Poetske preobrazbe ženskosti

Kad sam 2011. pisala u Vijencu o prvoj zbirci, Suhozid, Lidije Dujić, znanstvenice, urednice, scenaristice, kritičarke i autorice priča za djecu, istaknula sam „slikovitost poetskih razina“. Ta, meni prihvatljiva sintagma, naglašena je i u drugoj autoričinoj zbirci, Agavine kćeri, proširujući dinamizam i vitalnost imaginacije novim bajkovitim asocijacijama u kojima onirička stanja, snovi i snoviđenja, šire raspon poetskog iskustva. Stihovane paradigme oslobođene su eksplicitnih viđenja, postajući zakučastom, začudnom poetskom igrom: „Na igle misli / nabacujem dane, riječi i poglede. / Premještam ih krivo i pravo / ispuštam očice / porim već gotova leđa i prednjice. / Da, znam – i u snu prepisujem / uredne i pouzdane / Penelopine zadaće“ (Počinak).

Izd. Naklada Đuretić, Zagreb, 2012.

Očigledno je da pjesnikinja problematizira tzv. žensko pitanje. Odnosi muškaraca i žena nisu ovdje imaginativna apstrakcija, ni snoviđenje. Slika je pokretljiva i lucidno osmišljava fenomen samoće u sublimiranoj slici Penelope koja „uredno i pouzdano“ ispunjava svoje zadaće. Pjesnikinja neće nigdje izrijekom kazati da je riječ o dužnostima nametnutim vjekovnom tradicijom. No njezina diskretna ironija pogađa bit stvari. Posebno je aluzivna u pjesmi Vlastite sobe. Podsjećanje na djelo Virginije Woolf poetski oslobađa gotovo egzaltirano proturječje u polemičko-fatumskom odnosu muškarac-žena: „Kuhinja. /Ja perem prozore / i pišem pjesmu. / Radna soba. / On piše roman / i ne radi ništa. / Gospođo Woolf, / možemo li očekivati preciznije podatke / o vodostaju najbliže rijeke, / poželjnoj dubini džepova zimskoga kaputa, / vrsti i broju kamenih oblutaka. / Ili mislite / da bi ipak bilo mudrije / na vrijeme odustati / od teksta / i na miru do kraja / oprati prozore.“

Posebnost ironijskog začina kojemu se pjesnikinja zaigrano priklanja vidljiva je i u sjajnoj pjesmi Mladi grašak (feministička premisa). Njezina živahna i vizualizirana imaginacija antropomorfizira sliku svijeta dovodeći je na rub apsurdnog: „Nokat palca / silazi zelenom kralježnicom. / Iz tijesne košulje / mahune / iskaču napeta / obla tijela. / U slasti obraza / zaronjeno / bezlično iverje / proteina. Dok prsti i dalje / otvaraju utrobe, / glava nagnuta / nad čarobnu kuglu / zelenog klupka / čita budućnost: / spol je biologija, rod – gramatika. / Sudbina? / Prije gramatika / nego biologija.“ Feministička pretpostavka poetski je izazov opčinjenom kulturološkom svjetonazoru koji je u difuznom stanju. To jest – ne jenjava. Da je u zbirci Agavine kćeri riječ o bajkovitoj inspiraciji, pokazuju i ciklusi nesvakidašnjih naslova: Triptih vlasulja, Kotač imele, Povijuša sna, Piramida jaslica, Zidno meso, Pretila carica, Severove bilježnice. Može nam se to učiniti i svojevrsnim nadmetanjem u kojem mašta oslobođena svih stega zaigrano kreira svekolike varijacije i preobrazbe. Ili su to oslobođena sjećanja iz našega mitskog djetinjstva, kad smo zatravljeno slušali bajkovite storije iz neke zemlje čudesa.

Možda nam upravo danas, kad smo i sami izloženi globalističkim varijacijama i preobrazbama (kojima se kraj ne naslućuje), treba enigmatički suživot s poezijom.