Nebo je uvijek u modi

Izložba u bečkom Leopold Museumu pokazuje umjetničku fascinaciju oblacima, od romantizma do suvremenih instalacija

Prije trinaest godina znameniti Palazzo Grassi u Veneciji – tada u vlasništvu industrijskoga diva Fiat – svoju je mnogobrojnu publiku u novi milenij odlučio uvesti nadasve ambiciozno zamišljenom izložbom pod nazivom Cosmos. Također, nekoliko mjeseci ranije, dvije su inačice te izložbe prikazane i u Montrealu odnosno Barceloni. Očigledno, pomalo mitski iščekivana i nerijetko s pozicija znanstvene fantastike percipirana okrugla milenijska godina i kod nekih je utjecajnih umjetničkih krugova potaknula svojevrsni svemirski diskurs. Iako su u realizaciji venecijanske izložbe sudjelovali mnogi ugledni stručnjaci, kao glavni kustos te autor cjelokupne koncepcije figurirao je francuski teoretičar i povjesničar umjetnosti Jean Clair. Poznat po svojim pomalo kontroverznim (nerijetko konzervativnim) gledištima – u tom smislu dovoljno je upozoriti na njegov Bijenale u Veneciji 1995. – te kustoskim ambicijama na granici megalomanije, Clair se odvažio ponuditi vlastito čitanje umjetničkih pokušaja nadahnutih beskonačnošću neba/svemira, i to u rasponu od ranoga romantizma, preko modernizma, pa sve do suvremenih pojava. Ali to nipošto nije bilo sve; izlošci likovne umjetnosti koegzistirali su s arhitektonskim vizijama, predmetima s područja dizajna, astronomskim instrumentima, kao i fotografijama ili skicama nastalim isključivo u znanstvene svrhe. Na taj način uz Goyina, Friedrichova, Constableova, Turnerova, Picassova, Brancusijeva, Calderova, Kleeova, Kupkina, Arpova, Ernstova, Magritteova, Miróova, Kabakovljeva djela te radove Kiki Smith i Mone Hatoum – spomenuo sam tek najpoznatije autore – posjetitelji su bili u prilici razgledati i neke Bouléeove, Le Douxove, Wrightove odnosno Le Corbusierove nerealizirane projekte, ali i, primjerice, instrumente što ih je izrađivao Bion te fotografije snimljene kamerom astronauta Wardena tijekom njegova boravka u svemiru. A kad već spominjem astronaute, nije naodmet prisjetiti se kako su bila izložena i dva astronautska odijela, po jedno sovjetsko i američko. Bilo kako bilo, Clair je priredio originalnu, na trenutke doista sjajnu, ali u nekim dionicama i nepotrebno pretencioznu, kaotičnu, a samim time i nepreglednu opservatorijsko-laboratorijsku izložbu.

Instalacija Petera Wegnera, u pozadini su slike Gerharda Richtera i Anselma Kiefera

Inteligentna kustoska koncepcija

Desetak godina nakon venecijanskog Cosmosa, u bečkoj Kunsthalli kustosica Cathérine Hug postavila je izložbu Svemir – umjetnost i jedan san. Za projekt postojao je i posve konkretan povod: točno pola stoljeća od Gagarinova leta u svemir. S pedesetak zastupljenih umjetnika i umjetničkih skupina bečka je izložba bila znatno manja i koherentnija od Clairove, a na njoj su prezentirani gotovo isključivo radovi suvremenih umjetnika. Dok je u slučaju Cosmosa u prvi plan izbijala metafizička nedokučivost svemira, izložba u Kunsthalle ponajprije se bavila estetskim i sociopolitičkim utopijama što ih taj pojam sa sobom još neizostavno nosi. Među autorima za čijim se radovima Cathérine Hug odlučila posegnuti bili su i Julieta Aranda, Kentridge, Mariko Mori, Ruff, Warhol, Rauschenberg, Sachs, grupa Monochrom, Althamer, Sokolov i još mnogi drugi, a rezultat je bila uglavnom zanimljiva i dinamična izložba s obiljem široj publici atraktivnih zanimljivosti poput, primjerice, informacije o rezultatima suradnje Rauschenberga s NASA-om, ili pak odgovora na pitanje postoji li možda neko umjetničko djelo i na Mjesecu.

Ovoga proljeća umjetnički savjet Leopold Museuma u Beču – inače jedva stotinjak metara udaljena od Kunsthalle – još jednom se odlučio usmjeriti pogled u nebo. Kustosi Tobias G. Netter i Franz Smola shvatili su, međutim, kako između zemlje i svemira postoji još nešto. A to nešto, svojom nestalnošću odnosno promjenjivošću, ali i pojavnošću na razmeđu materijalnog i nematerijalnog, doista je pogodovalo i još pogoduje najrazličitijim umjetničkim interpretacijama. Dakako, riječ je o oblacima, nebeskim fenomenima čije spomenute karakteristike savršeno korespondiraju s Baudelaireovom vizijom modernizma. Izložba Oblaci, dakle, idejno je srodna onima u Palazzu Grassi i Kunsthalli, čime se već unaprijed osudila na ponavljanje nekih već na njima izlaganih imena. Pa ipak, osnovnom koncepcijom te načinom na koji pristupa samoj temi ona ne odaje dojam neoriginalnosti ili suvišnosti. Štoviše, mišljenja sam kako je dvojici kustosa pošlo za rukom ostvariti uspješan spoj sveobuhvatnosti Clairova Cosmosa. Riječ je o lako čitljivoj, nipošto golemoj (desetak prostorija), a ipak reprezentativnoj (više od 300 eksponata) izložbi. Uostalom, za potrebe Oblaka djela su pristale ustupiti i najuglednije svjetske institucije, među ostalima Louvre i Musée D’Orsay iz Pariza, National Gallery i Courtauld Gallery iz Londona, Albertina iz Beča, Kunsthaus iz Zűricha, ili pak Andy Warhol Museum iz Pittsburgha.

Sama izložba podijeljena je u desetak inteligentno osmišljenih cjelina. Kronološki najranija nosi naslov Otkriće oblaka i tematizira razdoblje prve polovice 19. stoljeća, kada slikari oblacima počinju prilaziti na posve drukčiji način. Tada oblaci, naime, na slikama više nužno ne čine tek nebitne pozadinske ukrasne dodatke, već nerijetko preuzimaju ulogu kompozicijskih, ugođajnih, simboličkih, pa čak i tematskih nosioca. Djela umjetnika poput Turnera, Constablea, Corota ili Friedricha to će nam na uzoran način i potkrijepiti. Slijedi cjelina Impresionističko nebo s Monetom, Sisleyjem i Pissaroom, gdje se kontinuirano promjenjivi oblaci obasjani suncem iskazuju kao idealan šlagvort za cjelokupnu poetiku impresionizma. A tu je i Cézanne, čiji će energični, kratki i kosi potezi kistom oblacima pridavati osjetno tvarnije naznake. Možda je baš na primjeru prikazivanja oblaka moguće najlakše shvatiti elementarne razlike što majstora iz Aix-en-Provencea dijele od njegovih impresionističkih prijatelja. Cjelina Nadolazeća oluja suočit će nas pak s nemirnim, tjeskobnim odnosno prijetećim oblacima u interpretacijama majstora ekspresionizma. Nimalo slučajno! Takvi oblaci, naime, nerijetko odražavaju i stanje ljudske duše. Dakako, ovdje je Van Gogh naprosto neizostavan, a na njega se sjajno nadovezuju Nolde, Schiele i Klimt. Ekspresionisti dominiraju i cjelinom Oblaci kao ornament s djelima Hodlera, Heckela i Beckmanna u glavnim ulogama, ali paradigmatski primjer za cjelinu ipak je Andrijev plakat za jednu od izložbi Bečke secesije.

Nuklearni

i tvornički oblaci

U izumu aviona te rastućoj popularnosti planinarenja kustosi izložbe prepoznali su svojevrsni okidač za cjelinu nazvanu Iznad oblaka. Ovdje ćemo naići na zanimljive fotografije snimljene iz starih zrakoplova, kao i na Suschnikove i Sterrerove slike planinskih lanaca. Uvjerljivo najatraktivniji rad iz te cjeline zasigurno je video suvremene ruske umjetnice s bečkom adresom Jermolaewe. Prikazuje putnički zrakoplov iznutra, u koji – kako se čini – lagano prodiru oblaci, nimalo ga pritom ne ugrožavajući. Neki od putnika taj fenomen posve ignoriraju, dok će drugi iskazivati vidljivu nelagodu. Postoji i cjelina jednostavno nazvana Fotografija, sa zadaćom prikaza beskonačnih inačica fotografiranja neba. Iako opravdano postoji, ta cjelina svakako je najdosadniji dio izložbe. Industrijski oblaci su cjelina koja upozorava kako postoje i oblaci dima što ih generiraju tvornički dimnjaci. Slikari poput Paulusa i Kirniga tridesetih su godina slikali upravo takve zahuktale dimnjake, dok ih je Wolff istodobno snimao. Od suvremenih fotografa ovdje bih istaknuo sjajnoga Eliassona. A poetska je suprotnost industrijski usmjerenu dijelu izložbe cjelina Metamorfoze oblaka, dakako s nadrealističkim slikarskim i fotografskim vizijama Magrittea, Postme, Bayera ili Gibsona. Cjelina Strašna ljepota – kako joj naziv kaže – uglavnom nudi prizore nuklearnih eksplozija i vulkanskih erupcija. Opet obilje fotografija, uglavnom dokumentarnih, a tu su i slike autora poput Rebella ili Martina. Od svih tih prijetećih oblaka svakako najbolji dojam ostavlja Wegnerova ironično-katastrofična instalacija, kao i – ukoliko pripada toj cjelini – videodokumentacija rada ruskoga umjetnika Ponomareva, koji je uz pomoć ratne mornarice i njezinih dimnih granata postigao da otočić na trenutak posve iščezne.

Cjelina Fiktivni oblaci posvećena je isključivo suvremenim autorima. Izdvojio bih odličnog Richtera, izvadak iz Masmonteilove slikarske instalacije – umjetnik je u razdoblju između 2007. i 2009. naslikao više od tisuću pustih pejzaža po fotografijama što ih je snimao tijekom vlastita putovanja po svih pet kontinenata – zatim Warholov ambijent s lebdećim jastucima i Kieferovo veliko platno s prikazom nebeske konstelacije. Duž cijele izložbe protežu se dojmljivi književni i filozofski citati, kao i omoti gramofonskih ploča s motivom oblaka. Ovoj vrlo dobroj izložbi nedostaje tek – i to jako – znameniti Smildeov pravi oblak u zatvorenom prostoru.