Novo otvaranje prema tekstu

Ivo Pranjković u dvadeset rasprava rasvjetljava gramatički ustroj hrvatskoga jezika, obuhvaćajući pritom funkcije svih vrsta riječi u djelu namijenjenom svima kojima je stalo do rasprava o jeziku potkrijepljenih argumentima

Netom objavljena knjiga Gramatička značenja kojoj je autor ugledni jezikoslovac Ivo Pranjković (Matica hrvatska, 2013) ponajprije će zainteresirati sve one koji su podrobnije proučili Gramatiku hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta što ju je 2005. objavila Školska knjiga (ponovljeno izdanje 2007). U njoj su Ivo Pranjković i Josip Silić opisali gramatičko ustrojstvo hrvatskoga jezika, a u Gramatičkim značenjima Ivo Pranjković podrobnije objašnjava pojedine gramatičke kategorije jer je njihovo poznavanje važno ne samo za poznavanje materinskoga nego i svih drugih jezika.

Ivo Pranjković

Kako su već ocjenjivači Gramatike hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta istaknuli da se ona „odlikuje novim pristupom jezičnoj / gramatičkoj građi... te da se otvara prema tekstu“, to je otvaranje značajka i Gramatičkih značenja s brojnim primjerima modelskoga tipa. Knjiga se sastoji od dvadeset rasprava o gramatičkim kategorijama i kategorijalnim značenjima u hrvatskome jeziku, a podijeljena je u dva dijela. U prvom je riječ o gramatičkim kategorijama općenito i o njihovu odnosu prema govornome činu, a u drugome o gramatičkim osobitostima nepromjenjivih (suznačnih, sinsemantičkih) riječi.

Podrobno o vrstama riječi

Započinje tekstom Gramatičke kategorije i načini njihova izražavanja vezanim za govorni čin, odnosno riječ je o pojavnostima koje dolaze do izražaja u tom činu. Tako su zamjenice kao vrsta riječi obvezatno vezane uz govorni čin, a za glagole je važno da preko kategorije lica realiziraju svoja valencijska svojstva u odnosu na druge članove rečeničnoga ustrojstva. Premda imenice i njihova gramatička svojstva nisu izravno vezane za govorni čin, neki njihovi oblici (osobito dativ i vokativ) izravno su vezani uza nj.

U poglavlju o kategorijalnim svojstvima imenskih riječi (imenica, zamjenica, dijela pridjeva i dijela brojeva) razmotrena su pojedina svojstva. U imenica su to predmetnost, u pridjeva gramatička nesamostalnost, u zamjenica zamjenjivost i upućivanje, odnosno riječ je o kategorijalnim svojstvima imenskih riječi koja ih određuju kao vrstu kojoj pripadaju. Razmatrajući glagolske kategorije prema imenskima, autor uvodno ističe da je u jezikoslovlju rijetko bilo riječi o tome što se događa s pojedinim gramatičkim kategorijama kad postanu obilježja različitih vrsta riječi pa zaključuje da je posrijedi svojevrstan paradoks. Stvarna narav pojedinih gramatičkih kategorija ne ovisi o vrsti riječi kojoj one pripadaju, ali su gramatičke posljedice vezane za odnos između gramatičkih kategorija i pripadnosti vrsti riječi vrlo dalekosežne. Vrlo je zanimljiv pogled na kategoriju stupnja (komparaciju), koja je tipična pridjevska kategorija. Takvo se stajalište provlači od osnovnoškolskih do visokoškolskih udžbenika jer se stupnjuje ono što pridjev i znači, a to je svojstvo. Premda se stupnjuju i kvalitativni prilozi, oni se semantički ne razlikuju od pridjeva, nego funkcionalno. Kvalitativni pridjevi, prema Pranjkovićevu mišljenju, označuju svojstvo predmeta, a kvalitativni prilozi svojstva procesa – lijepo vrijeme prema lijepo crtati. Kako je posljednjih godina u novinskim naslovima inflacija tvorenica tipa najučenik, najzabava, autor spominje i stupnjevanje drugih vrsta riječi u primjerima najgol i najvolim pa zaključuje da tu i ne možemo govoriti o stupnjevanju imenica ili glagola, nego o svojevrsnom sintaktičkom kontrahiranju jer se u spomenutim primjerima bar „dubinski“ pretpostavlja pridjev (najljepši gol) ili glagol (najviše volim).

Prostor i vrijeme u jeziku

U poglavlju o domašajima i ograničenjima lokalističke teorije padeža spominje se da teorija o lokalističkoj teoriji padeža potječe još iz antičkih vremena, a prvi je put uobličena u djelu bizantskoga gramatičara Maksima Planuda s kraja 13. i početka 14. stoljeća. Prema toj su teoriji temeljna značenja padeža prostorna, a važnost prostora u jeziku ističe i Ernst Cassierer u svojoj glasovitoj knjizi Filozofija simboličkih formi, u kojoj ističe da uobličavanje izvanjezičnih dojmova u predodžbe posredovane jezikom najvažniju ulogu imaju kategorije prostora, vremena i broja (količine). I nazivi za padeže manje ili više vezani su uz prostor (lokativ u hrvatskome i u nekim drugim indoeuropskim jezicima), a to se osobito ističe u ugrofinskoj skupini jezika (mađarski ima 17, a gruzijski čak 23 padeža). U tom je poglavlju opisana i lokalistička teorija padeža, a zaključno se navodi da, ako se uopće može povlačiti oštra granica između morfologije i sintakse padeža, značenje prostornih relacija nije izravno vezano za morfologiju padeža. Na sintaktičkoj ili morfosintaktičkoj razini, osobito kad su posrijedi prijedložno-padežni izrazi, prostor je primarna kategorija.

Dopuna glagolima govorenja (poglavlje Glagoli govorenja i njihove dopune) zanimljiva je i s povijesnoga gledišta zato što su, kako navodi Pranjković, u sintaktičkome ustrojstvu hrvatskoga jezika promjene na tom području brojne, pa i radikalne. U starijim tekstovima (u osamnaestom, čak i u 19. stoljeću) izuzetno su brojne konstrukcije koje imaju dopunu od + genitiv, nastalu pod utjecajem talijanskoga jezika, a slično je i s prijedlogom k + dativ (Isus govori k mnoštvu od Ivana). S obzirom na zaključak da su glagoli govorenja vrlo brojni (pa često jedan drugome konkuriraju), treba se podsjetiti i zamjene glagola govoriti glagolom pričati (On dobro priča engleski, umjesto On dobro govori engleski). U Gramatičkim kategorijama objašnjeno je značenje glagola pričati pa ni u govoru ni u pismu ne bi trebalo dvojiti kada upotrijebiti koji od njih.

Kako su od svih kategorijalnih odnosa u jezicima vremenski najčešći i najraznovrsniji, autor se njima pozabavio u tekstu Izražavanje vremenskih odnosa te uvodno naveo da se oni mogu izražavati i na morfološkoj, i na sintaktičkoj, i na leksičkoj razini. Od vrsta riječi, nikakav odnos s vremenom ne ostvaruju uzvici (usklici). Umjesto o glavnoj surečenici, govori se o osnovnoj surečenici zato što i ona može imati oblik zavisne surečenice, a vremenske rečenice kojima je svojstven vremenski slijed dijele se u dvije skupine.

Gramatika malih riječi

U prvom dijelu knjige uz ostalo su obrađeni i prezent u hrvatskome standardnom jeziku i slovenski efektivni prezent te narav i neki normativni aspekti kategorije živosti, a u drugom dijelu, naslovljenu Gramatika „malih riječi“, osobito je zanimljiv tekst Vezničko i nevezničko da u hrvatskome jeziku. Podsjetivši na to da je već Adolfo Veber Tkalčević osjetio kako je riječ da u hrvatskome jeziku po mnogočemu specifična te joj je posvetio posebno poglavlje u svojoj Skladnji, Pranjković navodi i to da je ona u Rječniku JAZU opisana na više od pedeset stranica.

Kako je ta riječ devedesetih godina bila progonjenica pa se svugdje zamjenjivala s kako, autor iznosi znanstvene argumente za da u hrvatskome standardnom jeziku. Da-konstrukcije u hrvatskome standardnom jeziku, za razliku od srpskoga jezika, nikada ne konkuriraju infinitivu koji dolazi u futuru prvom, a kad su posrijedi glagoli voljnoga značenja, dolaze i u slučajevima u kojima su zamjenjive infinitivom.

Osvrćući se na konstrukciju treba da, autor napominje da je glagol trebati starija hrvatska norma tretirala kao bezlični pa je propisivala obvezatnu upotrebu treba da (sve do početka devedesetih tako su uglavnom tekstovi i bili lektorirani), zaključuje da je danas situacija obrnuta pa se konstrukcije tipa treba da radiš danas smatraju ponešto knjiškima, ali ne bi trebale biti zazorne.

„Malim riječima“ Pranjković se bavi uz ostalo i u tekstovima Konjunktori, subjunktori i konektori u hrvatskome standardnom jeziku, Nepromjenjive riječi i gramatika te Suznačne riječi i njihove vrste pa bismo uvodnu napomenu o tom komu je ova knjiga namijenjena mogli dopuniti zaključkom da je zbog znanstvene utemeljenosti i zanimljivosti namijenjena svima (ne samo studentima kroatistike i opće lingvistike te poslijediplomantima) kojima je stalo do rasprava o jeziku potkrijepljenih argumentima.