jedan od imperativa hrvatske kulturne politike.

Mi surađujemo – ako je regija, odnosno jugosfera u pitanju – s Makedoncima, Slovencima, Crnogorcima i s našim bratskim Društvom u BiH. Nedavno je primjerice Ante Stamać dobio nagradu Književno žezlo Društva makedonskih književnika.

Što je sa Srbima?

Teško je surađivati s onima koji svojataju vašu književnu baštinu...

Što bi se trebalo promijeniti da suradnja sa srpskim i bošnjačkim udrugama književnika bude bolja?

Što se bošnjačkih udruga tiče, imat ćemo na jesen kolokvij o Enveru Čolakoviću i nadam se da ćemo zajednički obilježiti 100. obljetnicu rođenja toga nedovoljno poznata i priznata književnika u našoj sredini. S Crnogorcima ćemo u listopadu obilježiti 200. obljetnicu Njegoševa rođenja.

Spomenuli ste da na ovogodišnje Zagrebačke književne razgovore dolazi Pirjo Hiidenmaa, predsjednica Europskoga vijeća književnika. No sredstva za ZKR ove su godine drastično smanjena. Dotacija Ministarstva kulture iznosi tek 30.000 kuna. Kako tumačite podatak da tradicionalni Zagrebački književni razgovori ove godine dobivaju isti iznos kao i, recimo, novopokrenuta tribina (jedna u nizu) Hrvatskoga društva pisaca Oprez, radovi u kulturi?

Teško je razložno odgonetnuti takav postupak Ministarstva kulture. Ono donosi odluke koje nikomu ne obrazlaže. Reći će se da ono nije dužno navoditi svoje razloge, da bi samo na navođenje razloga za odbijanje ili prihvaćanje određenih projekata potrošilo sve vrijeme. Bilo bi sigurno razumljivo da se Ministarstvo kulture, prije nego što donosi neke zaključke ili odluke, ipak pokuša savjetovati s onima koji predlažu svoje projekte. U ovom slučaju, da, s nama, s Društvom hrvatskih književnika! Dakle, možemo samo nagađati i spekulirati zašto je do takva drastičnog smanjenja od gotovo 63% u ovoj godini za našu međunarodnu manifestaciju Zagrebački književni razgovori došlo. To više što je ovogodišnja tema Razgovora položaj književnika/pisca u Europi danas, dakle tema koja je vrlo tijesno povezana s ulaskom naše zemlju u EU. Tema koja nije tek oprez u kulturi ili ruksak kulture. Zar nije Ministarstvo kulture trebalo i moglo razgovarati s našom institucijom prije takvih „kresanja“?

Hoće li se Zagrebački književni razgovori s obzirom na financijsku konstrukciju ove godine održati?

Zagrebački književni razgovori svakako će se održati i uz ovakve dotacije Ministarstva kulture, zahvaljujući nekim drugim donacijama, primjerice donaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali i dotaciji Grada Zagreba.

U svom ste govoru na godišnjoj skupštini Društva književnika u lipnju kritizirali Ministarstvo kulture rekavši da DHK nije svojim članovima zastupljeno ni u jednom vijeću ili tijelu koje odlučuje o financijskim potporama pri Ministarstvu kulture. Koliko ta nezastupljenost ima odraza na dodjelu financijskih sredstava?

Ne mogu reći koliko nezastupljenost našim članovima u pojedinim vijećima Ministarstva kulture utječe na dodjelu financijskih sredstava, no činjenica je da u tim vijećima naših članova nema. U pogledu dodijeljenih stipendija potkraj prošle godine, od osamnaest dodijeljenih, samo su tri stipendije pripale našim članovima. Za 2012. jedan je naš član bio u tom tijelu i od pedeset dodijeljenih stipendija našim je članovima dodijeljeno dvanaest stipendija. Zaključujem, članovi DHK-a nisu zastupljeni ni u jednom vijeću ili tijelu koje odlučuje o financijskim potporama. Dakle, što se financiranja naših programa i naših članova tiče, oni su vidno diskriminirani. Takvu raspodjelu nikako ne možemo smatrati pravednom.

Jesu li članovi Hrvatskoga društva pisaca zastupljeni u tijelima Ministarstva?

Ne zanima me njihova zastupljenost, nego diskriminatorski odnos čelnih ljudi Ministarstva kulture prema Društvu hrvatskih književnika. Znam da su se za prošle vlasti, a kad je već Hrvatsko društvo pisaca bilo utemeljeno i kad je djelovalo, financijska sredstva ravnomjerno raspodjeljivala. Ako tko misli da se u vrijeme sadašnje vlasti dijeli po kakvoći programa, neka malo bolje pokuša dokučiti određene odluke i neka razmotri predložene programe.

Za međunarodnu kulturnu suradnju DHK dobilo je za 2013. 25.800 kuna, a HDP 105.472 kune, za potporu književnim manifestacijama DHK 165.000 kuna, a HDP 250.000 kuna, potpora časopisima DHK-a iznosi 220.000 kuna, a onima HDP-a 410.000 kuna… Što govore ti podaci?

Raspodjela novca o kojoj govorite jasno pokazuje pretjeranu sklonost članova Vijeća za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture članovima Društva hrvatskih pisaca. Našem se časopisu Republici u ovoj godini uskratilo daljnjih 40.000,00 kn, dok su Novoj Istri smanjena sredstva za 33% u odnosu na prošlu godinu. Dalje neću nabrajati. Očito je s koliko se pristranosti postupa u donošenju takvih odluka. Kad bi bili posrijedi kakvi razložni kriteriji, ne bi se Zagrebačkim književnim razgovorima, međunarodnoj manifestaciji koja postoji trideset i četiri godine, dodijelilo samo 30.000,00 kn, dok se njihovu Međunarodnom književnom festivalu Književna karika dodjeljuje 80.000,00 kn. Našem se Društvu u potpunosti htjela uskratiti potpora za suradnju s bugarskim književnicima, iako je naša dosadašnja suradnja okrunjena projektom Pregled bugarske poezije 19. i 20. stoljeća, knjigom objavljenom u Maloj knjižnici DHK, i dok se u Sofiji priprema Pregled hrvatske poezije 19. i 20. stoljeća kao i antologija suvremene hrvatske poezije. S druge strane, prelazi se preko vrlo dobre suradnje sa Slavenskom akademijom književnosti umjetnosti iz Varne u okviru koje su objavljene knjige naših članica Ružice Cindori, Maje Gjerek, Enerike Bijač (koja je za svoju poeziju dobila nagradu Zlatno pero), a najesen izlazi zbirka stihova Diane Burazer. Naknadno se vrednuju festivali naših kolega iz drugoga društva popriličnim svotama novca, preko naših se programa šutke, rijetko s kakvim razumijevanjem prolazi. Za djelovanje naše tribine / naših tribina odobreno je u ovoj godini 30.000,00 kn iako je našoj javnosti, vjerujem i Ministarstvu kulture, dobro poznato da se u okviru naših tribina održavaju umjetničke večeri (u suradnji s Muzičkom akademijom i Akademijom dramske umjetnosti) i Mala tribina na kojoj književnici koji pišu za djecu i mladež ugošćuju učenike zagrebačkih škola. Što se investicija u 2012. tiče, HDP-u je dodijeljeno za uređenje i opremanje palače Arko 50.000,00 kn, naše Društvo nije dobilo ni lipe za popravak stropa koji se prošle godine urušio i na sreću nikoga nije ozlijedio. Sapienti sat.

Postoji li težnja da se smanjivanjem sredstava Društvo hrvatskih književnika dovede u položaj u kojem neće moći opravdati svoje postojanje?

Kako je vidljivo po rezultatima natječaja na mrežnim stranicama Ministarstva kulture, ustrajalo se na smanjenju financijske potpore našem Društvu za njegove programske aktivnosti, znatno drastičnije nego prošle godine. S obzirom da se takvim tretiranjem DHK-a ozbiljno oštećuje njegovo članstvo i bitno poremećuje njegovo djelovanje, prisiljeni smo upozoriti na nepobitne činjenice kojima se takvim odlukama pojedinih vijeća, odnosno Ministarstva, dovodi u pitanje rad našega Društva, a prema našim se članovima zaista diskriminatorski postupa. Da se razumijemo, ne želimo nikakve povlastice, želimo snositi zajednički teret recesije i krize, no takav diskriminatorski odnos ne možemo prihvatiti.

Što je uzrok diskriminaciji?

Uzroke takvoj raspodjeli ne želim dokučivati.

Kako bi trebao biti raspoređen novac? Prema programima ili prema unaprijed utvrđenim iznosima?

Nisam u prigodi o tom odlučivati, pa ni sugerirati način raspodjele novca. Logično bi bilo da se novac raspoređuje prema predloženim programima, ali i ostvarenim rezultatima. No nipošto ne mogu prihvatiti olako idejno ili ideološko etiketiranje našega Društva na koje, kadšto pukim prešućivanjem, kadšto pogrdama, nailazimo. U našem Društvu ima članova različitih svjetonazorskih, idejnih i političkih orijentacija. No svi su oni nedjeljiv dio naše književne republike u kojoj nema mjesta nikakvu podcjenjivanju, politiziranju i manipuliranju, omalovažavanju, marginalizaciji i podsmjehivanju.

U čemu su razlike između dvaju društava književnika? Zašto bi netko postao članom jednog ili drugog društva, čime se mladi pisac vodi?

Ne znam u čemu bi trebala biti razlika. Oba društva promiču književnost, no vidno je da je velika razlika u raspodjeli sredstava. Što se članova tiče, da, pedesetak je članova u jednom i drugom društvu. Dakle, njih se očito ne tiču spomenuti problemi. Valjda je lijepo biti i tu i tamo... To je njihov problem. Tko se i kako odlučuje za jedno ili drugo društvo, u to ne mogu ulaziti. Istina, znam za razloge nekih pojedinačnih odluka, no pustimo to... Hrvatsko društvo pisaca svakako više kotira na medijskoj sceni. Znam samo što smo u DHK-u učinili za mlade pisce. Omogućili smo prijam mladih pisaca do trideset i pet godina starosti ukoliko su objavili relevantnu knjigu ili dobili neku nagradu.

Je li tih pedesetak članova podjednako aktivno u obama društvima?

Ne znam, u našem se društvu ne pojavljuju često. Neki samo traže svoje, neki se žele potvrditi i u jednom i u drugom društvu. Književnici su uglavnom sebeljubivi. No nisu samo književnici, dakako, takav je duh vremena te u njemu cvjetaju razni egotripovi.

U svom ste govoru na Godišnjoj skupštini napomenuli članovima da ne daju Društvu od svoga suviška, nego sve svoje snage; drugim riječima da ga se ne sjete samo kad nešto trebaju. Jesu li članovi DHK-a premalo angažirani u aktivnostima društva i njegovoj promociji?

U pravu ste. Poslao sam poruku članovima da naše društvo ne može živjeti punim plućima bez njihove dovoljne marljivosti: biti član jednoga društva, svojevoljno, uz molbu, ne znači samo pojavak na godišnjoj skupštini ili kojoj drugoj sličnoj prigodi. Valja s tim društvom živjeti, davati mu doista ne samo od svoga suviška, nego cijeloga sebe. Da, društvu trebaju članovi koji nisu samo ukras – koliko ih je takvih – društvu trebaju samozatajni ljudi kojima je stalo do hrvatske književnosti, do uspjeha njihovih kolega, do zajedništva... No, čini se, više je onih koji samo traže nego onih koji bi htjeli davati. Ne bi li trebalo više služiti, manje se posluživati. Služiti Hrvatskoj kako je to činio veliki naš Matoš?

Prije nekoliko dana dodijeljene su nagrade DHK-a. Očekujete li adekvatno predstavljanje nagrada i nagrađenika u medijima?

Da, nagrade su dodijeljene. Nagradu Tin Ujević dobila je u Vrgorcu naša pjesnikinja Vesna Krmpotić, nagradu Fonda Miroslava Krleže dobio je Milan Mirić. Preuzetno je od mene očekivati da prognoziram kakvu će recepciju te nagrade i njihovi dobitnici u medijima imati. Vidjeli ste sami, kad su se dodjeljivale Matičine nagrade, izostao je glavni medij – takozvana javna HRT. Jednostavno nisu došli. To opravdavaju nedovoljnim brojem kamera... Kao što će se sve što ne ulazi u obzor idejnih ili kakvih drugih očekivanja „otepsti“ sintagmom „nema novaca“. Uopće, naše nagrade i naši nagrađenici u medijima vrlo se rijetko spominju. Znadu čak izostati i čestitke Ministarstva kulture koje, kad su posrijedi drugi dobitnici, vrlo revno i ažurno stižu... U svakom slučaju, još jednom čestitam našim dobitnicima tih dviju nagrada.

Kakvi su kriteriji urednika u kulturnim rubrikama naših medija pri izboru onog o čemu će izvješćivati?

Ne bih mogao reći što rukovodi urednike naših medija pri izboru, o čemu će izvijestiti našu javnost. Preteže, čini mi se, pripadnost i podobnost onoga koji je nešto napisao, dobio nagradu ili priznanje. Svakako nisu u pitanju književni razlozi. Neka se jedan moj dragi profesor ne ljuti, no kad god je nešto s njim povezano, bit će prisutan u svim medijima. No znam da neki mediji ni slučajno neće objaviti informaciju da je neki član DHK-a dobio kakvu nagradu, kamoli da će njegovu knjigu popratiti recenzijom.

U tom smislu može se primijetiti da se o mnogim uspjesima Mire Gavrana, našeg najprevođenijeg i najizvođenijeg književnika, malo piše u medijima, dok svaki performans u kojem se netko iživljava na nekom nacionalnom simbolu dobiva udarna mjesta?

Da, pitanje Mire Gavrana stalno se postavlja. On je zaista naš najizvođeniji dramski pisac. No ne bih mogao reći zašto se njegovo ime – kad se već izvodi diljem europskoga svijeta i šire – spominje tek na rubnicama. Moram reći da je to u najmanju ruku sramotno. Pa nije valjda da su u pitanju samo brkovi kojih u Mire Gavrana, takvih kakve ih znamo iz siromašne, a razvikane pričice jednoga novinara, nema ni u primisli, pa se stoga njegovi uspjesi u našim medijima ne bilježe.

U govoru na ovogodišnjoj skupštini osvrnuli ste se i na položaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Skrbi li Hrvatska dovoljno o svome jeziku?

Što se jezika tiče, naša se država o njemu vrlo malo skrbi. Ne želim ulaziti u raspru o trenutačnoj pravopisnoj situaciji. Pitanje pravopisa dosad je, nažalost, uvijek bilo povezano s pojedinačnim interesima njihovih autora i nakladnika. Želim reći: naša zemlja treba, pogotovu po pridruživanju Uniji, štititi svoj jezik i omogućiti mu da bude ono što ima biti: jezik svojih govornika, uz, dakako, određena pravila. Ta pravila država mora osigurati. Zakonom, ili kako drukčije. Kao DHK, mi smo svoju riječ rekli u izjavi s prošlogodišnje skupštine. Nema to potrebe ponavljati.

Kakva je uloga književnosti u današnjem društvu? Je li ona izgubila svoj negdašnji značaj?

Uloga književnosti primjerena je društvu u kojem živimo. Svi se zaklinju u kulturu, u književnost… No što od toga ostaje. Ništa. Danas je daleko značajnije da su mladci jednoga zagrebačkog kluba, koje nipošto ne bih želio podcijeniti, važniji od svega što se može imenovati hrvatskom kulturom. Nisu, dakako, oni krivi, kriva je opća atmosfera našega današnjeg življenja. Života u postmodernoj u kojoj je sve nivelizirano, sve jednako vrijedno i u kojoj je uloga književnosti posve beznačajna. Teško je u svim tim previranjima ostati živ, nekmoli zauzimati se za važnost hrvatskoga književnika ili njegove udruge. Iz jednoga totalitarizma u kojem se sloboda stvaranja dopuštala kako komu, uglavnom na kapaljku, danas živimo u drugom totalitarizmu egoističnoga probitka, totalitarizmu neoliberalizma koji svojom agresivnošću zauzima sve pore čovjekova života. Prije ili poslije, kako se čini, iz ideoloških, profitnih ili tržišnih razloga, definitivno će nas slomiti… Jednoga dana…

Može li na sudbinu i stanje književnosti utjecati književna kritika?

Prave književne kritike zapravo više nema. Svodi se uglavnom na književne časopise, vaš Vijenac i kadšto iziđe kakva pohvalnica ili pokudnica u strogo kontroliranim dozama u dnevnim novinama. Istina, danas postoje razni portali na kojima se govori o koječemu. No daleko je to od kritike kakvu pamtimo iz vremena Matoševa, vremena Telegrama, Kritike ili vremena kad su dnevni listovi poput Vjesnika imali bogate kulturne stranice i posebne tjedne kulturne priloge. Bilo bi, primjerice, vrlo zanimljivo napraviti analizu o kojim se to knjigama i autorima kritički govori na javnoj hrvatskoj televiziji...

Može li se tu išta promijeniti?

Teško. Književnu kritiku njeguje sve manji broj ljudi. Uglavnom, kad se i piše, pišu prijatelji o prijateljima. Rijetko se dogodi kakav iskorak – poput, primjerice dvije-tri „oštrice“ Krešimira Bagića na stranicama Vijenca.

Znači li to da su estetske kriterije u kritikama zamijenili ideološki?

Svakako se može reći da neke skupinice pišu o sebi sličnima. Jesu li to ideološki kriteriji, jesu li to klijentelistički kriteriji, piše li se po onoj „ja tebi, ti meni“ ili kako drukčije, ne znam. Prosuđujte sami.

Odražava li se to i na dodjelu književnih nagrada?

Književne nagrade uvijek dodjeljuju neki žiriji. Oni – već kako su sastavljeni – rade po nekim svojim kriterijima. U nas zaista ima dosta nagrada, samo DHK ima desetak raznih nagrada. Želio bih vjerovati da se sve te nagrade donose u skladu s književnim vrijednostima i dometima nagrađenika. Volio bih kad ne bilo partijskoga, klanovskoga ili klijentelističkoga u odlučivanju o svim nagradama, ne samo književnim.

Svjedoci smo da se kultura doživljava, pa i putem raspodjele novca, kao nastavak političke borbe drugim sredstvima. Ako se kulturu tako shvaća, nije li njezin smisao bitno reduciran pa čak i izgubljen?

Evo, Cvjetko Milanja objavio je knjigu Čemu intelektualci u postmoderno doba i u njoj problematizira položaj i značenje intelektualca, kulturnjaka, u ovom vremenu. Može se i tako razumijevati kulturu, dakle kao nastavak političke borbe drugim sredstvima. Na to primjerice mogu ukazivati neke promjena zakona, primjerice zakona o HRT-u ili zakona o HNK-u. Na to mogu ukazivati odluke o raspodjeli sredstava na svim područjima koja se tiču kulture: od znanosti, književnosti do umjetnosti. No takva će postupanja dovesti do jednoumlja, a jednoumlje kao opasnost prijeti svakoj vlasti, osobito onoj koja ima revolucionarna obilježja ili je proistekla iz tradicije revolucionarnih vremena – da, tko vodi takvu kulturnu politiku, bitno je reducira i podvrgava svojoj svrsi, svojim klijentima, svojoj opciji. Ta znamo, iskustvo nam u ovih dvadesetak godina jasno pokazuje i prokazuje narav partitokracije i političkoga klijentelizma.